Spektakl teatralizacije i „Derviš i smrt“

Veliki izazovi stoje pred pozorišnim djelatnicima, kada isceniraju pozorišne predstave po velikom književnom djelu ili po velikom autoru. Uvijek u takvim situacijama postoji mogućnost da djelo ili autor nadvise svojom estetskom i kreativnom dimenzijom dramaturga i reditelja. Pogotovo je takav izazov veliki ako se od projekta želi napraviti spektakl sa ogromnom scenografijom, raskošnim kostimima i uvođenjem nekih elemenata u predstavu koji podrazumijevaju nešto dotada malo viđeno ili neviđeno na sceni.

Sa takvom koncepcijom je pristupio reditelj Dejan Projkovski prilikom rada na velikom i istorijskom romanu Meše Selimovića „Derviš i smrt“, u produkciji banjalučkog Narodnog pozorišta Republike Srpske. Izazov je to veliki za sve reditelje, a pogotovo kada se takvo djelo inscenira u ambijentu koji slovi kao njihov prirodni ambijent,  po nastanku i događanju.

Djelo „Derviš i smrt“ je uvijek aktuelno, jer se bavi esencijalnom dimenzijom čovjekove ličnosti. Suština dramske strukture ovog djela se ogleda u stalnom preispitivanju pitanja i fenomena života i smrti, ljubavi i mržnje, oprosta i pomirenja.

Upravo zbog tih vječitih tema i dilema koje pogađaju južnoslovenski region ovo djelo ima univerzalne vrednote  koje život nikako ne smiju shvatiti olako. Problemi u komunikaciji i među pojedincima, i među grupama, postoje, ali se oni nikako ne smiju shvatiti kao nepremostiva prepreka i barijera koja sprečava njihovo otopljavanje. Naprotiv sve te prepreke i raniji nesporazumi se trebaju posmatrati i doživljavati na način kako to radi Ahmed Nurudin. I smrt brata i sve nečasne radnje koje su rađene prema obojici on u jednom trenutku doživljava kao model funkcionisanja koji je u datom momentu ostvariv. Ostrašćenost i revanšizam u tom smislu vode  samo nazadovanju u komunikacijskom prostoru. Selimovićeva priča, u dramatizaciji reditelja Dejana Projkovskog, je strukturirana od niza malih tekstualnih dramoloških potki, koja svaka za sebe predstaljaju jednu mikrodramu. Način kako savladati ostrašćenost  i želju za revanšizmom se nalazi u Nurudinovom liku. Tako nešto može uraditi samo iskusni majstor scenske adaptacije, kakav je očito Projkovski. On je svoju dramatizaciju kreirao kao vezivno tkivo od romana ka scenskoj inscenaciji. Jer, očito da se reditelj komada „Derviš i smrt“, u prodkciji banjalučkog teatra, specijalizirao za adaptacije velikih romana i pisaca budući da je već radio „Braću  Karamazove“, „Anu Karenjinu“, „Kockara“, i druge.

Ova predstava je izgradila svoju vlastitu estetsku poetiku, koja uz pomoć monumentalne i funkcionalne scenografije Valentina Svetozareva, ne pristaje na vječiti usud južnoslovenskog „kruga pakla“, iz kojeg kontinuirano vrebaju opasnosti i izazovi sukoba, hapšenja, zatočeništva i vječite strepnje za životom i egzistencijom.

Predstava „Derviš i smrt“ banjalučkog Narodnog pozorušta RS je jedna velika predstava u svakom smislu. Odnosi se to i na dramaturški i rediteljski posao u predstavi, kao i na ono što su scenografska rješenja i glumačke role (Ahmed Nurudin-Zlatan Vidović i Hasan-Željko Erkić), koje su tačne i precizne, odgovorne  i uvjerljive.

Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković
--