Zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja: Najbolji interes djeteta – ili lakši put do rješenja situacije?

Izvor fotografije: PicsArt / Ilustracija
Autor teksta: Željko Lazarević

„Kad god odrasli donose odluke, trebaju razmišljati kako će njihove odluke uticati na djecu“, kaže Konvencija o pravima djeteta – u dječijoj verziji. Da nije (uvijek) tako u praksi, uvjertili smo se izvještavajući o kršenju prava djece u zadnjih mjesec dana – prava dječaka koji je vraćen u biološku porodicu, bez adekvatnih uslova za rast i razvoj, odnosno prava šestoro djece iz naselja sa margine dostojanstvenog života. Djeca iz druge priče su, nakon pisanja portala otisak.ba, smještena u odgovarajuću ustanovu socijalnog zbrinjavanja.

Smještaj u ustanovu socijalnog zbrinjavanja nije jedini mehanizam u kojem djeca iz neadekvatnih uslova života mogu dobiti  jednaku šansu za bolji život.  Dokumentom politike o zaštiti djece bez roditeljskog staranja i porodica pod rizikom od razdvajanja u BiH, 2006-2016, koji su izradila entitetska ministarstva u saradnji sa UNICEF-om i Save the Children UK, stvoren je strateški okvir za adekvatnu brigu o djeci bez roditeljskog staranja, kako se navodi u Situacionoj analizi o djeci pod rizikom od gubitka porodične brige i djeci bez roditeljskog staranja UNICEF-a u Bosni i Hercegovini iz 2017. godine.

Entiteti su, u tom smislu – negdje i krenuli. Republika Srpska od 2009. godine ima Strategiju unapređenja socijalne zaštite djece bez roditeljskog staranja, ali i Pravilnik o hraniteljstvu. Federacija Bosne i Hercegovine ima Strategiju deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne zaštite u FBiH za period 2014-2020, a od februara 2017. godine i Zakon o hraniteljstvu.

„Brčko distrikt Bosne i Hercegovine nema usvojen Zakon o hraniteljstvu, a u materijalnim zakonima koji se vezuju za oblast socijalne, porodične i dječije zaštite, nije prepoznao institut hraniteljstva. Hraniteljstvo se dovodi u vezu sa pravom iz socijalne zaštite: pravo na smještaj u drugu porodicu (maloljetnih i punoljetnih lica u stanju socijalne potrebe), te se u kontekstu ugovornih obaveza između Vlade Brčko distrikta – Odjeljenja za zdravstvo i ostale usluge i lica kod kojeg se štićenik smješta u drugu porodicu, upotrebljava termin hranitelj“, navode iz Pododjeljenja za socijalnu zaštitu u Odjeljenju za zdravstvo i ostale usluge Vlade Brčko distrikta.

Prema pomenutoj Situacionoj analizi UNICEF-a, Centri za socijalni rad u entitetima 9,1% djece bez roditeljskog staranja kategorišu „kao pripadnike nacionalnih manjina, uglavnom romske nacionalnosti, uz rumunjsku, albansku i ukrajinsku manjinu“. Istovremeno, čak 17,7 % djece je iz grupe djece s poteškoćama u razvoju.

„Ne evidentiramo djecu po nacionalnoj pripadnosti, a prema podacima u našim evidencijama u periodu 2015-2020, ukupan broj djece koja su stavljana pod starateljstvo u navedenom periodu je 34, u sigurne kuće i u domove za djecu bez roditeljskog staranja smješteno je po sedmoro djece, a nakon napuštanja sigurne kuće dvoje djece je smješteno u hraniteljske porodice“, ističu u brčanskom organu starateljstva.

Navode i da, ukoliko je to njegov najbolji interes, dijete smještaju u ustanovu, a ukoliko se ukaže i mogućnost, uz najbolji interes – u srodničku porodicu.

„Smještaj u drugu porodicu, ili tzv.hraniteljstvo, najčešći je oblik smještaja za djecu bez roditeljskog staranja a zbog njihovog intersa sa odrastaju i obrazuju se u poznatom okruženju, ne odvajajući ih od srodnika, dok za djecu sa poteškoćama u razvoju, najčešći oblik smještavanja je u ustanovu socijalne zaštite koja ima za cilj da licu u stanju socijalne potrebe osigura socijalnu zaštitu, koja obuhvata stanovanje, ishranu, odijevanje, zdravstvenu i drugu njegu, odgoj i osposobljavanje za rad“, zaključuju.

Nevladin sektor – bez podataka. Kontaktirali smo aktiviste za prava djece i aktiviste za prava marginalizovanih grupa, Roma i osoba s invaliditetom. Odgovore na postavljena pitanja do zaključenja teksta nismo dobili, osim od pravnice Ane Kotur-Erkić.

„Brčko distrikt, evidentno, zaostaje za rješenjima u entitetima. Poražavajuća su dva aspekta pri kojima stoji nadležna služba: djeca ne trebaju biti evidentirana po nacionalnosti da bi bila prebrojavana, već da bi njihov ukupni identitet bio ispoštovan kako nalaže Konvencija o pravima djeteta, te da bi evidencije bile potpune i djeca s invaliditetom u ustanovama socijalne skrbi ostaju i nakon prerastanja uzrasta djeteta, dakle – nikad ne dobiju priliku da žive u najboljem okruženju za svako dijete – u porodici, što pokazuju istraživanja međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini“, objašnjava.

Priče o dječaku koji je porodicu dobio tek u ljudima od kojih je odveden i o šestoro djece Roma s početka teksta, koja je više od tri mjeseca čekala adekvatan odgovor, najbolji su dokaz da djeca iz ranjivih grupa vrlo često ne dobiju priliku da budu samo djeca, čak ni kada to pravo nalaže u njihovu korist.

Pitanje je samo – koliko dugo će Brčko distrikt žmiriti na ovu situaciju i koliko djece nikad neće dobiti ono što bi, rođenjem, trebalo da im pripada.