Udruženja žrtava: Zakon o zaštiti žrtava ratne torture u RS-u diskriminatorski

    Ako donesete dokument koji nije iz RS-a ne možete dokazati da ste bili žrtva torture, poručuju iz udruženja.

    Ni 23 godine nakon rata u Bosni I Hercegovini još nije usvojen državni zakon koji će riješiti status žrtava ratne torture na cijeloj teritoriji BiH [Reuters - Ilustracija]

    Piše: Vedrana Maglajlija

    Nedavno usvojeni zakon o žrtvama ratne torture u bh. entitetu Republici Srpskoj ne uključuje zaštitu prava svih žrtava i u praksi bi se mogao značiti diskriminaciju, poručuju udruženja koja pružaju podršku žrtvama rata.

    Tako oni koji su bili zatočeni u logorima u RS-u, a žive u Federaciji BiH ili Distriktu Brčko gdje im je i utvrđen status žrtve, po novom zakonu neće moći ostvariti svoja prava.

    “Donošenje tog zakona u jednu ruku je pozitivno što se tiče žena žrtava seksualnog zlostavljanja, međutim, za druge žrtve torture je vrlo diskriminatoran. Naprimjer, ako donesete dokument koji nije iz Republike Srpske ne možete dokazati da ste bili žrtva torture. To je sad jedna tema kojom ćemo se baviti u budućnosti”, kaže Jasna Zečević, direktorica udruženja Vive Žene iz Tuzle koje daje podršku žrtvama.

    Zastupnici Koalicije Domovina iz tog razloga predložili su amandmane na zakon, ali su oni odbijeni u Narodnoj skupštini RS.

    Prvi amandman odnosi se na odredbu o mjestu prebivališta, te je predloženo da se zakon odnosi i na osobe koje žive u Federaciji BiH, a drugi da se prilikom utvrđivanja statusa žrtava ratne torture prihvataju dokumenti nadležnih institucija FBiH i BiH.

    Treći amandman odnosio se na to da se u postupku za utvrđivanje statusa, osim mišljenja udruženja registrovanih u RS-u, to omogući i udruženjima sa sjedištem u FBIH, Brčko distriktu i na nivou BiH.

    Zatraženo je i da se rok za podnošenje zahtjeva za sticanje statusnih prava po ovom zakonu ne ograničava na pet godina, nego da se zahtjevi mogu podnijeti od dana stupanja na snagu zakona.

    “Ovaj zakon jeste bolji od onoga koji je bio predložen u samom nacrtu, mi smo kroz diskusije tražili izmjene dosta toga je prihvaćeno. Nažalost, nije prihvaćeno da se zakonom izjednače sve žrtve na teritoriji BiH”, kaže Admir Čavka, predsjednik Kluba poslanika Koalicije Domovina u Narodnoj skupštini RS.

    Kako dodaje, zatraženo je da žrtve koje žive u FBiH a porijeklom su iz RS-a imaju ista prava te da dobiju naknade.

    “Imali smo primjedbe oko samih rokova, u zakonu se navodi da nakon tri godine poslije rata žrtva je trebala da podnese određeni zahtjev, mi smo tražili da se ti rokovi ukinu jer smatramo da zločin nikad ne zastarjeva, nismo dobili saglasnost i pozicija i pozicija je glasala protiv amandmana.”

    Dokazi o pretprljenoj torturi

    Zakonom o zaštiti žrtava ratne torture predviđeno je da se za finansiranje mjesečnih primanja za osobe koja su pretrpjele seksualno nasilje u ratu na godišnjem nivou osigura više od 500.000 eura.

    Organizacije Amnesty International i TRIAL International pozdravile su dugo očekivano usvajanje zakona, kojim će se žrtvama ratne torture, uključujući i žrtvama seksualnog nasilja, konačno omogućiti pristup određenim mjerama reparacije i neophodna podrška. Međutim, upozorile su na diskriminaciju koju zakon može prouzrokovati.

    “Konkretno, naše organizacije su izrazile zabrinutost za član 16, stav 3, koji ograničava listu dokaza kojima se utvrđuje činjenica o pretrpljenoj torturi isključivo na one koji su izdati od strane zvaničnih institucija i organa Republike Srpske. Time se isključuju dokazi prikupljeni ili dostupni organima i institucijama koji nemaju sjedište u RS, uključujući i one iz Brčko distrikta BiH, Federacije BiH ili institucije na nivou Bosne i Hercegovine”, naveli su iz TRIAL Internationala.

    Dodaju da je sporan i dio zakona koji navodi da u postupku za utvrđivanje statusa žrtve torture, organ koji vodi postupak traži i mišljenje Saveza logoraša RS, Udruženja žena žrtava rata RS, kao i ostalih udruženja civilnih žrtava rata.

    Slučajeve nekih žrtava sa trenutnim prebivalištem u RS dokumentovala su isključivo udruženja izvan ovog entiteta, te bi ti dokazi ovakvom odredbom mogli biti isključeni.

    “Ovakva formulacija nije precizirana, te nije jasno da li se ova odredba odnosi samo na udruženja sa sjedištem u Republici Srpskoj koja su registrovana u skladu sa propisima Republike Srpske ili ona također obuhvata i slična udruženja sa sjedištem u Brčko distriktu BiH i Federaciji BiH.”

    Usvojiti zakon na državnom nivou

    Također, iz ovih organizacija tvrde i da je rok od pet godina za podnošenje zahtjeva za sticanje statusa žrtve torture isuviše restriktivan. S ovim se slažu i iz udruženja Viva Žene iz Tuzle.

    “Postavljanje bilo kakvog vremenskog roka za podnošenje zahtjeva za sticanje statusa žrtve torture je isuviše restriktivno. U skladu sa našim iskustvom u radu sa žrtvama ratnog seksualnog nasilja i žrtvama torture, bilo kakvi rokovi za podnošenje zahtjeva nisu prihvatljivi jer oni ograničavaju žrtve, do kojih mnoge nisu spremne javno govoriti o svom iskustvu ni decenijama nakon zlostavljanja a posebno silovanja, te da pomenuti član nije u skladu sa međunarodnim propisima”, rekla je Zečević.

    Kako tvrde organizacije koje se bave podrškom žrtvama, problem je što ni 23 godine nakon rata u Bosni i Hercegovini još nije usvojen državni zakon koji će riješiti status žrtava ratne torture na cijeloj teritoriji BiH i koji će omogućiti jednaka prava za sve žrtve i njihove porodice bez obzira na nacionalnu, vjersku, etničku i polnu pripadnost.

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    nine × one =