Već nekoliko dana ne mogu da zauzmem stav i mišljenje o događaju koji se desio u našem gradu, i koji je uzburkao javnost. Osude stižu sa svih strana, i ohrabrujuća je činjenica da se ovakve stvari osuđuju. Ne ulazeći u motive ovog nemilog događaja, a oni zasigurno da postoje, ono što mi nikako ne da mira jeste činjenica da su ova djeca vrlo mlada, prosjek godina je 30… Momenat u životu kad bismo već trebali biti formirani kao ličnosti, sa tendencijom o osnivanju porodice. Ono što se dalo vidjeti iz informacija koje su dostupne grupi jeste da su to društva sa njegujućim vrtlozima narkomanije. Pitam se gdje su roditelji u svemu tome, da li znaju gdje im djeca borave po izlasku iz kuće? Da li znaju čime se bave? Da li se ponekad zapitaju da li njihova djeca konzumiraju narkotička sredstva?
Kao neko ko radi sa srednjoškolskom populacijom, u dosta slučajeva sam primijetila, i po informacijama osoba s kojima su se družili, potvrđeno je da su neki učenici konzumirali narkotička sredstva. Mi kao institucija nismo mogli ništa da poduzmemo, osim što smo na svoju odgovornost, a na osnovu lične i moralne odgovornosti sugerisali roditeljima da djecu odvedu i testiraju na narkotike, pouzdano znam da to nikada nisu uradili. Zašto? Zato što je lakše živjeti u zabludi, nego li se uhvatiti u koštac sa problemom, pomoći djetetu da ga prevaziđe, a i da budemo društveno odgovorni, pa da zaštitimo i drugu djecu od svog djeteta. Gdje je nestala potreba da se bavimo svojom djecom? Gdje je prestala potreba da ih izvedemo na pravi put, pričamo s njima, vjerujemo im, ali ih konstantno provjeravamo? Ili je lakše namiriti svoju savjest kupovinom bolje gardarobe, najnovijom mobitelom, i misliti da smo svoj roditeljski zadatak završili. Radom u srednjoj školi svjedokom sam bila, da prilikom usvajanja Zakona o javnom redu i miru, roditelji su se bunili zato što je prijedlog bio da se djeci do 18 godina ograniči izlaz do 22 ili 23 h? Valjda je lakše ako ih pošaljemo negdje gdje nam nisu na očima, a pravit ćemo se slijepi i gluhi na to gdje su, čime se bave, i šta rade kada su van kuće. Šta nas onda čudi? Šta da očekujemo? Jesmo li postali sebično i neodgovorno društvo, i ne zanimaju nas vlastita djeca, šta onda da kažemo kada trebamo pomoći komšiji koji nam ne može uzvratiti, ili nekom tamo ko nije u mogućnosti da sebi obezbijedi nešto… Radom sa ovom populacijom, dostupne su nam informacije i da se djeca po završnim razredima u osnovnim školama, a i srednjim prodaju za dopune od 10 KM. Znate li to roditelji, ili i pred tim zatvarate oči, želeći i vjerujući da to nije vaše dijete??? A da li je zaista? Da li biste išta poduzeli i da znate da jeste?? Naša iskustva potvrđuju da većina ne bi, jer nema hrabrosti suočiti se sa sobom, svojim problemom, a onda i okolinom, koja je osuđujuća. A da li je to važno kada je vaše dijete u pitanju? Da li je sudbina vašeg djeteta najvažnija? Trebalo bi da jeste.
Kakvi smo to kao društvo postali? Kakvi smo to kao roditelji postali? Dati djetetu “zvečku“ da se zabavi da nama ne oduzima vrijeme za facebook, izlaske, druženja i slično. Šta onda očekujemo? Očekujemo da ih nastavnik odgaja i ispravlja krive drine roditeljskih zanemarivanja i nebrige… Da škola brine o tome gdje je vaše dijete, dok vas apsolutno nije briga. Znate te koliko puta moramo pozvati roditelje da se odazovu u školu, i koliko puta oni ne dođu? Sve je ovo naša realnost pred kojom svi zatvaramo oči, a onda kad se desi prirodan slijed događaja, i izroni ono što mi njegujemo kod kuće, i ono što dijete gleda iz svoje kuće i okoline, onda se čudimo. Ništa ne treba da nas čudi.
“Šta sijemo, to ćemo i požnjeti“.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Otiska.
Autor: Anonimni čitalac
Izvor: Otisak.ba
