Spomenici u BiH: Tri istine koje se međusobno ignorišu

Brčko
Autor: 6yka.com

Da li su izraz nadmetanja u tome ko je najviše stradao? Da li su žrtve vidljive kroz sagrađene spomenike? Da li smo spremni prihvatiti stradanja drugih? Šta mladi naraštaji zaključuju na osnovu spomeničke kulture u regionu? Ovo su samo neka od pitanja na koja se pokušalo odgovoriti na drugom panelu online konferencije „Spomenici u kulturi sjećanja. Svjedočanstvo vremena, mjesta sjećanja, mjesta prijepora“.

Kako je većina učesnika zaključila, nesporno je da i više od 20 godina od rata imamo tri istine o onome što se dešavalo 90-ih u BiH, a tipičan primjer za to je Brčko Distrikt, gdje u krugu od 200 metara egzistiraju tri spomenika – borcima VRS, borcima Armije BiH i borcima HVO, dok spomenik civilnim žrtvama rata, zbog nemogućnosti dogovora i zbog nedostatka političke volje, nikada nije sagrađen.

“Ovdje se u javnosti pokušava formirati stav da su svi bili jednako krivi”, istakao je Ramiz Ahmetović iz Udruženja porodica nestalih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko Distrikt BiH, pojašnjavajući: “Spomenik srpskim borcima je urađen prije 2009. godine i tada je supervizor za Brčko naredio da se urade i preostala dva spomenika u centru grada, u pitanju je politička igra, a ne ono što smo mi htjeli. Bivše rukovodstvo je bilo za izgradnju spomenika za civilne žrtve rata, ali su tada sve strane odbile da daju imena i prezimena žrtava, valjda zato jer bi imena i godišta stradanja od 3 do 80 godina puno toga rekla. Ovaj spomenik je za sada zaleđen u Brčkom i biće dok preostale dvije strane ne pristanu da se evidentiraju imena i prezimena stradalih, jer samo bi se tada jasno prikazalo šta se dešvalo u Brčkom”. 

Tri različita narativa govore i da unutar BiH koegzistiraju tri društva koja vrlo malo komuniciraju ili se pak ignorišu, mišljenja je Nedžad Novalić iz Centra za nenasilnu akciju. Jasno se, kaže, to može vidjeti, kako na primjeru Brčko Distrikta, tako i Travnika, Busovače, Visokog i Mostara, gdje koegzistiraju dva odvojena društva i dva odvojena javna prostora koji se u suštini ignorišu. 

Rad na terenu Centra takođe pokazuje da lokalne zajednice gdje jedna grupa ima političku i svaku drugu moć nastoje nametnuti svoje sjećanje, svoj pogled na ono što se dešavalo 90-ih, dok manjinske zajednice nemaju mogućnosti, niti im se daje za pravo da iskažu svoje sjećanje na rat, sjećanje na svoje žrtve, tako da u BiH, koja ima jako mnogo spomenika, isto toliko ima i neobilježenih mjesta stradanja. 

“Samim dolaskom u jedan grad vi možete samo gledajući u spomenike jasno da zaključite koja je zajednica većinska u tom gradu, ko ima političku moć u toj lokalnoj zajednici i Brčko jeste specifičan slučaj. Ono što mi u Centru pokušavamo već dugo vremena jeste da damo glas ovim zajednicama koje danas jesu manjinske, da im pomognemo da obilježe svoja mjesta stradanja i ono što jeste specifično da sve tri zajednice u BiH imaju takva mjesta“, kazao je Novalić.

Edin Jašarević iz BZK Preporod Brčko dotakao se i odnosa lokalne zajednice prema civilnim žrtvama rata u Brčkom, koji je prema njemu i diskriminatorski i ponižavajući.

Naime, Zakon o civilnim žrtvama rata Skupština u Brčkom nikada nije usvojila, prava civilnih žrtava rata donekle su regulisana i to tek dio, za one koji su uspjeli dokazati da su preživjeli torturu u ratu, tako da veliki broj porodica i djeca civilnih žrtava rata nemaju nikakve benefite, kao što to imaju porodice i djeca poginulih boraca.

Jašarević je podsjetio i da je Zakon o spomenicima i simbolima Brčko Distrikta donesen 2003. godine. On je zpravo predvidio da sva tri naroda budu ‘ispoštovana’, te je to dovelo do uklanjanja spomenika Draži Mihajloviću koji je postavljen na pravoslavno groblje, a sklonjen je i krst koji je bio u centru grada, ali je spomenik srpskim borcima ostavljen tamo gdje je i postavljen, tako da je Bošnjacima i Hrvatima dozvoljeno da podignu spomenike svojim borcima i to u krugu od 200 metara, što je i učinjeno.

Kako današnje generacije mladih u Brčkom doživljavaju spomenike koji su podignuti borcima pokazuju jasno šta su učinile tri istine: “Danas mladi koji se okupljaju oko spomenika uglavnom imaju snažna nacionalna osjećanja, tu se fotografišu, pazeći da u kadar ne “uđe” spomenik onih “drugih”. Istovremeno spomenici onih “drugih” su zabranjena teritorija, neprijateljsko mjesto na koje se ne zalazi. Nećete vidjeti pripadnike drugih naroda da sjede na klupi kod spomenika onih “drugih” i samim tim smatram da još dugo neće biti govora o uvažavanju žrtava drugih naroda, kada još uvijek nije došlo ni do uvažavanja civilnih žrtava rata drugih naroda”, smatra Jašarević.

Na panelu je govorio i Branko Ćulibrk iz Centra za mlade „KVART“. Kako je istakao, Prijedor je vrlo specifičan po dvije struje – jedna je bošnjačka, a druga srpska, s tim da je u samom gradu dominantna ova druga struja i narativ koji i kreira istoriju i baca u zaborav strašne zločine koji su se desili u Prijedoru.

„U Prijedoru je ubijeno preko tri hiljade ljudi, tačnije 3186 osoba, od toga 266 žena, 102 djece i maloljetnika. Najmlađe dijete bilo je staro samo dva mjeseca. O svemu tome se, nažalost, jako malo priča”, istakao je Ćulibrk, dodajući, između ostalog, da neriješena pitanja o prošlosti puno toga određuju u našoj sadašnjosti, ali određivaće nam i u budućnosti: “Negdje smo od 2013. godine kroz društvenu borbu krenuli da govorimo o svim tim zločinima. Naš cilj nije bio samo upiranje prsta, nego adresiranje svih problema i svih činjenica koje samo želimo učiniti dostupnim široj javnosti i otvoriti diskusiju na ovu temu. Nažalost, nakon svih ovih godina, ne mislim da u Prijedoru ima otvoren dijalog na temu šta se u Prijedoru dešavalo početkom 90-tih.

O situaciji u Hrvatskoj više je rekla Aneta Vladimirov iz Srpskog narodnog vijeća. Kako je naglasila, društvo koje smo imali u jugoslavenskom političkom uređenju, trampili smo za samostalne države, a kraj rata dočekali su samo mrtvi, kojih se danas pokušavamo sjećati.

Kako je naglasila, hrvatski odnos prema ratu 1991.-1995., uključujući teritorij Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, istovremeno je pobjednički i viktimizirajući i to je konfuzija koja se prelila u neke od najranjivijih sfera društvenosti, a jedna od njih je obrazovanje. 

“Šta se zapravo dogodilo prošle godine, djeca is gospićkih osnovnih škola su svoju školu i svoje obrazovanje, učenje o životu, nauci, započela na način da su odvedena na proslavu akcije Medački džep u Gospiću, koja je za promjenu imala i svoj epilog na hrvatskim sudovima. Riječ je o zločinima koji se ne mogu opravdati ni na koji način, ni u jednom sistemu”, zaključila je Vladimirov.

Marijana Stojičić iz Centra za primenjenu istoriju, govoreći o situaciji u Srbiji, istakla je kako je 2016. godina predstavljala svojevrsnu smjenu u politici sjećanja, jer tada dolazi do heroizacije ratova iz devedesetih kroz perspektivu NATO bombardovanja i rata na Kosovu.

Na kraju, navedimo da je ovo samo jedan od tri panela koje je tokom 9. i 10. septembra organizovala Fondacija Friedrich Ebert BiH, u saradnji sa Udruženjem za društvena istraživanja i komunikacije i organizacijom Oštra nula.

Prvi panel je održan 9. septembra i na njemu se govorilo  o planiranom „Poljska – spomenik“ u Berlinu, ali i o tome šta nam spomenici govore, a šta ne, njihovoj ulozi u gradnji identiteta, doprinosu pomirenju i kritičkom suočavanju sa prošlošću, o iskustvima iz Njemačke, a prezentovana je i tipologija spomenika s obzirom na stepen demokratije na primjeru Hrvatske i Bosne i Hercegovine. (više na OVOM linku)

Treći panel bavio se spomenicima u medijima, odnosno da li mediji tematiziraju ulogu spomenika u kulturi sjećanja, ignorišu li mediji stradanje Drugih,  te kakva je uopšte uloga medija u procesu kritičkog suočavanja s prošlošću. (više na OVOM linku)