Vedad Zeherović: Prvi korak ka budućnosti jeste da svako prizna svoje zločine

Cijela emisija

U 38, specijalnom izdanju emisije Otisak puls plus gosti su bili potomci civilnih žrtava rata, te smo imali priliku da razgovaramo sa Vedadom Zeherovićem, koji je sa nepunih 5 godina izgubio oca početkom rata 1992. godine.

Vedad početak rata pamti po nebu obojenom raznim bojama, nakon eksplozije Savskog mosta, nakon što je tog jutra ustao zajedno sa roditeljima i krenuo kupiti svoje igračke, ne znajući gdje će se zaputiti.

Prisjeća se kako su ih 5. maja odveli do Privredne banke i tu razdvojili njega, njegovu majku, tetku, rođaka i očevu majku i prebacili u Brezovo Polje, a na drugu stranu su odveli njegovog oca, djeda i tetka.

  • Sjećam se trenutka kada je došla vojska u Kolobaru, počeli da viču, da psuju da izađemo iz kuća… Tetka je imala jednog divnog vučjaka, on je toliko lajao, režao na te ljude, vjerovatno je osjetio to zlo, da ga je jedan od tih vojnika upucao pištoljem.

„Palice od bubnjeva jedino oružje koje je držao“

Prema informacijama koje će dobiti kasnije, Vedadov otac je ubijen istog tog dana i, prema nezvaničnim izvorima, to se desilo ispred Hotela Posavina, zajedno sa tetkom i nekolicinom ljudi koje su tog dana zarobili u Kolobari.

  • Svaki dan prođem pored Hotela, idem na posao ovom rutom, i često se zapitam kako je to izgledalo. Znam da su ljudi ovdje stajali u nekim kolonama, pa bih volio da znam, da pitam te ljude koji su to uradili zašto je to tako moralo da bude? Jedino oružje koje je moj otac držao bile su palice od bubnjeva, jer je bio bubnjar, uveseljavao je ljude, poznat među brčanskom rajom kao ‘aga’, jedino to je znao raditi, nikakvu mržnju nije imao, a ako je mržnja to što je svirao, onda stvarno ne znam.

Vedad priča kako je odrastao sam sa majkom, koja mu je bila i otac i majka i da su jedno drugom bili i ostali sve u životu, a vrijeme provedeno zajedno je neprocjenjivo, ali ipak mu je otac nedostajao u nekim „muškim stvarima“, da mu kaže kako da se ponaša u prvom izlasku u grad, sa prvom djevojkom.

  • Svaka nevolja u mom životu, a prva je bila ta da sam ostao bez oca, učinila je od mene boljeg čovjeka, napravila me jačim čovjekom, to je životna škola i smatram da bi otac bio ponosan danas na mene, kad bi mogao da me vidi, a vjerujem da me gleda.

Smatra da mržnja dolazi od kuće

Smatra da ne treba suditi cijelom narodu na osnovu toga što mu je pojedinac ubio oca i da ta mržnja dolazi od kuće, da svako djeci priča svoju verziju priče, a to nije način da se krene dalje.

  • Čak i u trenutku kada sam doživio saobraćajnu nesreću prije 12 godina, put me odveo u Novi Sad, u Klinički centar Vojvodine, tamo mi je život spasio Srbin, prof. dr Rajko Jović, kojem sam neizmjerno zahvalan i prije nisam nikog mrzio, ali posebno nakon toga. I dalje smo nekih 20 godina unazad što se tiče tog koncepta razmišljanja, s time ne možemo ići naprijed, ako ću da mrzim ja tebe i ti mene, uzalud živimo.

Prvi korak na putu prema naprijed je priznanje svih zločina

Vedad odaje počast svom ocu, djedu i tetku, ali i ostalim civilnim žrtvama rata odlaskom na spomenik na mezarju na Ivicima, gdje su ukopane civilne žrtve rata, a na istom mjestu su ukopani i pripadnici drugih vjera i nacija, vjerovatno, pretpostavlja on, zbog želje svojih porodica, jer su njihove kosti zajedno pronađene.

  • Ako mogu neki ljudi druge vjere biti ukopani na muslimanskom mezarju, onda ja smatram, čak bih i volio, da u ovom gradu bude jedan višenacionalni spomenik , koji se odnosi na sve civilne žrtve rata.

On smatra da je prvi korak ka boljoj budućnosti to da svako prizna svoje zločine, jer negirajući ih ne možemo ići naprijed.