I dok je većina hercegovačkih sela pusta, nevesinjsko selo Krekovi bilježi porast broja stanovnika. Selo je to sa oko 100 školaraca i 40 stanovnika, kojem ni migracije ni krize nisu ugasile život u ovom kraju.
Istražili smo koja je to tajna ovog hercegovačkog sela, u kojem raste broj stanovnika i u koji se vraća sve veći broj mladih, piše portal N1 televizije.
Nakon nekoliko godina provedenih u Mostaru, Tatjana se sa suprugom i djecom odlučila vratiti u rodno selo Krekovi. Na taj korak, kako kaže, najviše se odlučila zbog djece.
“I djeca i ja osjetili smo tu slobodu, imam ta dva, tri sata da ne moram gledati gdje su oni, ne moram paziti, znam da su sigurni, i oni su izrazili želju da bi radije ovdje išli u školu i da im je ovdje ljepše”, kazala je za N1 Tatjana Jonlija.
A nisu i jedini koji su se vratili. Nakon završene škole, mladi se vraćaju u Krekove i tu zasnivaju porodice. Djeca se rađaju, nove kuće se grade, što je znak da selo neće ostati pusto, tvrde mještani.
“Ostali su svi mladi tu, prave se kuće, ko god se oženi pravi novu kuću ovdje i ne ide nigdje, ili zaposlen ili nezaposlen. I vjerovatno, kako svi ostaju, niko ne želi da ide”, dodala je.
“Ja mislim da je ovo najljepše selo u Hercegovini, još da ima posla za omladinu bilo bi još više ljudi. A i da mi je ove neženje oženiti bilo bi, ove naše mlade što su došle baš su dobre, sve su rodile po troje”, pojasnila je Ljuba Jonlija.
Selo broji više stanovnika sad nego na popisu 1991. godine. Stanovništvo se bavi uglavnom poljoprivredom, stočarstvom i proizvodnjom sira, koje je na domaće i tržište regiona iz ovog sela stizalo i po sedam tona godišnje. No, ono na šta se žale jeste jedino problem vodosnabdijevanja.
Dragica Luketa za N1 je kazala: “Sve imamo i struju i put i voda bi trebala doći, jedino jeste suša, ali najvažnije je da su ljudi složni, evo, koliko je naše selo, ali niko nema u zavadi, ovo je selo za primjer”.
Ono što selo čini jednistvenim jeste i veliki broj djece. U večernjim satima, pričaju mještani, igralište bude puno mališana, koje gradski život mnogo ne zanima. Umjesto telefona i interneta, radije biraju loptu i odlazak na igralište.
“Predveče idemo na igralište, tamo dolazi dosta djece, tamo igramo odbojku, imamo koš i ne bih mijenjala seoski život sa životom u gradu, ovdje sam slobodnija i više volim ovdje živjeti”, tvrdi Irena Jonlija.
“Fino nam je ovdje, igramo se, družimo se i meni se ovdje baš sviđa”, riječi su Jane Savić.
Spasoje Savić, mještanin, ispričao je: “Neki dan su ovuda svatovi prošli, i bacali su bombone, ovdje je bilo desetero djece i onaj jedan gleda i pita odakle ovolika djeca”.
U selu se nalazi i najveća nekropola stećaka u BiH, zbog čega je ovaj lokalitet proglašen nacionalnim spomenikom. A mještani se nadaju i skorom razvoju seoskog turizma, za koji, kako tvrde, imaju sve preduslove.