Vučić i Dodik ponovo ispravljaju ‘krivu Drinu’

    Nakon što su propali i Jugoslavija i projekat 'velike Srbije', političke vođe Srbije i bh. entiteta Republika Srpska ne posustaju s nacionalnim programima.

    Ponovo podgrijavanje priče o ugroženosti Srba neće dovesti do ratnih sukoba, nego je u službi ciljeva politike Srbije, piše autor [Reuters]

    Piše: Goran Mišić

    U svijetu koji se pred našim očima dramatično mijenja, Srbija uporno istrajava na prakticiranju nacionalnih programa koji su poraženi u bližoj ili daljoj prošlosti. Nakon što su propali i Jugoslavija i projekat “velike Srbije”, političke vođe Srbije i bh. entiteta Republika Srpska, Aleksandar Vučić I Milorad Dodik, i dalje nastoje ispraviti “krivu Drinu”, koja im ni na koji način ne smeta da razvijaju paralelne i svake druge bilateralne odnose sa prekodrinskim sunarodnicima i cijelom Bosnom i Hercegovinom.

    Iako istovremeno nastavlja javno proklamovani put u Evropu, otvarajući nova poglavlja koja vode bliže punopravnom članstvu u Evropskoj uniji, Vučić, u sadejstvu sa Dodikom, još je u avgustu, dok je Hrvatska proslavljala godišnjicu vojne akcije “Oluja” i egzodusa Srba, naručio pisanje deklaracije o opstanku Srba, koja bi trebalo da bude neka vrsta nacionalnog programa za budućnost. I pored toga što je rok za pisanje tog dokumenta istekao 1. decembra, najavljivano je da će biti gotov baš na godišnjicu osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno prve Jugoslavije, i dalje nije poznato ni ko ga je, ni za koje namjene pisao i u kojoj je fazi nastajanja ovaj rukopis zbog kojeg se “na neviđeno” podigla frka u cijeloj regiji.

    Prepoznat kao “memorandum dva”, sa neskrivenom aluzijom na zlokobni Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine, koji je Slobodan Milošević iskoristio kao ideološki predložak za homogenizaciju nacije i krvavi pohod na teritorije zapadno od Srbije pod firmom brige za ugrožene Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mnogima u Srbiji, ali i regiji, zaličio je na deja vu ranih devedesetih. Reakcije su se kretale od onih koji su u svemu prepoznavali nove ratne trube na Balkanu, do ocjene nekih od članova timova za izradu dokumenta, naprimjer Vučićevog šefa kabineta Nikole Selakovića, koji tvrdi da je cilj deklaracije isključivo “očuvanje srpskog jezika i kulture”.

    Deklaracija iz duboke ilegale

    Indikativna je, međutim, ocjena novosadskog istoričara Milivoja Bešlina, koji kaže da je cilj deklaracije, prije svega, namijenjen nacionalističkoj homogenizaciji. “Cilj je da se relativizira odgovornost zbog Vučićeve kosovske kooperativnosti. Ipak, čak i da to nije cilj, ona će neminovno izazvati strah i podozrenje u regiji, jer previše podsjeća na zlokobnu parolu ‘Srbi na okup'”, izjavio je Bešlin.

    U međuvemenu smo i dalje, zapravo, svjedoci same najave, istina vrlo zapaljive, da će biti napisana deklaracija o opstanku Srba. O njoj se zvanično ne zna ni ko je piše, ni kada će biti završena, a još manje kakvim će se formulacijama koristiti nepoznati autori, pogotovo kada je u pitanju položaj 1,1 milion Srba koji žive u Bosni i Hercegovini i 186.000 nastanjenih u Hrvatskoj. Pošto Dobrica Ćosić, “otac nacije” i jedan od glavnih autora Memoranduma SANU iz 1986. godine, više nije među živima, zvaničnici jedino tvrde da nova platforma ovaj put nema nikakve veze sa srpskim akademicima.

    Pisanje novog srpskog nacionalnog programa u dubokoj ilegali, kakav god njegov rezultat bio, vremenski je koincidiralo sa pojavom jednog drugog dokumenta na koji valja podsjetiti, a koji je napravila američka Centralna informativna agencija. Prema istraživanju Amerikanaca, kako se tvrdi, Srbija će već do 2050. godine ostati bez 33,2 odsto stanovništva, ili dva miliona ljudi, dakle grada veličine Beograda. To bi, ukoliko je procjena CIA-e tačna, svakako bio dobar razlog za pisanje programa koji bi tako što spriječio, a zaustavljanje tihog umiranja svake nacije, pa i srpske, zna se kako se liječi: mjerama koje će dovesti do toga da se više ljudi rađa nego što umire, koje će zaustaviti iseljavanje, prije svih, mladih i obrazovanih i popravljanja starosne slike stanonovništva, dakako u korist mladih.

    Ostat će uglavnom stariji i siromašni

    Istraživanje je rađeno za sve evropske zemlje, a od Srbije su gore prošle samo baltičke države Letonija, Litvanija i Moldavija, koje će, takođe za tridesetak narednih godina, izgubiti i više od trećine današnjeg broja stanovnika. Ovakav crni scenario mogu da očekuju i sve susjedne zemlje koje graniče sa Srbijom, procjenjuje CIA, istina sa nešto “povoljnijim” procentima. Tako će Bugara, prema istoj prognozi, biti manje za 21,9 odsto, Mađarska će biti manja za 12,6 odsto, Grčka za 10 odsto, Bosna i Hercegovina za 8,2 odsto, Crna Gora za 7,9 odsto, Hrvatska za 7,7 odsto i Makedonija za 4,4 odsto. Jedino mjesto na Balkanu gdje će se u sljedećih 30 godina dogoditi potpuno suprotno jeste Kosovo, koje je na mapi prikazano odvojeno od Srbije. CIA prognozira da će na Kosovu živjeti 17 odsto ljudi više nego danas.

    Nažalost, ovakvi dramatični podaci, najvjerovatnije, neće biti razlog pisanja deklaracije o opstanku Srba, a kamoli donošenja mjera kako bi se spriječilo ostvarenje crnog američkog scenarija. Usput, podaci o stalnom iseljavanju mladih u zapadne zemlje, uz realni rast mortaliteta, nevezano za projekcije američke agencije, već sada su zabrinjavajući. Samo u posljednjih deset godina iseljeno je 400.000 ljudi, a prosječna starost stanovništva u Srbiji dostigla je nepune 43 godine, što je drži na visokom šestom mjestu u Evropi. Razlika je jedino što su stari u Evropi uglavnom bogati, a u Srbiji uglavnom siromašni.

    Ponovo podgrijavanje priče o ugroženosti Srba ovaj put skoro sigurno neće dovesti do ratnih sukoba, nego je u službi najmanje dva cilja srbijanske politike, koja još nisu vidljiva na radaru budućih događaja. Jedan je svakako homogenizacija srpskog nacionalnog korpusa i dalje jačanje Vučićeve vlasti, ono što se u vrijeme Miloševića zvalo jedinstvo, ili crkvena sabornost, uz satanizovanje opozicionog i svakog alternativnog oblika mišljenja, a drugi bi mogao da bude podizanje uloga srpske strane prilikom pisanja završnog pravno obavezujućeg akta u odnosima sa Kosovom. Da li će i u kolikoj mjeri Vućić posegnuti i za traženjem izvjesnih protivusluga u vezi s jačanjem položaja Srba u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku ostaje u domenu nagađanja.

    Migovi ne popravljaju natalitet

    Realnija opcija je da je cijela stvar ipak više za unutrašnju upotrebu, baš kao i najava kupovine novih šest Migova 29 od Bjelorusije. Podsjetimo, Srbija je nedavno nabavila šest polovinih lovaca od Ruske Federacije, koji nose ime svog konstruktora Mikojana Gurjeviča. Dvadesetdevetke su stigle u dijelovima i još se sklapaju, a uz šest vazduhoplova iz Bjelorusije činit će sasvim solidnu eskadrilu za vojne parade i letjeti umjesto ruskih akrobata iz grupe “Striži”, koji su do sada bili glavna atrakcija aeromitinga u Srbiji. Vojska Srbije tako će imati 12 elitnih lovaca, nimalo slučajno baš koliko i Hrvatska, koja upravo privodi kraju nabavku 12 aparata F16 ili Gripena C, konačna odluka po okončanju tendera nije još donijeta.

    Kako to može biti da je kupovina lovaca samo za unutrašnje svrhe? Jednostavno, zato što ovdje ne važi Čehovljevo staro pravilo da puška okačena na zid u prvom činu mora da opali do kraja predstave. Hrvatska je članica NATO i naoružava se u skladu sa planovima Alijanse. Srbija je vojno neutralna i bilo bi dobro da tako i ostane ukoliko dugoročno i sama ne namjerava ući u atlantske integracije. Dalje približavanje Rusiji u vojnom smislu samo bi poslužilo da Balkan još jednom postane “trava u sukobu slonova”, a tada bi postalo potpuno nevažno sa koliko aviona i helikoptera raspolažu i Srbija, i Hrvatska.

    S obzirom na činjenicu da svaki od pomenutih aviona na tržištu vrijedi oko 150 miliona dolara, nije teško izačunati koliko bi se novca moglo uložiti u porast nataliteta, zapošljavanja mladih ili brigu o starima. Kada se avionima dodadaju i helikopteri te protivvazdušna odbrana, dijelovi, rakete, obuka ljudstva… dolazi se do svote od nekoliko milijardi dolara. Previše za pokazivanje mišića, ili, kako bi se to vojničkim rječnikom dočaralo, odvraćanja od pomisli na napad. Sa jedne ili druge strane, svejedno. Zato bi piscima deklaracije o opstanku Srba, a prije svega Vučiću i Dodiku, najbolje bilo da u deklaraciju, barem kao zasebno poglavlje, upišu šta će preduzeti da zaustave bijelu kugu i stalni odlazak mladih na Zapad. I da jednom za svagda izbiju iz glave zauvijek potrošene ideje o Srbiji kao Pijemontu na Balkanu, ili o srpskom velikodržavlju.

    Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Otisak.ba.

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    1 × = eight