Na Facebook stranici Brčko – kakvo je bilo nekad objavljena je interesantna priča o brčanskoj tvornici špirita (Špiritani), nastanku Bimala i njegovog naziva, ali i nizu drugih detalja koje je spomenutoj stranici dostavio gospodin Vedad Hadžimusić.
U cilju čuvanja sjećanja na industrijske kapacitete koji su postojali u Brčkom i na zaposlene, koji su u nekom periodu radili u njima i dali svoj doprinos u njihovom poslovanju, dajem prilog o ŠPIRITANI u kojoj sam radio od 1968. do 1976. godine.
Piše: Vedad HADŽIMUSIĆ
Špiritana je jedan od prvih industrijskih pogona sa zahtjevnom tehnologijom podignutih u Brčkom. Izgrađena je 1926 ili 1928. godine, registrovana kao Akcionarsko društvo, izgradili su je vlasnik sisačke špiritane u zajednici sa drugim ulagačima. Tvornica je podignuta na rubu Srpske varoši iza Pravoslavnog groblja, na mjestu gdje se sada nalazi market „Bingo“.
Špiritana je pogon u kome se proizvodio etil alkohol, u to vrijeme u narodu nazivan špirit, sa koncentracijom alkohola od 92 do 96,6 % volumnog alkohola, a sirovine su bili poljoprivredni proizvodi koji su bogati skrobom ili šećerom kao što su kukuruz, krompir, melasa šećerne repe i sl. Tvornica u Brčkom je tada bila koncipirana na proizvodnji alkohola iz pretežno kukuruza, a mogao se koristiti i krompir. U to vrijeme, slične fabrike između ostalog su bile podignute u Tuzli, Zagrebu, Beogradu, Sisku, Virovitici i Bitoli.
Obzirom da ova proizvodnja zahtijeva velike količine vode i da je za destilaciju alkohola potrebna vodena para, izgrađena je pumpna stanica na Savi kojom je pogon obezbjeđivao dovoljne količine vode i izgrađena je kotlovnica sa bravarskom radionicom za održavanje.
Tejo iz Siska došao na kraći period, a ostao do kraja života
Sa podizanjem pogona, vlasnici su u Brčko doveli i nekoliko iskusnih radnika iz sisačke špiritane, koji su rukovodili proizvodnjom i u isto vrijeme i obučavali domaće radnike. Jedan među njim bio je i Teodor Teslić, poznatiji kao Tejo. Ujedno on je bio i rođak vlasnika sisačke špiritane. Tejo je došao u Brčko na neko kraće vrijeme, ali je ostao u Brčkom do kraja svog života sa svojom djecom: Maja, Mladen, Lilja i (?). Znalački je rukovodio proizvodnjom dugi niz godine, a kada je poslije drugog svetskog rata podignut i pogon ulja, i kada su se dvije fabrike spojile u „Tvornicu ulja i špirita“, Tejo je imao značajnu ulogu i u vođenju proizvodnje ulja.
Sirovine za špiritanu su se većinom nabavljale iz Slavonije i Vojvodine, bila su izgrađena skladišta za prijem žitarica. Sirovine su se dopremale najvećim dijelom željeznicom, pa je u tu svrhu izgrađen željeznički kolosijek koji je ulazio u krug tvornice. Gotov proizvod se plasirao na jugoslavensko tržište za potrebe farmaceutske i hemijske industrije, te industrije alkoholnih pića.
Poslije Drugog svjetskog rata pogon nastavlja sa radom, u pogonu su vršene djelomične rekonstrukcije u smislu otklanjanja nekih tehničkih problema na postojećoj opremi. Međutim, u kasnijim godinama u Jugoslaviji se rekonstruišu postojeći pogoni i podižu novi i veći kapaciteti proizvodnje etilalkohola, u kojima je instalirana nova tehnologija koja je davala znatno bolji kvalitet etilalkohola i dobijali se i drugi nus-proizvodi stočni kvasac i ugljendioksid, čime je proizvodnja bila rentabilnija. U novim pogonima glavna i jedina sirovina je melasa iz šećerne repe ili šećerne trske, nus proizvod šećerana. U takvim okolnostima proizvodnja etil alkohola sa starom tehnologijom i na bazi kukuruza postala je nerentabilna.
Oprema iz Beča
Negdje 1965. godine izvršena je rekonstrukcija Špiritane, tada je direktor Tvornice ulja i špirita bio gospodin Huska Bešlagić, a tehnički direktor Špiritane Stjepan Pejić, dipl. ing. tehnologije, koji je učestvovao u odabiru tehnologije i tehnološke opreme. Stjepan Pejić je uspješno vodio tehnološki dio rekonstrukcije, a kasnije i proizvodnju u toku koje su postignuti svi zadani parametri rekonstrukcije. Šef proizvodnje je tada bila Adrijana Petrov dipl.ing.tehnologije. Rekonstrukcijom je instalirana nova tehnologija, kojom se povećava kapacitet, proširuje se asortiman gotovih proizvoda, pored etil alkohola, novi proizvodi su stočni kvasac i tečni ugljen dioksid (CO2). Instalisana je savremena oprema u destileriji, nove destilacione kolone firme Vogelbusch Beč, na odvajanju kvasca i njegovom sušenju oprema Alfa-Laval Švedska i sušara kvasca Gouda Holandija. Za smještaj djela nove tehnologije dograđena nova zgrada kao i objekt destilerije.
Ugljen dioksid za „Navipov“ šampanjac
Najvažnije je to da je se dobijao veoma visok kvalitet svih gotovih proizvoda po čemu smo bili prepoznatljivi u tadašnjoj Jugoslaviji. To najbolje govori da su dugogodišnji kupci bili najpoznatije firme u oblasti proizvodnje alkoholnih pića i farmaceutske industrije: „Navip“ Beograd, „Lek“ Ljubljana, „Prokupac“ Beograd, „Zvečevo“ Slavonska Požega, „Talis“ Maribor i dr. Dokaz o kakvom se kvalitetu radilo je najbolji primjer je to da je „Navip“ koristio naš ugljen dioksid (CO2) u svom šampanjcu, kojeg je tada počeo proizvoditi, i ako je postojala špiritana u Beogradu, jer naš CO2 je bio visoke čistoće i bez mirisa što nije narušavalo kvalitet šampanjca.
Godišnje se prerađivalo oko 1.400 do 1.500 vagona melase, koja se nabavljala iz šećerana Srbije, Hrvatske i Mađarske, a proizvodilo se oko 400 do 420 vagona etil alkohola, oko 10 vagona tehničkog alkohola, oko 50 tona kvasca i oko 100 tona CO2 pakovanog u čelične boce po 30 kg.
U nekim godinama zbog slabog roda šećerne repe, odnosno nedostatka domaće melase, obzirom na podignute nove pogone, za sve špiritane se uvozila melasa šećerne trske iz Pakistana. Da napomenem tada je bio zatvoren Suetski kanal, zbog egipasko-izrealskog rata, pa su brodovi morali obilaziti Afriku da bi došli u luku Kopar.
Proizvodnja etil alkohola je kontinuirana proizvodnja, tako da se proces proizvodnje odvijao bez prestanka, jedini prekidi su bili kada se vršio godišnji remont postrojenja i za neke od praznika. Zbog toga su bile formirane četiri smjene, čime se radnicima u proizvodnju obezbjeđivao 48 satni odmor sedmično.
Smjenama su rukovodili: Rizah Rejzović, zvani Rića, Teufik Mujdanović, Jovo Stupar i Jozef Sihanuk. Kasnije odlaskom u penziju Jove Stupara i odlaskom Sihanuka zamjenjuju ih Vida Klašnić i Pero Ivanović. Rizah Rejzović je bio VK bravar, Jovo Stupar VK limar, Teufik Mujdanović VK bravar i koji su kao šegrti počeli raditi u Špiritani neposredno iza Drugog svjetskog rata, uz veoma iskusne majstore sticali znanje i iskustvo, kojima je rukovodio Tejo Teslić. Od tih ljudi stekli su dragocjeno znanje i iskustvo i odnos prema radu i fabrici, koji je bio veoma dragocjen i koristan, a naročito prilikom godišnjih remonta opreme i postrojenja. Tu se naročito isticao Rejzović Rizah-Rića u svojim organizatorskim sposobnostima.
Proizvodnja je bila pod stalnim nadzorom laboratorije, gdje su se vršile analize ulaznih sirovina, a svaka dva sata vršila se kontrola pojedinih faza proizvodnje i dobijenog gotovog proizvoda. Na osnovu dobijenih rezultata, ako je bilo potrebno, odmah su se vršile intervencije u proizvodnji i zbog toga je bio stalan i dobar kvalitet svih proizvoda. O tome su brinule Mila Marjanović, šef laboratorije, te laborantice, hemijske tehničarke Nafija Terzić, Šuhreta Hodžić, Sadika Mulahalilović i Vida Klašnić, laborantica.
Inžinjerski kadar se veoma često mijenjao, kratko su se zadržavali, tako da su im Brčko i Špiritana bili prolazna stanica. Tek kada su se zaposlili inžinjeri koji su porijeklom iz Brčkog ili okoline i koji su bili stipendisti Tvornice ulja i špirita, situacija se promijenila. Kada sam počeo raditi 1968. godine, tu su već radili: Pejić Stjepan i Andrijana Petrov, poslije dolazim ja, Vedad Hadžimusić, dvije ili tri godine poslije dolazi Dragica Šmitran, te Jakov Ninić, svi smo bili diplomirani inžinjeri tehnologije. Negdje 1971. godine Andrijana Petrov prelazi u Srednju Tehničku školu.
Proizvodnja alkoholnih pića
U sastavu Špritane bilo je malo Alkoholno odjeljenje, u kojem su se proizvodila alkoholna pića na bazi vlastitog etil alkohola, pa je se na taj način plasirao dio proizvedenog alkohola. Proizvodni program je bio: obojena pića (Brandy, Pelinkovac slatki i gorki, Vlahov) i razni likeri (mentol i kruškovac) te liker šljive, koji je bio jedinstven proizvod na tržištu. Pakovao se i čisti etil alkohol u boce od jedan litar. Pored ovih pića, proizvodila se Industrijska rakija (vještačka rakija), to je proizvod koji se dobija razblaživanjem etil alkohola na određenu „jačinu“. U žargonu u Brčkom ta se rakija nazivala „špirituša“. U to vrijeme propisi su dozvoljavali proizvodnju Industrijske rakije, međutim kasnije, negdje 1969. godine, taj je proizvod opravdano zabranjen, jer se favorizovala proizvodnja prirodne šljivovice. U Alkoholnom odjeljenju radilo je oko 18 zaposlenih, kojim je rukovodio Stevo Bambulović, Sead Avdić hemijski tehničar i Eso Begović.
Proizvodnja prirodne šljivovice
1967. na 1968. godinu, odlučeno je da se proizvodi prirodna rakija – šljivovica, obzirom da postoji oprema na kojoj se može vršiti destilacija rakije, a čime bi se upotpunio asortiman alkoholnog odjeljenja. Napravljena je oprema za preradu svježe šljive, odnosno da se iz svježe šljive izdvaja koštica, čime se eliminiše sadržaj cijanida u gotovom proizvodu, koji su nepoželjni. Dio opremu za izdvajanje koštice su izradili naši majstori u bravarskoj radioni kojom je rukovodio Čedo Mandeganja, VK bravar. Velike zasluge za ideju i realizaciju prerade šljive u rakiju ima Stjepan Pejić dipl.ing. tehnologije, koji je u to vrijeme bio i tehnički direktor. U kasnijim godinama počela je proizvodnja rakije, a 1972. godine prerađeno je oko 3.000 tona svježe šljive.
Stoje: Bambulović Stevo, Begović Nusret, Rejzović Rizah – Rića, Hadžimusić Vedad, Mulahalilović Sadika-Dika, Marjanović Mila, Šmitran Dragica, Džindić Fadil, Salćin ….
Dole: Aleksić Obren, Suhanek Jozef, Stevanović Stevan, Gavrić Đoko, …. Mićo, Mujadanović Teufik, i Pero Vukičević.
Kako je nastalo ime BIMAL
Negdje 1970. godine Huska Bešlagić odlazi u penziju i za direktora dolazi Mile Marković, dipl. ekonomista, bio direktor trgovačke firme „Progres“, mlađi čovjek s novim idejama. Njegovim dolaskom dešavaju se promjene, on pravi reorganizaciju firme. Dolazi i do personalnih promjena. Direktor Marković postavlja Stipu Pejića za tehničkog direktora oba pogona Uljare i Špiritane, odnosno, kao supervizora nad oba pogona u smislu tehnološko-tehničkih pitanja.
Iste godine direktor Mile Marković i komercijalni direktor Fadil Džindić su smatrali da naziv firme “Tvornica ulja i špirita” treba promjeniti u neko jednostavno ali zvučno ime. Objavljen je javni konkurs za davanje imena za ove dvije ime firme, dvije proizvodnje, u skladu sa novim marketinškim razmišljanjima, da bude jednostavno, zvučno, prepoznatljivo i dr. Od nekoliko prispjelih prijedloga odabrano je ima BIMAL, što je skraćenica za Brčansku Industriju Masnoća i ALkohola, a čiji su autori pojedinačno bili Muhamed Pirkić iz Sarajeva i ja, Vedad Hadžimusić.
Angažovan je profesionalni dizajner iz Tuzle, koji daje prijedlog za vizuelni izgled naziva firme, redizajniraju se etikete na gotovim proizvodima i zajedno s tim pojačava se reklamiranje proizvoda. Međutim to sve nije pomoglo da se proizvodnja alkoholnih pića znatno bolje pozicionira na tržištu, pored sličnih proizvoda firmi sa dugogodišnjim renomeom, kao što su: Badel, Zvečevo, Navip, Prokupac , Fruktal, Talisi dr, ali smo bili zadovoljni obimom proizvodnje, koja je opravdavala zapošljavanje oko 18 radnika.
U Špiritani je ukupno bilo zaposleno oko 90 radnika. Pored već pomenutih, pokušaću da nabrojim ostale koji su radili u proizvodnji.
U vrioništu: Kalić Hamdija, Kadro Husić, Stevan Stevanović, Sulejman Bijelić, Sadik Mešić, Marko Lukić, Fehim Kalić,
Na separaciji: Safet Mahmutović, Vajina Kojić, Augustin Mištrafović, Fadil Mujkanović, Jusuf Kalić,
Sušenje kvasca: Ohro Durmić, Sreto Radenković, Alosman Čorhodžić, Enver Muratović, Meho Bešić
Rafinerija: Ahmet Islamović, Mika Simikić, Stevan Stevanović, Mujo Hodžić, Mujo Tursunović, Kemo Menzildžić, Zdravko Božić, Ljubo Radenković, Fadil Muminović, Momo Gatarević
Pogon CO2: Osman Volić, Mehmed Aganović – Prangija, Đorđe Novaković, Rade Zimonjić, Musa Rešidović
Skladištari: Đoko Gavrić, Alija Galijašević, Pero Lujić, Rasim Karić evidentičar
Izvinjavam se svima koje nisam pomenuo, 54 godina je dug period, pa se neke stvari i zaborave. Hvala svima koji dopune ovaj spisak.
Želim posebno pohvaliti savjestan odnos, svih zaposlenih, prema poslu kojeg su obavljali, kao i domaćinski odnos koji su imali prema opremi sa kojom su radili. Atmosfera na poslu je bila odlična, zato se i sjećam mnogih.
Za dobar rad Špiritane u tom periodu treba spomenuti i dvije službe koje su direktno imale uticaj na njen, po meni, uspješan rad u to vrijeme, a to su: Komercijalni sektor i Služba održavanja.
Komercijala
Zahvaljujući Komercijalnom sektoru kojeg je odlično vodio Fadil Džindić pogon je, u tom periodu, bio obezbjeđen dovoljnom količinom melase, što nije bio slučaj sa drugim špiritanama, jer se tada u Jugoslaviji u nekim godinama pojavljivao manjak melase. To treba pripisati prije svega gospodinu Fadilu Džindić, koji je svojim umijećem, znanjem, iskustvom, šarmom i elokventnošću uspijevao animirati direktore šećerana na dugotrajnu saradnju uz obostrano zadovoljstvo. Isto tako nije bilo problema sa plasmanom gotovih proizvoda. Tada u Komercijalnom sektoru na obezbjeđenju sirovina i plasmanu proizvoda špiritane radili su: šefovi Zijo Čelić, zvani Cvrko i Drago Mitrašević, te referenti: Mustafa Đuzel, Sabit Nuković, Pero Simikić i Nikola Šolaja.
Služba održavanja
Za dobar rad pogona Špiritane u to vrijeme treba zahvaliti i majstorima koji su radili u sektoru održavanje: Mensur Mešanović – Tatum, tehnička priprema, Čedo Mandeganja šef bravarske radione, Spasoje Simikić, Vk bravar, pa Esad Begović, šef elektro-radione, te Enver Čerimagić Vk električar; Jovo Bečanović Vk električar, Ibrahim Čatović – Čate Vk električar i dr.
U Jugoslaviji se 1974. godine usvaja novi zakon, kojim se uspostavlja nova organizacije u preduzećima, uvode se novi pojmovi: Osnovna Organizacije Udruženog Rada (OOUR), Radna organizacija (RO), Složena Organizacija Udruženog Rada (SOUR). Tada Uljara i Špirtana postaju Osnovne organizacije udruženog rada, koje su u sastavu Radne orgnizacije udruženog rada „Bimal“ , a “Bimal” je u sastavu Složene organizacije udruženog rada (SOUR). Tada nastaje inflacija direktora u privredi i ja sam (Vedad Hadžimusić) tako postao direktor OOUR “Špirtane”, rješenjem direktora Mileta Markovića, a Dragica Šmitran tehnički direktor. Ja, Vedad Hadžimusić, obnašao sam funkciju direktora OOUR-a do septembra 1976. godine, a poslije na tu poziciju je došla Dragica Šmitran.
Preuzeto sa stranice: Brčko – kakvo je bilo nekad//otisak.ba
