Svakim danom svjetske vlade, od Sjedinjenih Američkih Država do Velike Britanije, sve više vrše pritisak da im se omogući veći pristup komunikaciji građana. Šifrirana komunikacija popularne aplikacije WhatsApp, nemogućnost pristupa mobilnim uređajima i zatvorena elektronska pošta, tvrde, veliki su problemi za sigurnosne agencije, koje se bore protiv oružanih organizacija, ali i kriminalnih i pedofilskih grupa.
Gubitak privatnosti, smatraju, mala je cijena za sigurnost građana, koji bi u tom slučaju ostali bez jednog od temeljnih ljudskih prava.
“Sigurnost građana dobar je razlog da se uvedu određene mjere nadzora nad komunikacijama i to je neupitno”, kaže Gordan Bosanac iz hrvatskog Centra za mirovne studije.
No, ono u čemu se razilaze vladine i institucije za zaštitu ljudskih prava jest pitanje opravdanosti, opsega i nadzora nad tim mjerama, dodaje.
“Naime, nisu dobre mjere koje zbog manjeg broja ljudi koji zlorabe internet pogađaju i puno veći dio populacije koja to ne čini. Vlade često imaju tendenciju generalizirati i neproporcionalno uvoditi mjere kontrole. Vlast može dobiti dozvolu uvida u privatne segmente života samo onih ljudi koji su uistinu prijetnja i nikako ne smije razvijati metode nadzora koje neproporcionalno pogađaju sve građane”, navodi Bosanac.
Neučinkovite mjere
“Štoviše, masovni nadzor komunikacija pokazao se neučinkovitim, jer se od šume ne vidi drvo”, kaže stručnjak Centra za mirovne studije.
“Tu treba demistificirati učestali argument sigurnosnih institucija koje kažu: ako si pošten i iskren i ništa ne skrivaš, ne moraš se ni bojati našeg nadzora. To je potpuno kriva argumentacija, jer polazi od pretpostavke da mi kao ljudska bića imamo pravo na privatnost samo da bi skrivali nezakonite ili nepravedne radnje”, kaže Bosanac i naglašava da je privatnost mnogo više od toga.
Prema njegovim riječima, privatnost je jedna od elementarnih potreba čovjeka.
“Svatko od nas nađe se u situaciji da ima potrebu biti na neko vrijeme ‘sam sa sobom’. To činimo ne da bismo nešto skrivali nego da bismo se sabrali, ojačali vlastiti identitet i slično. Dakle, potreba za privatnošću duboko je povezana s našim identitetom i napad na našu privatnost jest napad na integritet nas kao ljudskih bića”, navodi Bosanac.
Sigurnosni analitičar Nedžad Ahatović slaže se da je potrebna određena vrsta nadzora kako bi se povećala sigurnost građana, ali ističe i da ga je neophodno provoditi transparentno, u skladu sa svim zakonima koji se tiču obavještajnih djelatnosti.
Kako kaže, tanka je linija između nadzora zbog sigurnosti i zloupotrebe obavještajnih službi, te zbog toga svaka demokratska zemlja mora imati alate za kontrolu rada obavještajaca, odnosno civilna struktura mora imati kontrolu nad onim što se radi u policijskim i vojnim strukturama.
Aktivnosti ISIL-a
Sigurnosni analitičar kao primjer za osnovanost želje za većim nadzorom ističe podatak da se dnevno gasi i opet aktivira gotovo 12.000 naloga grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) na društvenoj mreži Twitter. Tu, ali i druge mreže oružana grupa koristi za regrutaciju novih članova, ali i za distribuciju nedozvoljenih sadržaja, uključujući direktni prijenos pogubljenja i napada.
“Dosta ljudi iz Evrope, Azije, Afrike vrbovano je putem društvenih mreža kako bi se borili u Siriji i Iraku”, dodao je Ahatović.
Dodaje da su u gradovima iz kojih je ISIL protjeran pronađeni čitavi informatički centri koje je grupa koristila za regrutaciju i promociju na internetu, a slična oprema pronađena je u kući u kojoj je ubijen lider Al-Kaide Osama bin Laden, što dodatno ukazuje na važnost određene kontrole događanja na internetu, ali, ponavlja, to treba biti transparentno i odgovorno.
“Ta je odgovornost ključna riječ, jer je pravo na privatnost jedno od temeljnih ljudskih prava”, navodi Bosanac i dodaje da se nada da će tako i ostati.
“Nitko ne tvrdi da je to pravo apsolutno i sigurnosne agencije sigurno mogu povrijediti to pravo zbog višeg cilja: sprječavanja različitih oblika nasilja, teških kriminalnih radnji i slično. No, važno je da institucije kojima smo dali to povjerenje budu pod što strožijim demokratskim nadzorom te da te mjere upotrebljavaju kao krajnju nuždu – kad nema drugog rješenja. Također one moraju razvijati metode koje ne obuhvaćaju širok krug ljudi, kao što je bilo masovno neproporcionalno praćenje ljudi po čitavom svijetu od strane SAD-a, već imati metodologiju da mjere usmjeravaju uistinu na one koji mogu biti neka prijetnja”, kaže stručnjak Centra za mirovne studije.
Ograničenja obavještajaca
“Novim pritiscima za veća ovlaštenja”, kaže Ahatović, “vlasti pokušavaju ozakoniti i legalizirati ono što su i ranije znale raditi, a to je nadzirati digitalnu komunikaciju građana”. On podsjeća da su dokumenti koje je javnosti otkrio Edward Snowden, ali i oni otkriveni u okviru projekta WikiLeaks pokazali da su američka Nacionalna sigurnosna agencija (NSA) i druge obavještajne službe nadzirale komunikaciju građana, u nekim slučajevima pomoću samih društvenih mreža i ISP operatera. Dokumenti su pokazali i da su druge kompanije bile svjesne da im se korisnici nadziru.
“Međutim, treba biti svjestan”, dodaje Ahatović, “da sigurnosne službe nisu u mogućnosti same nadzirati sve korisnike, kako se to pokušava predstaviti, jer je riječ o prevelikoj količini podataka.”
I dok je protiv nasumičnog i sveopćeg nadzora građana, sigurnosni stručnjak navodi da je ipak ključno da se obavještajcima omogući pristup podacima osumnjičenih. On podsjeća da su brojni napadi širom svijeta spriječeni upravo zbog nadzora sumnjivih lica, a kontrolom se značajno povećava vjerovatnoća prevencije novih napada.
Po njegovom mišljenju, da je bio povećan nadzor i da su obavještajci imali više slobode, velika je vjerovatnoća da bi bili spriječeni napadi izvedeni u Parizu, Briselu, Istanbulu itd. ili bi barem broj žrtava bio manji.
Zaštita podataka
Hoće li političari uspjeti u svom naumu da imaju veći uvid u živote svojih građana ostaje da se vidi.
Gordan Bosanac napominje da neke vlade, već sada – ako žele – mogu ući u sve aspekte naših života.
“Ne smijemo zaboraviti da tu nije riječ samo o državnim agencijama. Veliki su problem i privatne korporacije koje posredstvom tzv. potrošačkih kartica lojalnosti ili analizama internetskih podataka prikupljaju zastrašujuću količinu podataka o nama. Problem u tom prikupljanju jest to što ljudi svojevoljno daju svoje podatke zbog nekih simboličnih privilegija. Važno je razvijati svijest kod ljudi kada i koliko to može otići u krivom smjeru te stvarati otpor potrošačkoj kulturi i kulturi vlastite nepregledne izloženosti na društvenim mrežama. Pred nama je dugo razdoblje borbe za našu privatnost”, kaže stručnjak Centra za mirovne studije.
I građani Hrvatske bili izloženi nadzoru
U Hrvatskoj, ali i drugim zemljama regije, posljednjih godina zloupotreba nadzora građana bila je prisutna prije svega među političarima koji su međusobno provjeravali jedni druge posredstvom sigurnosnih agencija, kaže Gordan Bosanac.
“Ali nekako je tiho prošla u Hrvatskoj javnosti informacija objavljena u okviru zviždanja Edwarda Snowdena da je i Hrvatska surađivala s američkim službama, te je vrlo vjerojatno da su i građani Hrvatske bili izloženi masivnom nadzoru od strane SAD-a.”
U Hrvatskoj je i dalje problem to što policiji i sigurnosnim službama, npr., za ispis telefonskih poziva i lokacije poziva nije potreban sudski nalog, kaže on.
Tu je riječ o prikupljanju tzv. metapodataka, iz kojih se može uvelike rekonstruirati nečije kretanje i navike te se zadire u privatnost građana: “Mi držimo da i te mjere moraju biti strožije ograničene i nadzirane.”
Zemlje regije nemaju novac za nadzor
Ahatović nema informaciju da su zemlje regije pokušavale ili pokušavaju nadzirati komunikaciju svojih građana. Međutim, smatra i da se građani ne trebaju brinuti za takvo nešto iz jednog jednostavnog razloga – nedostaka novca.
“Sumnjam da iko u regiji ima finansije da nadzire i kontrolira građane. Sigurnosne agencije više se bave zaštitom bankarskih računa i zaštitom od hakera. Za nadzor građana novca jednostavno nema. A svakako nadzor vrše bogate, opremljenije države”, kaže on.