Rusmir Šerifović: Šta je nama rodna gruda?

Insan svaki na ovome svijetu od trenutka rođenja biva predodređen za mnoge stvari. Najveći dio svog dunjalučkog života provede radeći i privređujući za sebe i svoju porodicu. I upravo u tom vrtlogu rada, obaveza i trke za nafakom često propusti da osjeti slast života i rahatluka u mjeri u kojoj mu to dunjaluk dozvoljava. Zastati na tren i razmisliti o domovini, o Bosni, je nešto što uistinu svakog čovjeka odmara. Bosna nije samo komad omeđene zemlje u kojoj neki ljudi žive. Bosna je predah, Bosna je rahatluk i mehlem duše. Možda je baš zbog toga toliko puta osuđivana od strane komšija, jer niko nema taj sevdah i rahatluk kojim se duša poji kao što ga ima naša domovina Bosna i Hercegovina.

Prenj, Maglić, Čvrsnica, Prokoško jezero, kanjon Neretve, vrelo Bune, Vlašić i ostale ljepote nikoga u svijetu ne ostavljaju ravnodušnim. Nimmeta Božijih na svakom koraku i čiste vode i domaće hrane. Svako godišnje doba u Bosni ima posebnu čar, jer kao što je svaka godina spoj različitih doba tako je i Bosna spoj različitih klima i predjela. Tako se u našoj domovini može osjetiti i dah Mediterana, dah čistih planina i visoravni, ali i pitome posavske i krajiške plodne zemlje koja je blagonosna za naš narod.

Bosna nije samo spoj različitih predjela i klime, već je ona kao išaret Božiji spoj i različitosti, vjere, jezika, kulture i običaja.

I tako nakićena i nagizdana, uvijek je bila trn u oku komšiluka, koji bi joj često pozavidjeli na hiljadugodišnjoj historiji, odupiranju zubu vremena i različitim kulturnim identitetima koje je brižno kroz historiju odgajala i hranila.

Nemojmo se onda iznenaditi kada ljudi koji prvi puta dolaze u našu domovinu, a da prethodno nisu je smatrali za zanimljivu destinaciju, iznenade gostoprimstvom ljudi, ljepotom i zelenilom. I uvijek će se iznova vraćati iz dalekog svijeta i pričati o njoj, jer Bosna nikog ne vrijeđa, niti ga podrugljivo gleda. Naprotiv, ona mu nudi iskrenu ruku i konačište ma odakle musafir bio.

Ovih dana svjedočimo po ko zna koji puta strahotama kroz koje prolaze Palestinci, koje proživljavaju na rodnoj im grudi. Gleda i cijeli svijet, ali neće baš da pohrli zaštititi nedužni narod Palestine. Nešto nam je to kao i poznato. Srebrenica i zaštićene UN zone kao da se juče vrtiše u naslovnicama svjetskih medija. U ono vrijeme devedesetih krik Bosne čuo se do neba, ali izuzev rijetkih niko se nije obazirao na taj krik i vrisak nedužnih insana. Sada i u ovim mubarek danima isto tako taj krik do neba ispušta i Palestina. I gle čuda, izuzev rijetkih u svijetu, niko Palestinu nit vidi nit čuje. Kako je samo historija zanimljiva. Ponavlja se uvijek i stalno. Juče je bila Bosna, a evo Palestina sada. Čemu nas to uči, o čemu nas navodi da razmišljamo?

Rodna gruda je svetinja, komad zemlje za koji ne postoji cijena na dunjaluku. Nije ni plemeniti Poslanik Muhammed s.a.w.s. tek tako čeznuo za svojom Mekkom u danima hidžre i poslije nje. Bošnjački plemeniti narod nikad nije bihuzurio komšije nit musafire u svojoj historiji. Dokaz tome su i međunarodni sudovi koji govore o anam njima i tuđim nedjelima.

Nemojmo se zavaravat da će našu kuću neko drugi zidati i održavati je. Taj teret i obavezu samo smo mi dužni da izvršimo, svi koji Bosnu doživljavaju kao svoju kuću i avliju. Vratimo se na početak teksta i pogledajmo da ta kuća i ta avlija koju Bosnom zovemo nikada i nikome nije bila tijesna, ma kako da se zvao.

Uzmimo za primjer i svoj i tuđi šta znači kada je rodna gruda ugrožena. Nestaju svi oni rahatluci i komocija života, a insan hudni gleda da sačuva živu glavu. Zbog toga i svega kazanog, okrenimo stranicu u svome životu i počnimo ozbiljno i odgovorno da cijenimo i poštujemo svoj toprak. Nemojmo nasijedati na podjele koje nam serviraju i kojima se nadaju. Cijena za tu neslogu bit će međa. Budimo iskrene patriote i čuvajmo Bosnu za sebe i svoj ewlad. Samo na taj način ćemo je sačuvati i za sve druge.

Dobri pjesnik bi rekao:

  • Bosna, da prostiš, jedna zemlja imade i posna i bosa da prostiš i hladna i gladna i k tomu još, da prostiš, prkosna od sna…

Zapamtimo to da nam se historija ponovila ne bi!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Otisak.ba.

Autor: Rusmir Šerifović