Suljo Čakanović preživio juli ’95: U Bukvi su napravili strašnu zasjedu, stradali su mnogi

    Kao medicinaru, što je bio po zanimanju, cijeli put je došao jako teško jer je pored bitke za opstanak pružao pomoć i ranjenim sugrađanima, prijateljima, komšijama...

    [Elman Omić/AA]

    Piše: Vesna Bešić

    Za neke put spasa, za neke put smrti, na kojem su hiljade Srebreničana, u pokušaju prelaska iz Srebrenice do slobodne teritorije, izgubile živote, i danas, nakon više od dvije decenije, budi i teške uspomene preživjelim.

    Da je i danas teško živjeti s takvim uspomenama potvrdio je u razgovoru za Anadoliju Suljo Čakanović, koji je u julu 1995. imao 29 godina. Kao medicinaru, što je bio po zanimanju, cijeli put je došao jako teško, jer je pored bitke za opstanak pružao pomoć i ranjenim sugrađanima, prijateljima, komšijama…

    “Moj put je bio malo teži zato što sam prije pada Srebrenice, deset ili 15 dana, bio na odbrani grada i kao takav, umoran i iscrpljen, doživio pad Srebrenice. S linije sam produžio ka Tuzli. U prolazu sam vidio porodicu, suprugu i sina, koji je imao samo godinu dana”, ispričao je Čakanović u razgovoru za Anadoliju.

    Dok stoji u Šušnjarima, mjestu u neposrednoj blizini Potočara, iz kojeg je u julu ’95. i krenula kolona Srebreničana prema slobodnoj teritoriji, prisjetio se tih šest dana, koliko je proveo u šumama u okolini grada.

    Bio je pripadnik jedinice koja je bila određena da bude izvidnica ljudima na putu prema Tuzli i Kladnju.

    – Mi smo iz Šušnjara prvi i krenuli. Na područje zloglasne ‘Bukve’ došli smo prvi, bez nekih značajnih problema, jer su srpske snage znale da im je lakše odbijati repove i udarati tamo gdje su civili, a ne naoružani ljudi, pojasnio je Čakanović.

    Za njega, kao za medicinara, ovaj put je bio još teži.

    – Od Kamenice je nastao veliki haos, bio je veliki broj ranjenih, poginulih. I kao zdravstveni radnik, mnogo sam morao da radim na tom putu. Skoro dva puta sam prešao tu dionicu, trčeći malo naprijed, malo nazad i s oskudnim materijalom, lijekovima, pomagao ljudima. Nadam se da sam, a jesam, pomogao mnogim da ostanu živi, ispričao je Čakanović.

    Na “putu spasa” bio je šest dana.

    – Prvi sam u grupi, to je bio šesti dan, prešao na Bajkovici. Tamo sam i ja bio lakše ranjen. Imao sam sreću koju nije imao veliki broj mojih saboraca, prijatelja i rodbine. Veliki broj njih nije nikako prešao, a isto tako, veliki broj je ostao mnogo duže i mnogo više su se napatili da bi spasili život, rekao je Čakanović.

    Prisjetio se i trenutaka kada se vraćao u nadi da će u koloni koja se kretala prema slobodnoj teritoriji pronaći brata.

    – Probijao sam se kroz kolonu ljudi. Ljudi su bili iscrpljeni, izgladnjeli… Tri godine smo iscrpljivani, izgladnjivani. Ljudi su ležali, mnoge sam vidio s već dobro velikim žuljevima… Bilo je teško zamisliti da ljudi u takvom stanju mogu nastaviti put. A tek smo krenuli, ispričao je Čakanović.

    Bilo je užasnih situacija i prizora, na koje je nailazio tokom puta. Ali, bilo je, prisjetio se, i pozitivnih primjera.

    Na početku njihovog puta – proboja do slobodne teritorije, među njima su bila i dvojica ranjenih ljudi. Uz pomoć ljudi koji su u tim situacijama pružali pomoć jedni drugima doneseni su do slobodne teritorije i danas su živi.

    Proći nekim dionicama puta, kojim je prolazio te ’95. i danas je teško za njega. Dok stoji na mjestu zloglasne “Bukve” poručuje da je to bila strašna zasjeda.

    – Bukva je bila jedna od strašnih zasjeda koje su oni nama pripremali i u narednim etapama našeg puta. Ali kod Bukve su uspjeli da naprave strašnu zasjedu u kojoj je poginulo mnogo ljudi. Vratio mi se film i naravno nije mi dobro. I sada sam pod nekakvim emocijama, rekao je on.

    “Marš mira Nezuk – Potočari” i ove godine je, pored komemoracije i dženaze žrtvama, jedna od glavnih aktivnosti u sklopu obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice. Riječ je o jednoj od najvećih aktivnosti u okviru obilježavanja godišnjice genocida.

    Preživjeli Srebreničani su svih godina do sada bili na čelu kolone koja iz godine u godinu na ovaj način odaje počast žrtvama srebreničkog genocida.

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    sixty six ÷ = 22