Rusmir Šerifović: Riječ-dvije o rahmetli Hasanu

Kada bi neko trebao svjedočiti živu historiju naših prostora, vjerovatno da bi boljeg sagovornika teško mogao naći.

Stari djedo Hasan iz prikrajka Velina Sela podno Majevice dugo vremena bioje živi svjedok prošlih vremena kojeg su Bošnjaci vješto nosili na svojim plećima.

U zadnjim mjesecima dunjalučkog života, vidno iscrpljen od godina i bolesti, nije se predavao, naprotiv izvršavao je svoje obaveze kao dvadesetogodišnjak, a ne kao da mu je sedamdeset ljeta više.

Ako bi ga upitali treba li mu nešto, da mu se kupi ili da mu se hizmet učini, uvijek bi se ustručavao i nije volio da nekog tereti sa svojim haalom.

Kada bi ga neko od Velinčana poselamio i upitao za zdravlje, uvijek bi se našla i neka narodna mudrost i besjeda koji bi prozborio i podsjetio na davna vremena.

A baš o tim davnim vremenima, Hasan bi pričao kako je dever’o bošnjački čovjek pritisnut ratovima i razapet borbom za život i za komadom hljeba.

Nasilno mobilisan i odveden u tuđu vojsku, proljevajući znoj i krv za tuđe interese, sve je to proživio Hasan i na kraju anam onog rata vratio se pješice iz daleke Austrije u rodno Velino Selo.

Kada bi upitali Velinčane kakav je bio naš Hasan, svi bi kazali vrijedan i marljiv. 

Vjerovatno zbog ovih, a i drugih pohvalnih pridjeva u neko doba ga i prozvaše “car”. 

Nije dao Hasan da zemlja zarasta i da voće propada.

Često je govorio da zemlja hoće slugu, a ne gospodara.

Baš takav je i on bio, sluga svoje zemlje i njiva, a svaki pedalj zemlje i okućnice svjedočit će koliko ju je puta Hasan pokosio i uzor’o. 

Eh baš zbog toga što je preživio na svojim plećima i ispričao mlađim naraštajima uvijek ćemo ga se sjećati sa osmjehom kao našeg Cara. A car ne može baš svako biti.

El-Fatiha!

Autor: Rusmir Šerifović