“Treba mijenjati paradigmu”, poručio Atelje 212 dramom „64“, a zatim odustao od takmičenja

Druge večeri 38. susreta kazališta/pozorišta BiH u Brčkom ansambl beogradskog Ateljea 212 odigrao je dramu „64“ autorice Tene Štivičić u režiji Alise Stojanović.

U drami pratimo borbu mladog bračnog para Eve (Hana Selimović) i Danijela (Miloš Timotijević) da ostvare prazadatak čovječanstva – repliciraju svoj genetski kod na buduće pokoljenje. Međutim, u već poljuljanoj bračnoj zajednici, primarni i „najprirodniji“ ishod izostaje, te Eva, nekada pramajka, sada žena 21. stoljeća, saznaje da njeno tijelo nije kadro ispuniti ono što ona sama, ali i svi oko nje očekuju.

Eva je lik u imperativu; ona je paradigma u kojoj se treba udati; treba roditi; treba biti sretan; treba ostvariti karijeru; treba uzeti sve od života; treba dobro izgledati; treba biti intelektualka, ali ne previše; treba biti zavodljiva, ali ne i promiskuitetna.

„Treba mijenjati paradigmu“, refren je koji Eva ponavlja u drami. I njezin problem ne leži u odsustvu svijesti u kakvoj se matrici nalazi, naprotiv, problem je njezina čista svijest, pretjerana interpretacija sebe i svijeta, pokušaj da se na komičan (neurotičan) način izbori sa „kontradiktornostima“.

Njezina forsirana proračunatost, nastojanje da sve podvrgne strogoj analizi, pa čak i dok ima odnose na mužem, izaziva komično olakšanje kod publike. Ona zna da su neke stvari vrlo egzaktne, definirane, ali izgovarajući ih neodoljivo podsjeća na beskrajna „razglabanja“ likova Woody Allenovih filmova kao što su Annie Hall ili Manhattan.

Evi kontrastira prijateljica Bela (Jelena Đokić), kostimirana uvijek svježe i svečano – poput kakve vječite retuširane slike s društvenih mreža. Ona se nije udala, ali je  i ona udarila u zid imperativa koji se žensku upućuju – tako da treba prihvatiti da svakome u životu nešto fali i da niko nije potpuno sretan. To je Belin moto.

U odnosu prema muškarcima Eva im stoji rame uz rame; nema tu neke projekcije moći jednoga na drugo – samo su dvoje ljudi koji čekaju da im konačno otpočne ŽIVOT, onaj pravi, iako ni sami ne znaju šta pravi život zapravo jeste. Zato, kao i dijete; sve je jedno dugo iščekivanje.

„64“ manifest je milenijalsa (millennials), generacije koja je rođena između ’80-ih i ’00-ih. To je generacija koja se brzo prilagodila životu na Facebooku, ali koja se vrlo dobro sjeća i života prije masovne informatizacije života. To je freelance generacija koja radi od kuće, prilagođavajući se  potrebama naručilaca, pretvarajući se u kreatora šabloniziranih sadržaja umjesto nadahnjujućih kreativnih rješenja – onako kao što Eva fotošopira slike žena i beba, umjesto da razvija inspirativnu karijeru restauratora.

Karijera – sljedeća je stepenica od običnog posla, koji, objektivno gledano, uopšte nije loš, čak je i dobar. Ali novo doba prevazišlo je puku potrebu za robotskim radom, sada se traži kreativnost, izmišljanje samoga sebe svaki dan iznova, što mnogo frustrira Evu i Danijela. Posebno potonjeg koji, na pragu 40-ih, na poslu sve teže sustiže sljedeću generaciju Z, što visi na Instagramu i Tik Toku i do svježih ideja dolazi s lahkoćom.

Sterilitet, okosnica ove drame, samo je jedan u nizu izazova s kojima se susreću parovi iz ove generacije i po prvi puta, za razliku od ranijih generacija na našim prostorima, o tome otvoreno govore. Tako da, pored katarzične ona ima, možemo reći, gotovo didaktičku funkciju.

-kraj-

Podsjetimo, po završetku predstave na binu je izašla rediteljka Alisa Stojanović pročitavši sljedeći tekst:

“Večeras, samo sat vremena pre početka predstave, obavesteni smo da je Branislav Lecic član zirija XXXVIII regionalnih Susreta pozorišta/ kazališta u Brčkom.
Odigrali smo predstavu samo iz poštovanja prema publici. Iz razloga što se pomenuti član žirija aktivno uključio u podelu medija u Srbiji na podobne i nepodobne, konstantno i posvećeno baveći se u, za njega, podobnim medijima, isključivo iživljavanjem, zlostavljanjem i u svakom smislu maltretiranjem naše koleginice Danijele Štajnfeld, ne možemo ga smatrati ni na koji način osobom koja može da ocenjuje nas rad, niti to zelimo da dozvolimo.
Nadamo se da ćete razumeti zašto nećemo učestvovati u ostalim aktivnostima festivala.
Hvala
Ekipa predstave “64” autorke Tene Štivičić, u režiji Alisa Stojanovic i produkciji pozorišta Atelje 212 iz Beograda.”

Ovim činom, Atelje 212 odustao je od takmičenja na Susretima.

Piše: Emina Osmić-Hajdarević
Foto: Dejan Đurković 

--