Autorica teksta: Ana Kotur Erkić (04.01.2021)
Mogao bi ovo sasvim lako da bude tekst kako, kad i gdje je, još jednom u nizu, neka od institucija u Bosni i Hercegovini uskratila pravo na slobodu informacijama rađanima ili mrskom nevladinom sektoru koji je stalno opominje da mora da bude transparentna.
Ipak, ovo je tekst o pravu na slobodan pristup informacijama koji nikad – nije zaživio.
Zakoni o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini, krovno i entitetski punoljetni su i za to vrijeme sazrijevanja, mijenjani su nekoliko puta. U pogledu dostupnosti jezika na kojima se informacija obezbjeđuje, svi daju pravo na nekom od službenih jezika jezika Bosne i Hercegovine, odnosno na jeziku originalnog dokumenta, ukoliko je to moguće i razumno učiniti.
U pogledu formata – dostupni su i najčešće korišteni pisani/štampani i elektronske verzije dokumenata, snimljene na različitim sredstvima pohrane. Troškove, iznad predviđenog broja primjeraka, snosi podnositelj zahtjeva prema unaprijed utvrđenom cjenovniku.
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, zasnovana na nediskriminaciji i punom i učinkovitom sudjelovanju i uključivanju osoba s invaliditetom u zajednicu, posebno obrađuje pravo na pristup informacijama za osobe s invaliditetom, tako da će „države potpisnice poduzet sve odgovarajuće mjere kako bi osigurale da osobe s invaliditetom mogu koristiti svoje pravo na slobodu izražavanja i mišljenja, uključujući i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja, ravnopravno s drugimo sobama, kroz sve oblike komunikacije prema njihovom izboru“, što podrazumijeva dva vrlo važna aspekta:
- pružanje osobama s invaliditetom informacija namijenjenih općoj populaciji u pristupačnim oblicima, te tehnologija prikladnih za različite vrste invaliditeta, pravodobno i bez dodatnih troškova;
- prihvaćanje i olakšavanje upotrebe u službenim komunikacijama znakovnog jezika, Brailleovog pisma, augmentativne i alternativne komunikacije, i svih drugih dostupnih sredstava, načina i oblika komunikacije, prema izboru osoba s invaliditetom.
Jasno je da, u slučaju Brajevog pisma, nije riječ o novom i stranom jeziku, a pogotovo ne da su izvorni dokumenti namijenjeni građanima često u formatima odštampanim na Brajevom pismu.
Budući da je danas dan Brajevog pisma, izabran od strane Generalne skupštine Ujedinjenih naroda prema datumu rođenja Luja Braja, obaveza države potpisnice, prema međunarodnom aktu mogla bi dobiti bar djelimično ostvarenje u jednom koraku: vodiču za pristup informacijama koji su dužne imati svi javni organi pod čijom su kontrolom informacije koje su od interesa za javnost, na Brajevom pismu.
To, istovremeno, ne znači i dokumente na Brajevom pismu, ali bi kao prvi korak moralo značiti – prihvatljivost pisma u službenoj komunikaciji, dostupnost informacija o pravu na slobodu pristupa informacijama građanima koji imaju oštećenje vida i konačno – uvod u razmatranje prihvatljivih alternativnih formata i stvaranje obrazaca kao zahtjeva za pristuo informacijama koji podrazumijevaju i pitanje prilagodbi vezanih za invaliditet.
Cijena Brajevog pisma, za građane kojima je nužno pismo komunikacije, vrlo je visoka za svakodnevne potrebe i umanjuje je jedino napredak tehnologija, iako ne u cijelosti.
Ali cijena za državu je vrlo lako rješiva stvar jer je Zakonom o javnim nabavkama predviđeno da najmanje 20% potreba za proizvodima i proizvodnim uslugama nabavljaju od preduzeća koja zapošljavaju osobe s invaliditetom.
Brajevim pismom se bave organizacije i instutucije koje rade s osobama s oštećenjem vida, i uz sva organizaciona odstupanja, sigurno – bili bi jedina adresa za ovakve poslove. No, danas ćemo slušati samo koliko njima na ličnom nivou znači da imaju Brajevo pismo, kako su se za korištenje istog obrazovali ali ne i ono ključno – šta je država uradila da Brajev izum bude – korist zajednice.
I, kako biste – da ne vidite i da vam je jedino poznato pismo Brajevo, dobili informacije od javnih organa u ovoj državi?