Svima je poznat ovaj adet rasprostranjen kako u našem kraju tako i u ostatku BiH. Poznat kako starijim tako i mladima koji svoje roditelje pitaju što onaj adžo sa kuće viče kada ukraja krov i priprema ga za postavljanje crijepa.
Običaj je jako star i bez njega nema završetka kuće. Kada majstori počnu dizati i postavljati krovnu konstruktciju na kuću te postavljati krov,jedan od njih ili recimo nekog maksuz angažuju, počne s krova vikati na šljeme i tako radi sve dok se krov ne završi i kuća ne prekrije odnosno sve dok komšije,prijatelji donose darove majstorima.
Ti darovi majstorima se ogledaju najčešće u vidu košulja, peškira, mahrama, materijala, unutrašnjeg veša kao što su potkošulje i naravno para, što je za današnje majstore više značajno nego u materijalima i robi.
Te darove najviše donose komšije do kojih se čuje vikanje s krova, zatim rodbina domaćina i njihovi prijatelji. Tokom i poslije prijema poklona jedan od majstora naglas koliko ga grlo nosi viče i blagosilja darivaoca i zahvaljuje mu na poklonu.
Kao primjer kako se kod nas viče na šljeme, navest ćemo riječi jednog našeg građevinara koja glasi “Hej mašalah,Hvala (ide ime i prezime daravaoca),zdrav i živ bio,koji se postarao, majstorima šljeme darovao. I ti još bolje bine gradio, u njima se zdrav i veseo provodio, na Ćabu otišao, s Ćabe zdrav i veseo došao, kod kuće još veselje našao. Sinove ženio, kćeri poudavao, od njih veselje dočekivao, fala zdrav i živ bio“.
Prilikom vikanja na šljeme se ponekad znalo uz majstore dovest čovjeka-osobu koja bi kao recimo rahmetli Hazim iz Palanke vikala i bubnjem bubala sa krova.
Dakle, vikanje na šljeme ima svoje nijanse u tome od mjesta do mjesta i od majstora do majstora, jer bi neki od njih znao skratit u vikanju naspram što smo mi naveli u gornjem tekstu šta se sve izgovaralo tokom vikanja sa krova kuće,a prilikom izgradnje porodične i poslovne kuće.
