Belgija. Antwerpen sa kraja 60-ih godina prošlog stoljeća. Ponoć. Prigušena muzika u poluosvijetljenom kafe-baru po imenu “Killd Club”. Atmosfera standardna; bez naznaka da bi se bilo šta neočekivano moglo desiti. U unutrašnjosti kafea živo, separei popunjeni a za dugim šankom sjedi nekoliko osoba – muškarci i žene – veseli, pričaju, nazdravljaju, a na sasvim drugom kraju, naslonjeni laktovima na šank stoje dva mladića: jedan širokih leđa i duže, ko ugalj crne, kose, a drugi, tamnoputi mišićavi kolos, kratke kovrdžave kose. Pričali su i povremeno dižući čaše nazdravljali jedan drugom.
Odjednom glasovi, vika i galama, lom stakla. Mladići sa kraja šanka se okrenuše i ugledaše grupu od četiri, pet muških osoba koji su opkolili krupnog mladića u pripitom stanju, gurajući ga prema izlazu, spremajući se da svakog trenutka nasrnu na njega. Pripiti mladić se ubrzo nađe u suženom krugu te podiže odbrambeni gard davajući utisak istreniranog borca ali ga je opijenost izdavala i nije se uspio odbraniti od nekoliko žestokih udaraca koje je brzo primio u gornji dio tijela i glavu, te se zatetura i sljoska na pločnik ispred kafe-bara.
Crnokosi mladić sa šanka hitro pređe nekoliko koraka za njima i prvog mladića iz grupe uhvati za jaknu iza vrata i odbaci snažno u stranu. Vidjevši šta se događa ostali se okrenuše te uputiše prema njemu ali ne nađoše način kako da silnim zamasima dođu do njegovog markantnog lica i mišićavog tijela. Svaki njihov pokušaj da ga udare rukom ili nogom je završavao njegovom blokadom i kontra udarcem snažne desnice. Kad shvatiše da nemaju šansi i da su naletjeli na puno sposobnijeg nego što su oni bili i da bi mogli izvući deblji kraj, ustuknuše zbunjeno nekoliko koraka nazad. On iskoristi kratki predah, pogleda ih namrgođenih obrva, podiže kažiprst kao znak opomene te zgrabi ispod pazuha mladića koji je skoro nepomičan ležao na pločniku te ga uspravi na noge. U tome mu pomože i tamnoputi drugar koji je izašao iza njega. Vidjevši da je njihova namjera da polunesvjesnog mladića zaštite, grupa mladića se uskoro vrati u unutrašnjost kafe-bara, što učiniše i znatiželjnici koji su se bili okupili oko njih i sve se ponovo smiri.
– James, ja se nisam miješao, vidim da nisi imao puno posla – reče tamnoputi mladić i na tren se obadvojica zasmijaše.
– Pa mogao si bar jednog srediti, bokseru, da se ne mučim ovoliko – odgovori mu James, te ga šeretski pogleda i nasmiješi se.
Da li od naglih pokreta te stiska čvrstih ruku koje su ga podigle u stojeći položaj, ili prohladnog noćnog vjetra, snažni mladić razbijene usne i krvavog lica otvori oči i ubrzo dođe sebi te, naslonjen na zid lokala, pogleda u mladiće koji su stajali ispred njega, pitajući ih šta se desilo?
– Nemamo pojma. Čuli smo galamu i vidjeli da je nekoliko mladića naletilo na tebe, a ja to nisam mogao gledati, tu nepoštenu borbu – pet na jednog, pa sam se umiješao – reče James.
– Ko zna, možda si šta i skrivio ali to sada nije važno. Spriječio sam da te iscipelare i polome ovi banditi. Ja sam James a ovo je moj drugar Džo Plis. On je bokser, ali se nije miješao i sad bi bilo dobro da ideš odavde. Valjda znaš gdje trebaš ići?
– Ako možeš sam idi, ako ne zvaćemo ti taksi i sačekati dok ne dođe – reče Džo te pogleda niz ulicu očekujući da naiđe taksi vozilo da bi ga zaustavio.
– Molim te, nemoj. Ne moraš zvati taksi. Ja moram dole, na kraj ove ulice, pa ako vam nije teško da me odvedete dole, nije daleko. Glava me i stomak bole i ne znam da li ću moći sam do dole doći. Moje ime je Rene.
Dva drugara se na tren pogledaše te klimanjem glave jedan drugom dadoše znak da povrijeđenog mladića odvedu do kraja ulice.
– Dobro, idemo. Odvest ćemo te dole i onda idemo svojim putem. Hajde, nasloni se na nas.
Nakon 20-ak minuta laganog hoda došli su ispred širokog haustora koji je vodio u prostor opasan visokim zgradama. U unutrašnjosti nekoliko parkiranih luksuznih auta i autobus. Za ovo doba noći bilo je živo – na sve strane veseli ženski i muški glasovi u prijatnom razgovoru.
James, Džo i Rene uđoše u osvijetljeni prostor te nabasaše na nekoliko krupnih mladića, koji su ozlijeđenog Renea odmah upitali šta mu se desilo, te ga prihvatiše iz ruku Jamesa i Džoa. On im je, dok su mu sanirali povrede, pričao, a po načinu kako su razgovarali vidjelo se da ga dobro poznaju, te reče da ga je nepoznati crnokosi mladić spasio iz neke gužve i izveo vani, te da mu je njegov drugar pomogao da ga dovedu dovde. Oni se okrenuše, te jedan od njih upita kako se zove.
– Ja sam James, ovo je moj drugar Džo, Džo Plis. De vi tog vašeg prijatelja sredite a mi idemo sada, već je kasno.
– Molim te James – reče jedan od mladića – uđite s nama u zgradu, moramo te predstaviti nekome. Ja sam Titi, ovo je Pačeho a ona dvojica su Boško i Čedo.
Stajali su iznenađeni, gledajući jedni u druge uz lagano klimanje glavama i mada su James i njegov drugar bili u namjeri da odmah krenu, zastali su te James upita:
– Ko vam je taj neko?
– Uđite, vidjet ćeš – reče jedan od njih i svi se uputiše ka vratima zgrade koja je u unutrašnjosti bila osvijetljena.
Ušli su u široki hodnik a na kraju istog bila su širom otvorena vrata kroz koja su se vidjele siluete više osoba raznih spolova. Na jednom širokom trosjedu sjedio je čovjek crne kose, okrenut leđima prema vratima a oko njega nekoliko djevojaka. Jedan od mladića iz pratnje otišao je ubrzano ispred njih te je s prednje strane prišao čovjeku koji je sjedio i nakon što mu je rekao nekoliko riječi on se okrenu i pogleda u Jamesa, te mu dade znak rukom da dođe do njega. James se iznenadio i nasmijao vidjevši ispred sebe glumca Alaina Delona i ubrzo su se rukovali, i on i njegov drugar Džo.
– Znači ti si taj koji je iz gužve izvukao ovog mog tjelohranitelja Renea. Dobar je on momak al sigurno se malo zapio. Hvala ti. Moramo u to ime popiti neko piće – i nakon tih riječi sjeli su za stol a oko njih mnoštvo lijepih djevojaka.
Nakon što su popili nekoliko gutljaja, uz kucanje čašama, Alain se zagleda u Jamesa, te se glasno zasmija i uspravi na noge.
– Pa ti tako ličiš na mene. Malo si mlađi ali vidi stvarno, pa mi smo kao braća. Pogledajte: momci, cure, pogledajte ga – reče nasmijani i dobro raspoloženi glumac i svi se zagledaše u Jamesa, te počeše odobravati i glasno potvrđivati Alainove riječi.
Nenadani susret Jamesa sa poznatim glumcem značio je početak dugogodišnjeg prijateljstva. Tu noć su sjedili do jutra te razgovarali o svačemu ali i o Jamesu: ko je, šta je, šta radi u Antwerpenu..?
James je bio obrazovan, kulturan i talentiran mladić iz Bosne koji se bavio svojim stručnim pozivom – radio je u međunarodnom koncernu sa sjedištem u Antwerpenu koji proizvodi i servisira industrijske mašine a njegova pozicija, zbog zvanja i stručnosti koje je posjedovao je bila: kontrolor za mikro kontakte. Firma u kojoj je radio proizvodila je, prodavala i instalirala mašine po cijelom svijetu a James, kao specijalista, putovao je svuda jer njegovo znanje stranih jezika: njemačkog, holandskog, engleskog i francuskog, je bilo od velike pomoći.
Alain se oduševio njegovom neposrednošću i ljudskom toplinom i mada je neprestano bio okružen masom osoba koji su mu se divili kao glumcu, jedni iz interesa, drugi iz poštovanja, u Jamesu je vidio nekoga koga sudbina nije slučajno poslala da se sretnu.
Ujutro, nakon sto su se srdačno pozdravili dao mu je svoju vizit kartu i rekao da ako mu ikad ikakva zatreba pomoć, pogotovu kad je u Francuskoj, da ga može u svako doba dana i noći kontaktirati.
Nakon što su se pozdravili, svako je krenuo za svojim poslom – James i Džo su uplovili u svježe antverpensko jutro a Alain na filmski set.
Prošli su mjeseci i James je skoro zaboravio na nenadani susret sa poznatim glumcem. I onda, kada se najmanje nadao, preko posrednika je dobio vijest da ga Alain želi vidjeti i da predlaže da se sretnu u “Opera” klubu u Parizu.
Ubrzo su se sreli i James je proveo nekoliko nezaboravnih dana u društvu Alaina Delona i još nekih poznatih osoba iz svijeta glume.
Na rastanku zagrlivši ga kao brata Alain mu je dao ključ od jednog od stanova koje je imao u Parizu rekavši mu da ga može uvijek koristiti kada navrati u Pariz i da mu se obavezno javi kad god bude dolazio.
Zabilježio: Hakija Karić
