Piše: Ahmed Hrustanović
Iz Srebrenice ništa novo. Odnosi među ljudima padaju u sve veće ambise. Taman kad čovjek pomisli da razočarenje, poniženje i uvreda nikako ne mogu ići niže kad ono, gle čuda, može.
Milorad Dodik, negator genocida i svega što je bosansko i zajedničko dobrim ljudima, od načelnika Srebrenice i srpskih odbornika, izvjesno je, dobit će Zlatnu plaketu općine Srebrenica.
Dodik je taj koji čini sve da državu Bosnu i Hercegovinu destabilizuje, razvuče pamet mnogim ljudima koji vole svoju domovinu.
Pitam se čime je sadašnji načelnik Srebrenice dokazao da je načelnik svih njenih građana, pa da može u njihovo ime govoriti. Bukvalno ničim.
A u medijima ne prestaje pričati kako je on načelnik svih građana Srebrenice. Čime li je tu tvrdnju potkrijepio?
Svakog dana čuju se vijesti kako načelnik Srebrenice zapošljava samo svoje ljude, očistio kabinet od Bošnjaka, za bošnjačke predstavnike ne mari. Radi šta mu je volja i po nagovoru istog onog kome će ovih dana uručiti plaketu.
Omalovažavanje Srebrenice
Načelnik se svojski trudi da sav suživot koji su nakon genocida Bošnjaci i Srbi gradili u Srebrenici sruši.
Dodjelom ove plakete Dodiku, siguran sam, ima se za cilj omalovažiti Srebrenicu i sve njene žrtve, i Memorijalni centar i sve presude svih sudova.
Ovim činom pokazuje se sila, a svaki sistem i svaka partija, kad počne pokazivati svoju silu i provoditi je bez ikakvog osjećaja, osuđeni su na propast, jer zna se da sila Bogu nije mila.
No, politika Dodika i Grujičića nije odraz čitavog srpskog naroda. To je odraz pojedinaca i ideje koja ne dolazi iz naše države nego s drugog nivoa.
Zbog toga ostaje samo žaljenje zbog onoga što se radi i kako se zagorčava ionako težak život preživjelih žrtava genocida.
Šta to ponikne u čovjeku da samo smišlja načine kako da drugome napakosti i naudi?
Moja Srebrenica, moj rodni kraj, zjenica oka moga, vječna tuga i sreća iz njedara mojih, postaje sve veća rana, krvava rana koja se širi i u koju so neprestano sipaju oni slični onima koji su ranu i napravili umjesto da ti isti, koji so na ranu dodaju, rade na tome da se rana sanira. Ali, nažalost, to se ne dešava.
Za nas, žrtve genocida, Dodik ili Karadžić ili Mladić su isti. Isti su oni koji su činili zločine i oni koji veličaju i podižu im spomen-ploče i u zvijezde ih okivaju.
Neka se Grujičić zapita bi li onih 3.500 Srba, koje je imam Alija Klančević spasio u Drugom svjetskom ratu, bilo zadovoljno njegovim postupcima? Siguran sam da ne bi.
No, sva ova dešavanja u Srebrenici samo su pokazatelj na kojem smo mi nivou ljudskosti. Čovjek, insan, mora paziti da svoga komšiju, između ostalog, ne uvrijedi galamom ili bilo čime drugim, a danas kao da nema ljudi, pa komšije vrijeđaju na mnogo načina.
Gdje je nestala komšijska briga?
Gdje nam je nestala ljubav prema drugome? Zašto smo sebi najvažniji i zašto za interes dajemo sve što imamo i ono naše najvrednije, dušu?
Čovjek je biće, sastavljeno od tijela i duha. Tijelo treba hranu koju svakodnevno unosimo u organizam, a naš ljudski duh, koji je jedinstven, također treba duhovnu hranu, a ta su hrana ljudskost, ljubav, lijepo ponašanje i ophođenje prema drugima.
Svi će se složiti da ne treba drugome činiti oniošto ne bismo voljeli sebi, ali mnogi to ne poštuju i zaborave.
Kako bi bilo da se sada nađe neko “pametan” i da u Jasenovcu dadne nekakvu plaketu nekome ko veliča zločince koji su taj zločin i genocid počinili? Takav postupak zgrozio bi svjetsku javnost.
Konačno je vrijeme da se suočimo s prošlošću i krenemo dalje u budućnost. Dužnost nam je graditi ljepše sutra našoj djeci, ali kroz negiranje, omalovažavanje, vrijeđanje drugoga nećemo je veselu i sretnu izabrati.
Na nama je, a i Grujičić bi se trebao pogledati u ogledalo i barem mislima ugristi svoju savjest je li ispravno ono što radi.
Je li zaista Srebrenica bolji grad za nas i našu djecu nakon što je on postao načelnik i koliko svojim postupcima doprinosi suživotu koji je stoljećima prisutan na ovom području?
Ako je načenik Srebrenice i svih njenih građana, pa i moj načelnik, čime, ali zaista, čime je to dokazao? Nažalost, neću ga se sjećati ni po čemu što je dobro.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Otiska.