Željko Lazarević: Šta je meni Međunarodni dan osoba s invaliditetom?

Željko Lazarević i Ana Kotur Erkić
Autor: Željko Lazarević

Prošle godine, negdje u ova doba, iskreno sam se nadao da će jedan od prepoznatljivih ljudi brčanskog nevladinog sektora, Jasmin Hemze, dobiti svoju bitku. Bio je to čovjek koji zajednicu mijenja, plastično i životno, koji stvari pomjera. Iznad svega, bio je to čovjek koji je vjerovao u Brčko kao društvo. Njegovim gubitkom, bojim se da smo veliki dio samopouzdanja izgubili.

Rekao bi mi i sad – da će se stvari posložiti, ali prvi Međunarodni dan osoba s invaliditetom, bez njega, ne želim čekati da se stvari slažu, kad oni koji bi mogli da ih poslože – nikako da naprave iskorak naprijed.

U našem gradu zadnjih par godina živi Ana Kotur-Erkić, koju s ponosom zovem prijateljicom i kolegicom. Koliko god mislio da znam ili ne znam, primjerom i radom mi je pokazivala koliko još trebam da naučim i šta sve čovjek može.

Danas ćete je sresti negdje u moru aktivnosti koje (uobičajeno) ima – povodom važnih datuma. Znam i da nije prvi i neće biti zadnji put da je došla s gotovim rješenjem da se ovakvi datumi obilježe – jer su važni za svijest sugrađana.

I već sutra će se vratiti kući, u iščekivanju poziva da – privremeno pripomogne u nekoj od oblasti u kojima je odlična: mediji, komunikacije, manjine, pravo, ljudi.

Neki dan čitam, jedan od mojih izuzetnih sagovornika, dečko s invaliditetom, je dobio posao. Naslov je glasio baš tako – ali rekao bih, odradio je on taj posao i prije nego što je došao u situaciju da ga – svakodnevno obavlja i kao jedan od rijetkih, bude dobar državni službenik.

Dok se političko nebo Brčkog slaže, Ani želim da dobije bar sličnu priliku – jer sve ono što današnji dan jeste – ona je već uradila – došla, donijela nagrade sa sobom, znanje, mogućnost – i tu je, što je najvažnije, da nastavi gdje je Jasmin stao. Ljudski me je sramota onoga što ona jeste, jer to ne bih mogao ni tačno nabrojati, a znam da je u ovom gradu jedna od najrjeđih – koji znaju i koji se ne boje da kažu i pokažu.

I ne bi ona trebala dobiti šansu jer je žena s invaliditetom, već zato što – sve što uradi, radi bolje od većine nas. Njena je inicijativa Zakon o zapošljavanju osoba s invaliditetom – koji je u izradi, njena je inicijativa i duže porodiljno za žene s invaliditetom i masa manjih, životnih stvari, ali nema inicijative – zajednice prema njoj.

Ana sa svim svojim angažmanom jeste Međunarodni dan osoba s invaliditetom, ali nam nedostaje još jedan – obični, ljudski dan u kojem će ona dobiti – minimum ljudskog u nama za sve dane koji su pred njom.