Miralem Muminović: Ljubav u doba korone

Miralem Muminović (Autor fotografije: Otisak.ba / Arhiva)
Autor teksta: Miralem Muminović

Budući da mi u BiH znamo sve o svemu, hodajuće enciklopedije reklo bi se, teško je bilo šta osmisliti i reći a da ti hiljadu Ajnštajna ne ospori tezu. U ovom Ajnštajnijumu tako mnogo veću težinu ima teorija proizvedena u dubokim vijugama strinine zaove od svih grandioznih svjetskih teorija. I sve bi to bilo podnošljivo i uredu da mi svuda oko sebe vidimo rezultate te naše pronicljivosti, međutim, ne vidimo, pa će nam kad-tad valjati pogledati u ogledalo i priznati, onako kolektivno, da ipak nismo toliko inteligentni kako smo zamišljali.

Korona, kao svjetska vijest evo gotovo godinu dana nam je tako došla kao naručena. Za sve istinske teoretičare zavjera, one Ajnštajne iz prvog pasusa, pravi izazov, delikates. Potpisnik ovih redova je još početkom pandemije na jednoj društvenoj mreži objavio ravno 50 teorija o porijeklu i ponašanju virusa, sva sabrana djela do tog momenta naših pametnica. U međuvremenu su neke pale, neke evoluirale, neke se i dalje drže a ima i novih, pa kada bi sada neko zasukao rukave i počeo ih brojati, broj ne bi više bio tek dvocifren. Interesantno je da su se one najkontroverznije i najduže održale, poput one da je virus „pobjegao“ iz laboratorija. Dobro, bilo je upliva i nekih bjelosvjetskih teorija, nije da nije, ali i to se kod nas primi kao kalem na džanariku.

Brojke nam, drugari, vrište. Deset, dvadeset sedam, devedeset tri… Broj mladih koji su napustili, ne samo ovaj grad, nego i ovaj svijet, sve je veći. Opet će se sada javiti dežurni fejsbukatori pa reći da nisu od korone, nego zbog zdravstva, zbog ovog ili onog, ali je bolna istina da njih više nema, a mi nikada nećemo saznati da li bi tako bilo da nije ove nesretne pandemije. Vjernici će reći da je to sudbina, propisani smrtni čas, samo što je to previše ozbiljna i široka tema da bi se tako trivijalno svela na jednu prostu rečenicu. Ima i ona bestijalna, sada već kultna „ma samo stari umiru, ionako bi umrli“, tako bezobzirna, sebična i nadasve glupa mantra koja je ogolila svu našu empatiju i ljubav prema ljudima. Nije nam dosta što se neprestano bavimo tuđim životima, roveći ih uzduž i poprijeko, sada bismo i da im određujemo životni vijek i da im govorimo koliko je dosta nekome da živi. E to, rođaci, to je gorući problem: odljudili smo se. Prethodno opisani stav nije došao sam od sebe, on nije incident, on nije entitet. On je dobro odgajan i treniran način razmišljanja i djelovanja u odnosu na/prema drugima, od onog naizgled bezazlenog ogovaranja, preko ljubomore i zavisti pa sve do mržnje. To je, dakako, tema za sebe, pandemija ju je samo razotkrila i bacila nam je u lice.

Naročito je iritantna ona licemjerna podrška medicinskim radnicima. Njima se aplaudira i ohrabruje, naziva ih se herojima a i dalje se ništa ne čini da se te ljude rastereti. I dalje se cinično smješkamo brojkama koje se svakodnevno objavljuju o broju zaraženih i umrlih. I dalje se podsmjehujemo njihovim sugestijama i savjetima. I onda, da paradoks bude kompletan, aplauz?

Ovdje, da se do kraja razumijemo, nije riječ niti o protokolima, niti o maskama, distancama, dezinficijensima… To je drugi nivo. Riječ je, naime, o konačnom prihvatanju činjenica; korone: ima, nevolja: također, kako je nastala: nikad nećemo saznati, hoće li ikada prestati: hoće kada se opametimo. Kada ovo usvojimo, te još kao bonus čujemo iskustva od nekoga ko je imao teži oblik ove bolesti, to će biti početak kraja pandemije.