More

    Svijet snoviđenja na platnima Marka Šagala

    spot_imgspot_img

    „Boje se miješaju, pretvaraju u vino i pjene se na mojim platnima,” piše Mark Šagal u svom dnevniku. Slike Marka Šagala podsjećaju na san. Selo, životinje čudnih oblika, ljudi koji lete iznad grada, muzičari na krovu. Sve je ovo dio bajkovitog svijeta vitebskog slikara koji se može nazvati i ruskim, i bjeloruskim, i francuskim. Sam je za sebe govorio da je prije svega jevrejski: “Da nisam Jevrej, kako ja to razumijem, ne bih bio slikar, ili bih bio sasvim drugačiji slikar.”

    Djetinjstvo i borba za umjetnost

    Mark Šagal je rođen 6.jula 1887. godine u mjestašcu Ljozna u blizini Vitebska (današnja Bjelorusija) kao Mojše (bos. Mojsije) Hackelevič Šagal. Dobio je tradicionalno jevrejsko obrazovanje – izučavao je drevnojevrejski jezik, Toru i Talmud.

    Od malih nogu Mojše je maštao o tome da postane slikar, što je njegovoj porodici zvučalo kao ludost, jer se od njega očekivalo da bude prodavac ili računovođa. 1906. je počeo da uči slikarstvo u umjetničkoj školi vitebskog slikara Judelja Pena. Nedugo nakon toga odlučuje da ide put Peterburga. U svojoj knjizi “Moj život” zapisao je:

    “Uzevši dvadeset sedam rubalja – jedini novac u životu koji mi je otac dao za umjetničko obrazovanje – ja, rumen i kovrdžav mladić, krenuo sam u Peterburg sa prijateljem. Odlučeno! Suze i ponos su me gušili kada sam podizao novac sa poda – otac ga je bacio pod sto. Puzao i pokupio. Na očevo pitanje, mucao sam i odgovarao da želim da upišem umjetničku školu… Ne sjećam se tačno kakvu je grimasu napravio i šta je rekao. Najvjerovatnije je prvo ćutao, zatim je, po običaju, zagrijao samovar, natočio sebi čaja, pa tek onda punih usta rekao: „Pa, ​​idi ako želiš. Ali zapamti, nemam više novca. Ti znaš. To je sve što mogu skupiti. Neću ništa slati. Ne računaj na mene.”

    U Peterburgu, Šagal uči slikarstvo i ulazi u društvo mlade inteligencije. To društvo će biti mjesto susreta koji će obilježiti njegov život. U jesen 1909. slikar upoznaje Bertu (Belu) Rozenfeld sa kojom odmah osjeća neobjašnjivu bliskost:

    “Kao da se znamo odavno, a ona zna sve o meni: moje detinjstvo, moj sadašnji život i šta će biti sa mnom; kao da me je stalno posmatrala, bila negdje u blizini, iako sam je prvi put vidio. I shvatio sam: ovo je moja žena. Oči koje sijaju na blijedom licu. Velike, ispupčene, crne! Ovo su moje oči, moja duša.”

    Te velike i ispupčene Beline oči će nas gledati sa Šagalovog platna godinama kasnije. Bela je bila i ostala, i poslije svoje smrti, najveća Šagalova muza.

    Pariz

    1911. Šagalu je dodijeljena stipendija za školovanje u Parizu. Odlazak u Meku svih umjetnika, Šagalu je donio uticaj kubizma i novo ime: Mark. Pariski život bio je obilježen druženjem sa avangardnim pjesnicima i slikarima poput Apolinera, Lota, Delonea, Sandrara. Na njegovim slikama iz tog vremena, “Adam i Eva”, “Autoportret sa sedam palaca” i dr. vidljiv je jak uticaj kubizma. Početkom 1913. organizovane su i prve izložbe njegovih radova.

    Ratno doba

    U ljeto 1914. Mark Šagal dolazi u rodni Vitebsk u posjetu porodici i voljenoj ženi. Namjerava da se vrati u Pariz, ali ga zaustavlja rat. Petnaeste se ženi Belom, a šesnaeste postaje otac. Godine rata i revolucije za Šagala će biti itekako plodne. Tih godina u Peterburgu stupa u Vojno-privredni komitet, zatim ulazi u Jevrejsko udruženje podsticanja umjetnosti, otvara Vitebsku umjetničku školu. 1918. nastaje i jedno od njegovih najpoznatijih djela “Iznad grada”.

    “Iznad grada” predstavlja njega i njegovu suprugu Belu zagrljene u letu iznad Vitebska. U pitanju je zasigurno jedna od najljubavnijih i najromantičnijih slika u historiji umjetnosti. Na njegovom platnu ne postoje zakoni ni fizike ni logike, jednostavno duše u romantičnom letu. Ono što je specifično je detalj u dnu slike koje predstavlja čovjeka pored ograde koji je zastao da se olakša, što slici daje poseban šarm i dašak realnosti. Ovo umjetnično djelo se danas nalazi u Tretjakovskoj galeriji u Moskvi.

    Belina smrt

    Kratko vrijeme Šagal živi u Moskvi, Kaunusu, Njemačkoj, a zatim opet u Parizu gdje dobija francusko državljanstvo. Početkom 40-ih godina prošlog vijeka pozvan je da se preseli i radi u Njujorku zbog rastućeg nacizma u Evropi. Seli se u SAD, a nedugo nakon preseljenja, njegova voljena Bela umire od sepse. Posvećuje joj slike “Svadbeni oganj” i “Zajedno s njom”.

    Šagal će se ženiti još jednom, ali nijedna žena nikada neće zamijeniti Belu. Slikar će do kraja svog života o njoj govoriti kao da je i dalje živa.

    Posljednje godine i smrt

    Šezdesetih godina Šagal se posvećuje mozaicima, vitražima, zanima se za skulpturu i keramiku. Izraelska vlada ga poziva da uradi vitraže i tapiserije za zgradu Parlamenta u Jerusalimu. Nakon toga, biva pozvan da radi mnoge katoličke i protestantske crkve, ali i sinagoge, širom Evrope.

    Po narudžbi predsjednika Francuske, Šarla de Gola, oslikava plafon pariske Grand Opere poznate i pod nazivom Opera Garnije.

    Sedamdesetih godina je posjetio Lenjingrad i Moskvu, ali je odbio da posjeti i Vitebsk, iako je motive rodnog grada zadržao sve do kraja života na svojim platnima. Prva Šagalova izložba u Bjelorusiji održana je tek 1997.

    Mark Šagal je umro 1985. u francuskoj Provansi, u mjestu Sen Pol de Vans, gdje je i sahranjen.

    Najpoznatija djela

    Pored djela “Iznad grada”, neka od najpoznatijih su i “Violinista na krovu”, “Ja i selo”, “Nevjesta”, “Ajfelov toranj”, “Rođendan”. Na njegovim platnima se miješaju jarke boje sa naivom, kubizmom, impresionizmom, nadrealizmom. U svom dnevniku je pisao da je ovisan o ljubičastim tonovima. “Ne želim biti poput drugih, želim svijet vidjeti na svoj način”, pisao je.

    “I kao odgovor, grad je pukao poput violinske žice, a ljudi su, napuštajući svoja uobičajena mjesta, počeli hodati iznad zemlje. Moji su prijatelji sjeli da se odmore na krovu.”(“Moj život” Mark Šagal)

    Tako se njegov violinista popeo na krov. U jevrejskoj kulturi, violinista ima važnu ulogu. Nijedan događaj, poput rođenja, svadbe, smrti, ne može proći bez muzikanta. Tako je violinista postao simbol čovjekovog života. Na Šagalovoj slici “Violinista na krovu” su prisutna i skoro sva godišnja doba (kao doba čovjekovog života): u prvom planu je žuta jesen koja prelazi u proljeće, u drugom planu zima. Zašto je violinista na krovu? Sam slikar je govorio da to nije nikakav umjetnički pristup, već da je imao ujaka koji bi se popeo na krov kada bi htio da popije svoj kompot na miru. Tu scenu je prenio na svoje platno.

    Bile njegove slike nadrealne ili ne, nije mnogo bitno. Sam je, navodno, jednom izjavio da je u umjetnosti, kao i u životu, sve moguće, pod uslovom da se temelji na ljubavi.

    Izvor: litteramagazin.com

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    × seven = fourteen

    Čitano

    Povezani članci