U Kišinjevu vrijeme kao da je stalo. Avion Turkish Airlinesa, u suštini, funkcionira kao šatl u najdarežljiviju fazu sovjetskog ekonomskog kolapsa.
I poslije 30 godina od sticanja neovisnosti od Sovjetskog Saveza, Moldavija je ostala na gotovo istoj razini na koju su je Rusi survali u komunističkom razdoblju.
Trgovine, muzeji, ceste i škole su od istog vapna kakvog su davali Sovjeti, a ceste desetljećima nisu vidjele lopatu za asfalt.
Baš je svaka pomilovana gadnim inženjerskim promašajima, a čim padne kiša i najobičnija se šetnja pretvara u triatlon. Veduta glavnog grada, tek sporadičnim osvrtanjem, izgleda kao vapaj upomoć. Tek na gradskim periferijama, uzduž masivnih, popucalih avenija, stidljivo se razabiru nagovještaji nasumičnih zapadnjačkih ulaganja.
Gradom se voze dva tipa vozila – ili krame sovjetske proizvodnje, po život opasna željezarija na kotačima, ili izložbeni primjerci iz najluksuznijih europskih autosalona. Vozni je park upravo stravično odlijepljen od realne ekonomske situacije.
– Da, tamo gdje vidiš Maybach, odmah znaš da u njemu sjedi Rus ili Židov-pojašnjava Vitalie, dugogodišnji medijski profesionalac, jedan od rijetkih “preživjelih” koji svoj kruh zarađuje pecajući u moldavskoj medijskoj močavari.
– Za Moldavce su rezervirane krame-kaže mi pokazujući u minijaturni “Zaporožec”, muzejsku starudiju koja je svoju mladost po cestama Sovjetskog Saveza proživjela tijekom 70-ih i 80-ih. Sumornu sliku glavnog grada upotpunjuju mještani koji su ostali kod kuće. Mnogi od njih preživljavaju uz trotoar, trgujući s onim što imaju. Satovi, tenisice, maskice za mobitele, voće, povrće, košulje i koferi. Tržištu je atraktivno štogod da se nađe na tavanu, u šupi, ili “poispada” iz kamiona na nekoj od brojnih krijumčarskih ruta.
Mihai, ulični trgovac na Stradi Puskin prodaje mi kubanske cigarillose Montecristo. Kune se da su prave. Pedeset komada – 10 eura. Socioekonomska situacija u Moldaviji, koja je već prije rata bila loša, pogoršala se. Da bi u cijelosti shvatili političku sudbinu ove zemlje dovoljno je pogledati u sudbinu dvaju njihova oligarha, dva čovjeka koji su u totalu uništili ovu zemlju – u Vlada Plahotniuca i Ilana Shora, o kojima smo ekstenzivno pisali u našoj prvoj reportaži. Isto smo učinili i pišući o turbulentnoj i traumatičnoj političkoj situaciji u ovoj zemlji, piše Jutarnji list.
U oktobru je ovdje godišnja inflacija dosegnula 34,6 posto, četiri puta više nego u oktobru 2021. To je daleko najviša stopa u Europi. Moldavija ima 2,5 miliona stanovnika, od kojih čak 13 posto živi s manje od 5 eura dnevno. Četiri osobe emigriraju iz Moldavije svakog sata. Zemlja je to bez očeva i majki. Mlađi roditelji ostavljaju djecu svojim roditeljima, najčešće umirovljenicima koji se kroz život vucaraju s penzijama od 70-ak eura. Oni sami lete na Zapad.
Aleksandre i Silviu ni majku ni oca nisu vidjeli dvije godine. Otišli su u Frankfurt i šalju doznaku iz inozemstva bez kojih bi ova zemlja skapala od gladi. Euri “sa strane” čine čak 30 posto ekonomije Moldavije. “Tko bi htio odgajati svoju djecu ovdje?!”, pita me Silviu. “Hrana, benzin, lijekovi, sve poskupljuje! Inflacija je krajem novembra dosegnula 35 posto. Novac koji je do jučer nešto vrijedio, danas je apsolutno beskoristan. U nas su još jedino cjenovno pristupačni otrovi, alkohol, cigarete…”
– I žene-dodaje njegov brat Aleksandru. Prostitucija je u Moldaviji široko rasprostranjena. U malim je mjestima dobro skrivena, zakamuflirana pod “pristojne aktivnosti” kako ne bi provocirala tračeve među stanovnicima koji se, barem naizgled poznaju. Uostalom, što je veća udaljenost od glavnog grada i manji grad, to su cijene seksualnih usluga niže.
– U manjem gradu uvijek možete sresti kolegicu iz razreda, susjeda ili prijateljicu, pa mnoge od ovih djevojaka odlaze u Kišinjev, gdje ih niko ne poznaje-priča Viktoria. Viktoria je cvjećarka sa, kaže, uspješnim obrtom na jednoj od glavnih gradskih vena. Obrt je otvorila s još dvije djevojke, Alinom i Arsenie.
Svijet koji je ovdje ostao pritisnut je siromaštvom, bijedom i permanentnom tjeskobom. Najtužnija su lica onih koji bi negdje otišli, a nemaju kamo. Cijena svakodnevice u Moldaviji apsolutno je perverzna sa stajališta zapadnjačkog, čak i hrvatskog standarda. Ulaskom u trgovine bombardirani ste artiklima čije su cifre nestvarne u odnosu na raspon cijena koje vidimo ovdje. Litra mlijeka je oko 50 centi, jednako kao i hljeb i kilogram krumpira. Jaja ćete platiti 1,80 eura, a kilogram pilećeg filea četiri.
Kilogram jabuka iznosi 60 centi, domaće pivo najviše 90, a butelju svjetski priznatog, vrhunskog moldavskog vina platit ćete najviše 5 eura. Kutija žutog Camela iznosi 2 eura i 20 centi, kava košta 60 centi, a poželite li se ukrcati na taksi i transportirati na drugi dio grada kilometar vožnje platit ćete tek 25 centi.
Odlaskom u šoping u Kišinjevu osjećate se gotovo kao da pljačkate. Brzi tour po tržnom centru “Shopping Malldova” otkriva sve razmjere takve situacije. Recimo, Levisice ćete platiti oko 30-ak eura, a Chanelovi i Guerlainovi parfemi jedva prebacuju nekih 60 eura.
Otisak.ba
