Selma Spahić, rediteljica predstave „Sedam strahova“: Ovom dramatizacijom smo istakle ženske karaktere

Glumci Bosanskog narodnog pozorišta Zenica sinoć su izveli predstavu „Sedam strahova“. Istoimeni roman Selvedina Avdića dramatizovale su Emina Omerović i Selma Spahić, koja potpisuje i režiju ovog komada.

„Najveći naš zadatak je bio nešto što ima obrise romana toka svijesti, koji je pun nekih unutarnjim monologa glavnog lika, kako to da prebacimo na scenu, na koji način da to nekako oživimo. Ja sam nastojala da ne idemo u nešto što vam na prvu dolazi najčešće u dramatizacijama, a to je da imate naratora i da vam neko priča. Htjele smo to da izbjegnemo i da probamo to postići atmosferom, dijalozima, koji su dosta jezgroviti i koji tako podsjećaju na neke detektivske serije ili trilere današnjice i to smo nastojale da uradimo. Zapravo smo jako povukle liniju ženskih karaktera, njih smo istakle, i držale se romana koji je stvarno fenomenalan materijal, tako da nismo mnogo odmicale od njega. Dakle, cijela struktura je tu, a mi smo se potrudili da pronađemo scenski jezik za to. I zanimljivo je u procesu, mi imamo nešto što zovemo „kosturom dramatizacije“, to je kao neki nacrt, i onda kada smo ušle u prostor da radimo sa glumcima to se mijenja, vraćamo se romanu, dodajemo, bacamo. Mislim, to je jedan vrlo zanimljiv proces. Ne kažemo idemo tačno postaviti ovo što piše, jer se to sve zapravo tokom rada stalno mijenja“, kazala je u razgovoru za BH radio 1 Selma Spahić.

Nakon što je na istoj sceni u Zenici postavila roman „Moja fabrika“, još jedno djelo Selvedina Avdića Selma Spahić je uprizorila na daske koje život znače. Roman „Sedam stahova“ donosi priču o našim kolektivnim traumama, krivicama, ali i o istoriji ovog grada. “Selvedin Avdić mi je inspirativan iz više razloga. Prvenstveno što je predivan pisac, a onda i zbog toga što se bavi ovim gradom na jedan vrlo specifičan način. Otkriva sve ono zaboravljeno, sve ono što smo gurnuli pod tepih kao i neke sudbine koje su važne za ovaj grad i za naše kolektivno naslijeđe, osjećaj solidarnosti i radničke prošlosti, a polako se sve zaboravlja ili iščezava. Meni su ti narativi važni i važno je da ih stavim na scenu, a sedam strahova je u tom smislu korak dalje, nešto što se bavi recentnom prošlošću koja je dosta mračna i koja je traumatična za sve nas i o čemu se ne govori u javnoj sferi i to je ono što roman na jedan divan način kroz fikciju otvara vrlo iskreno i temeljito i to smo nastojali da uradimo i sa predstavom”, kazala je na pres konferenciji povodom premijerne izvedbe predstave „Sedam strahova“, početkom juna ove godine, rediteljica Selma Spahić.

Riječ je o detektivskom romanu, u kojem čitalac neće biti siguran šta je stvarno, a šta ne. Selma i Emina su radile dramatizaciju s  cljem da Avdićev unutrašnji i vanjski svijet likova, tu mješavinu fikcije i realnosti  i roman toka svijesti pretoče u teatarski jezik. U romanu Sedam strahova pripovjedač će se nakon devet mjeseci otupjelosti i depresije zbog ženinog odlaska konačno osmjeliti da ponovno kroči u svijet, ali samo da bi se suočio sa strahom od samoće i potvrdio da više ništa ne može biti isto. Ova priča, iako puna mistike, potrage, stvari i događaja o kojima je najbolje šutjeti, ima puno paralela i sa današnjim stanjem i našim životima u doba pandemije. Hoćemo li mi moći ponovo kročiti u svijet, normalno živjeti, te kakve će se svetajne otkriti jednog dana kada sve ovo bude juče? Kako do katarze, i zašto? Može li Zenica – šire gledano i bh. društvo – stati pred ogledalo  – jer zločini za koje niko ne preuzima odgovornost – kao da se nisu ni desili. Dok okrećemo glavu i guramo stvari pod tepih – sve intenzivnije postaje rađanje naših unutrašnjih demona, utvara ili strahova – od kojih je jedan i strah da nas žive ne pokopaju. Nijedan grad nije nevin – Da li je Zenica kriva? Glumci sa scene poručuju da jeste i ona, ali i svi mi. Ćutanje je nekada veća krivica od izgovorene riječi.

Priredila: Danijela Regoje 
Foto: Dejan Đurković 
--