Autor teksta: Midhat Medić, professor ekonomije i slobodan pisac
BOSNU BI MOGLE SPASITI ŽENE
Nisam ja slucajno slozio ovu fotografiju.Nisu slucajno ” Berači molti” prislonjeni uz “ Bosanske Odive”.
A šta tu ima Ernest Hemingway da “traži” ?
Ima, ima …itekako da ima !
Moj prijatelj Buki mi je poslao knjigu Berači Molti tokom svog ovoljetnog primicanja Norveškoj , svome trećem zavičaju , svojoj trećoj domovini i svom mirnom domu .
Druga dva zavičaja je sa zebnjom ostavio uz sami rub dzehenemske vatre i njenih plamenih jezika …sa strepnjom da bi sve moglo ponovo otići u helać „ u kome su već bili“ …..
Dakle knjiga“ još vruća”, me zatekla u ponovnom čitanju Hemingwayevog “ Pokretnog praznika “( „A movable feast“) ovoga puta na švedskom jeziku “Fest för livet”.
Pisac je knjigu napisao 1960,dakle na kraju svog burnog i zanimljivog života , samljeven iskustvima svih mogucih fela.
Izabrao je temu i motive svog života iz perioda „izgubljene generacije“ vrijeme neposredno poslije Prvog svjetskog rata , vrijeme svog življenja i boravljenja u Parizu kao dopisnik uglednih Sjevernoameričkih novina . To je bilo vrijeme kad je bio “ izuzetno sretan, i izuzetno siromašan”, kako kaže u predgovoru „Pokretnog praznika“
Materijalno i moralno poharana Evropa je bila na koljenima. Tražio se ”novi svijet” ali i ”nova ljepota”.
I šta se desilo kao odgovor na zapitanost ”izgubljene generacije”?
Desila nam se Evropa XX stoljeća sa svim njenim ”- izmimima”, tragikama, ponorima i grčevima, ali i sjajnim uzletima i dometima kojima naša, moja i Bukijeva generacija još uvijek svjedoči.
Hemingway je karijeru počeo kao reporter –novinar i kroz svoje reportaže približio ovaj žanr do granica lijepe književnosti i kroz reportažu „uplivao“ u seriju romana i novela kroz koje se vide tragika i rane našeg XX stoljeća , moga i Bukijevog stoljeća , uostalom !
I ova Hemingwayeva knjiga predamnom , koju evo sada uporedo čitam sa „Beračima Molti“ svjedoči o tome reporterskom-novinarskom nervu i potvrđuje tezu „Jedanput reporter-novinar, uvijek reporter-novinar“. To bez obzire na grandio zne literarne domete okrunjene 1954 godine Nobelovom nagradom za književnost.
Zaintrigirala me jedna Hemingwayeva rečenica , zapravo jedan pasus iz predgovora „Pokretnom prazniku“ koju evo slobodno prevodim i parafrazom uvodim u ovaj komentar „Berača Molti“ .
Veliki pisac kaže
„Ako čitalac tako hoće , može ovu knjigu smatrati lijepom književnošću. Uvijek postoji mogućnost da jedna takva fikcija osvijetli ono što je napisano kao opis stvarnosti“
…
I Bukvić je novinar i to rasan reporter-novinar hemingvejevske sorte.
I on osjeća specifiku ” vrisaka i krikova ” bosanske čeljadi rasute po svijetu i njihovu tugu i nemoć pred sudbinom majke Bosne koja stenje ”na koljenima”. I on osjeća oporost i ”ljepotu bosanske patnje” kao ishodište, sjeme ,zalog i obećanje da će se bosanski Fenix kad tad probuditi.
I kod Bukvića, kao kod Hemingwaya, postoji jedna ”opasnost” za čitatelja , da preko ”opisa stvarnosti” nehotice dopre do ”samoga sebe” i prepozna se.
Bukijevi likovi, junaci i junakinje su apsolutno stvarni likovi , ”svjedoci” koji svojom lapidarnošću u suptilno novinarski nijansiranm valerima osvjetljavaju ”zavlačke i katakombe” duše bosanskog čovjeka prvenstveno onog, ”izmještenog sa ognjišta” izbjeglog iz ratnog grotla.
…..
Odmah na startu ”Molti” kroz opise sudbine i avanture Sulje i Asima dvojice naših zemljaka koji u svojoj svakodnevici ”lebde” u svome limbu, maštajući o Bosni i pređašnjem životu kreću u potragu ”za lakom zaradom” u nordijskoj egzotici .
Na momente se čitatelju učini da je Sulji i Asimu potreban adrenalinski ”kick” u uspavanoj svakodnevici socijalne sigurnosti ”zemlje blagostanja” i da je ekonomski egzistencijalni motiv u drugom planu . Istina je i ovdje negdje između ……
Potraga za moltama, nordijskim žutim ”voćnim zlatom ”završava se potpunim fijaskom.
Odmah na startu prepoznadoh bosanskog Hemingwaya .
Fijasko, sudbina, nemoć, avantura i ponos Starca Santiaga iz “Starac i more” i nesretnih toreadora iz nenadmašne novinarske reportaže”Smrt u popodnevnim satima ”, ali i pregršt novelističkog putničko-literarnog adrenalina u ”Sunce se ponovo rađa” .
Sve mi to dopire u svijest i pomaže u promišljanju sudbina i Bukijevih junaka i junakinja.
Imam neki intuitivni nagovještaj , bosanski ”išaret” da je cijela Bosna krenula ”u berbu molti”. Ali o tom potom , nastavljam sa čitanjem ……
Imam ja jednu osobinu, s prednostima i nedostacima , naravno. Ponekad mi se , a to i počesto da čitam uporedo tri do pet knjiga, ponekad vrlo različitog žanra. Vjerujem da to nije nikakav moj exluzivitet. Jedino što smatram nekako svojom osobenoscu je to da čitajući paralelno nekoliko knjiga , misaono , imaginarno te inpute ”kuham i miksam” u svoju fiktivnu knjigu ”za jednokratnu upotrebu” ili pak svoj ”film” , čije likove često bunjuelovski nadrealno izvan vremena i prostora smještam i razmještam po fiktivnim galerijama. Tako mi se dešavava evo sada da Bukijeve ”odlazeće junake” primjerice Merasada Berbera i Nusreta Idrizoviča ” svlačim i presvlačim ” , provlačim kroz tu svoju fiktivnu tvorevinu i sučeljavam u konkretnom slučaju sa Hemingwajem lično i njegovim suputnicima i sapatnicima ; Gertrudom Stein, Picassom, Fitgeraldom, Joysom, Paundom i drugima…
Bukijeve ”Molte” su došle neposredno poslije ”Odiva” . Te dvije knjige su za mene ustvari jedna knjiga. Kad dublje zaronitie u ove dvije knjige vidjećete i prepoznati Bosnu sa preloma dvaju milenija. Vidjećete Bosnu i Bosance kako plutaju oceanom neizvješća pokušavajući s različitim uspjesima da negdje spuste sidro .
S njima pluta maestro Buki , i snagom svog spisateljsko-reporterskog talenta uspijeva ”pohvatati ” ”plutajuće” Bosance i složiti ih u ”galeriju”
Dakle , ”Berači Molti” i ”Bosanske odive ” su jedna knjiga, jedna galerija.
Knjiga galerija , ali galerija sui generis u kojoj je Bukvić, i kustos ali i exponat !
. Njegove priče-reportaže i portreti ”ljudi i prostora” su trodimenzionalni. Ništa kod njega nema ”In vitro” sve je kod njega ”in vivo”. Sve je to ”na dohvat ruke” opipljivo. To je valjda osim nespornog talenta i rezultat njegove prepoznatljive strasti za filmovanjem i osvojene tajne ”sedme umjetnosti” što je stekao savlađujući dramaturške i filmske curriculume na beogradskoj Akademiji za film i pozorište.
U mome Prijedoru, a kako čujem i širom Bosne i Hercegovine se kaže ”Kuća ne stoji na zemlji, kuća stoji na ženi ”.
Ta narodna izreka svjedoči o višeslojnosti bosanskog kulturnog identiteta i konotativno kazuje mnogo više o nama , mnogo više nego što mislimo da ”sebe poznajemo”
Svojevremeno sam bio priključen ovdašnjem Uppsala univerzitetu, preciznije Centru za multietničke studije i istraživanja. Godine 1995 , poslijee Srebrenice i Daytona su naglo porasla zanimanja za Bosnu i njenu budućnost . U početku se diskutiralo neformalno za vrijeme prijepodnevne kafe i nastavljalo često u mojoj tadašnjoj sobi, jer sam tada bio jedini dostupan Bosanac u tom krugu na temu koja sažeto izgleda ovako
Kako sada izgleda bosansko društvo
Koje su moguće opcije ”kuda i kako će Bosna krenuti dalje ?”
Sve se to kasnije formaliziralo i tematiziralo u jednom univerzitetskom seminaru na temu ”Rat, izbjeglištvo, povratak, obnova ”
Po vokaciji sam ekonomista , dakle čovjek koji se razumije u ”novac i kapital”.Tom seminaru sam se priključio sa svojim kraćim referatom , svojim viđenjem , prvenstveno materijalnih i kapitalnih aspekata obnove.
Razlog zašto ovdje povodom ovih Bukijevih knjiga govorim o ovome je u činjenici da sam u pripremnim dikusijama za ovaj seminar dobio jedan nevjerovatan snažan inicijalni impuls , koji me je u izvjesnom smislu uputio na novu stazu profesionalnog i literarnog angažmana.
Radi se o dotada za mene nedovoljnom znanju, o pojmu i kategoriji nematerijalnog kapitala .
Naime , javila se jedna umna starija gospođa , bez ikakve sumnje iskusni sociolog ili antropolog, već ne znam što je rekla da je. Sada poslije 25 godina s puno razloga sažimam i parafraziram njenu refleksiju poslije mog izlaganja , o kapitalnim investicijama, infrastrukturi, fondovima itd,itd …. Rekla je :
”Najmanji problem za Bosnu će biti novac i tzv. kapitalna ulaganja u fizičke strukture … Problem Bosne će na dugu stazu biti pokidane međuljudske , međuporodične veze, nepovjerenje svih vrsta ……To je mala zemlja, svega 4 miliona ljudi , od toga oko 200.000 porodičnih domaćinstava je u vrloprijetećim okolnostima raseljeno , najmanje 10.000 žena je silovano ….obnova Bosne mora poći od žene, tradicionalnog stuba bosanske porodice … One trebaju biti u fokusu i kod namjeravanih donacija, mikrokredita i svih drugih vidova pomoći. Moja istraživanja i nekoliko ”case study” govore o enormnoj mentalnoj žilavosti, kreativitetu i talentima svih vrsta kod tih žrna. Uvjerena sam da bosanske žene mogu spasiti Bosnu , bosansko biće …To je taj zalog,to je veliki potencijal… taj bosanski nematerijalni kapital. Veliki broj njih je izvan domovine , što je samo po sebi tužno i nesretno….to nije baš sasvim tragično. Taj potencijal i mnoga njihova postignuća će učiniti Bosnu prepoznatljivom i za njihova nova okruženja ”dostupnom” u ovom globaliziranom svijetu. Duh Bosne i Bosnu kao ideju mogu prevashodno spasiti bosanske žene ……”
Naravno da je gospođa sve dokumentirala . Sjećam se da su neki zlurado naglašavali njen emotivni , a i feministički naboj u ovom po njima ”kvazi” znanstvenom seminarskom prilogu. Njenu misao o ulozi bosanske žene i porodice u obnovi Bosne sam „spasio“ u formi jedne rečenice u završnoj redakturi seminarskog zbornika objavljenog u ediciji „Uppsala Multiethnic Papper „
Pored svojih standardnih ekonomističkih pogleda na ljudske resurse i nematerijalni kapital ja sam se u svojim poznim godina upustio u literarnu avanturu bavljenja ljudskim sudbinama , lomovima i životnim obratima u dramatici sukoba bosanskih kolektivnih i individualnih sudbina.
Na tim stazama sam sreo Bukvića , o kojem sam i iz predratnog vremena ponešto znao.
Kako rekoh , kroz ove dvije knjige Buki se predstavlja kao „kustos i eksponat“ galerije vrlo zanimljivih likova. Kustos zato što ih znalački bira, predstavlja i filigranski opisuje, a kao eksponat jer se kroz bliskost s tim likovimma eksponira kroz razgovore s njima i opisujući te susreta ostavlja utisak bosanske dobrodušnosti.
Kroz Bukijevu galeriju „ruku pod ruku“ s njim defiliraju bosanske odive , porodične žene majke. To su pretežno žene , s bolnim tragovima bijega s bosanskih porodičnih ognjišta . Njihove povijesti i ispovijesti pratimo kroz klasičnu muhadžirsku matricu „sagu o snalaženju“ . Pred nama se smjenjuju kućanice, pjesnikinje, glumice, poslovne žene, učiteljice, profesorice , liječnice ….udovice, sretnice i nesretnice … njihove lamentacije, nostalgični uzdasi , hvale
Pred nama se smjenjuju pejsaži Save, Brezovog i Bijelog Polja, Norveških fjordova i panorame Rima, Osla, Amsterdama, Brčkog, Zagreba ….
Svi ti toponimi se prelamaju kroz svijest u dvojnoj muhažirskoj perspektivi tvoreći novu dimenziju naše stvarnosti, koju sjano i plastično izrazi Ševala, etablirana frizerka iz Roterdama u izjavi „ Sve imamo, al nam nešto fali .“
E , to …to, što fali često prepoznajemo kao putokaz u Bukijevim knjigama.
Sa svim rizicima da budem nepravičan, računajući u obe knjige oko stotinjak Bukijevih junaka i junakinja ja bih izdvojio jednu koja potpuno zadovoljava moju sasvim ličnu preferenciju i lično sladokusje a to je reportaža o mjestu –selu Llansteffanu u zemlji sretnih ljudi pod naslovom „Jesen u južnom Welsu“.
„ Kako stići do grada kojeg nema ?“ pita se reporter Bukvić , aludirajući pri tome na anonimnost gradića , kojeg uopće nema na geografskoj karti. Nema ga, ali zato tu „ordinira“ izvjesni Amir popravljajući ljudski mozak svojim „pacijentima“ učeći ih kroz svoje originalne metode mentalnog treninga kako upravljati svojim mozgom i svom mozgu oduzeti „nadležnost“ autonomnih i često nekontrolisanih odluka i postupaka. To uspavano mjesto na obali Atlantika igra plime i osjeke u toku 24 sata premješta sa morske obale na rijeku. To mjesto je krcato školjkama, dosadom , elegičnim propjevima i mislima. Jedino Amir sve to svojim „projektom“ razbija, i dovlači ne samo „pacijente“ nego i sve više znatiželjnike.
Glavni tok , mainstream“ ovog čudesnog mjesta je lokalni dućan s nazivom nabijenim lokalnim aluzijama i dobroćudnim cinizmom , „Sherifs office „ granap kako kaže Buki.
Tu vas dovozi taksi koji odbija bakšiš i „u bocu vraća kusur“, tu se prodaje i pije dobro ohlađena kišnica . Svi koji dolaze u ovaj dućan se dotjeruju „za izlazak“ i tu svako svakoga zna po imenu i prezimenu.
Na prvi pogled , nedovoljno zaintersiranog gosta ovdje se „ne dešava ništa“ a u stvari se dešava sve. Nenadmašna reportaža o pulsiranju života u samo naizgled provincijalnoj dokolici. Ova reportaža svjedoći o Bukvićevoj sklonosti za filmovanje . Ovaj kratki tekst je primjer reportažnog prenosa atmosfere. Samo se pitam da li je Bukvić u sadašnjoj svojoj životnoj dobi i kondiciji spreman da od ovoga napravi kratkometražni film . Iako nije ja sam taj film čitajući ovu reportažu „odgledao“.
Nego da se , na trenutak vratimo „Beračima molti“ ovaj put sa naznakom da Bukvić s jednakom predaanošću predstavlja kako dunjalučki , tako i ahiretski dio naših vrlih zemljaka . On predstavlja plejadu naših stvaralaca ,s već pomenutom bliskoscu, i iskrenim pijetetom prema ne otišlim, nego odlazećim piscima smještajući ih u „godinu njihovog odlaska „ svakom od njih podiže misaoni kenotaf –biljeg , kako reče Danilo Kiš „….jer telo je vatra, voda ili zemlja, a duša je alfa i omega, njoj treba podići svetilište“(Grobnica za Borisa Davidoviča, 1976).
Privodim kraju ovo svoje kazivanje , svoj esej o troslojnom muhadžirskom opservatoru,hodoljubu, Bosnoljubu i tragoljubu Uzeiru Bukviću .
Završavam ga citatom jednog od brojnih Bukijevih junaka, poslovno uspješnog Mostarca Zlatka Rezagića koji kaže „… Boli me bolest Bosne …. Boli me što moja zemlja tako dugo i čini mi se teško izlječivo boluje ….. a koliko je sposobnih ljudi koji bi mogli da joj pomognu, ali koji nažalost ne mogu da dobiju šansu da nešto korisno i kvalitetno urade. Eto šta me boli ! „
Završavam evo sa oporom i pomalo gorkom mišlju. Čini mi se da je cijela Bosna, poput Sulje i Asima , nepovratno krenula „u berbu molti „!
