U brčanskom naselju Prutače ništa se novo ne dešava. Scena u kojoj poštar dijeli plave koverte i nije baš nešto što bi ugrozilo dnevnu rutinu u ovom naselju kojem se godinama unazad mijenjaju samo prefiksi.
Prije nešto više od deset godina ovo je bilo izbjegličko naselje, onda ga prozvaše alternativnim, a evo od skoro čujem termin i „humanitarno naselje“. Kao što rekoh, mijenjali su se samo prefiksi.
Dobro, možda ne trebam biti baš toliko negativan. Tokom proteklih decenija izgrađeno je par metara asfalta i zamijenilo se nešto više od tri sijalice ulične rasvjete. To bi bilo to.
A sad da se vratim na poštara..
Dođe tako jednog dana čovjek sa nekim papirima, obišao dva kontejnera, začepio nos kad je prolazio pored kanala. Stade na trenutak, gleda oko sebe začuđeno. Odmah smo skontali da je debitant.
Ide od zgrade do zgrade i sa nekom tugom u očima gleda u objekte koji od enterijera mogu da ponude samo gljive, travu i par istruhlih dasaka.
Kako sam saznao, podijelio je nešto više od 40 obavještenja o deložaciji. Ljudi u šoku, nekima piše da moraju da se isele za tri dana, ali da to baš i nije konkretan rok, jer od naših nadležnih dobijaju na poklon i vikend.
Panika, svi su u šoku gledali jedni u druge i doslovno uplašeni gledali u papire.
„Papir trpi sve“
Da ne bih subjektivno pristupio problemu, zamolio sam jednog od stanara da mi pokaže papir. Ne bih se puno miješao u pravne formalnosti Odjela za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja, ali nešto mi okrutno zapade za oko, naiđoh na rečenicu:
„Uposlenici ovog odjeljenja, obavljajući svoje redovne poslove i zadatke u naselju Prutače…“.
I sad, razumno je da čovjek promisli o pročitanom, jer ono što sam ja uspio da vidim u proteklim godinama bilo je sve osim „obavljanja redovnih poslova i zadataka u naselju Prutače“.
Prvo, ono na šta svaki čovjek obrati pažnju kada prolazi pored ovog naselja jeste infrastruktura.
Negdje sam čuo, ne mogu da potvrdim, ali kažu da je vijek trajanja ovih zgrada (koje su izgrađene 1996) bio 15 godina zbog osobina materijala korištenih u izgradnji ovih stambenih objekata.
Od tih „infrastrukturnih radova“ sjećam se da su jednom zamijenili par utičnica i jedno, da ne griješim dušu, 27 prozora.
Zgrade, generalno, već odavno nisu funkcionalne ni za stoku. Svako malo nekome nikne gljiva na podu, trava se probija kroz lamperiju a vrata na ovim objektima liče na muzejski eksponat.
Ne uzimajući u obzir sav nemar stanovništva, mogu da zaključim da je ovim zgradama već odavno istekao rok trajanja. To tvrdim, jer vidim da ima i čestitih ljudi koji čuvaju svoj dom, ali nažalost protiv vremena se ne može.
Druga stvar, već godinama se spominje rekonstrukcija, relokacija naselja, ali i rješenje za sve naseljene u ovom naselju. Od toga naravno do sada nije bilo ništa.
Eh, sada dolazi instant obavještenje o deložaciji (kako sam neslužbeno saznao) više od 40 porodica, porodica koje su uglavnom socijalno ugrožene. Instant! Jer, kao što rekoh, dobili su tri dana da svoju imovinu, ali i djecu izvedu na put.
I tako, oni na papiru vele „redovno obavljanje poslova i zadataka u naselju Prutače“, ako to podrazumijeva nonšalantnost nadležnih prilikom ustanovljavanja da je neko lice bespravno ušlo u stan na Prutačama, onda to po meni i nije neki dobro obavljen posao i zadatak.
Godinama unazad vrši se samo formalna kontrola, dok situacija neobuzdano divlja. To je dovelo do stanja da su određeni ljudi već godinama u stanovima, ali da, eto, sada nadležni shvataju da su oni zapravo tu. Niko nije vodio računa o tome ko ulazi a ko izlazi iz zgrada i već duže vrijeme ovdje vlada opšti haos.
„Na Prutače se penje, ko mora“, to je jedna od najčešćih rečenica koje možete čuti ako ste baš morali doći na Prutače. Da bi ustanovili da tu nema reda, nema kontrole, evidencija, ali niti discipline, potrebne su vam samo oči, tako da je ovaj navod apsolutno besmislen.
Je li bespravno isto što i humano?
Eh sad, već oformljene porodice trebaju izaći. Dobili su čak i vikend da odaberu put na kojem će živjeti.
Niko ne zna šta zapravo da radi, ovi što su otišli da saznaju šta u stvari trebaju da rade presumjereni su sa jednih vrata na druga. U javnosti ne postoje informacije šta će biti sa ovih ljudi koji samo čekaju da neko dođe i istjera ih iz stanova. Za sada je samo ulica jedina opcija.
Socijalno ugrožene porodice, Romi, ali i druge osjetljive kategorije društva bivaju ponovo na marginama.
U suštini, kako sam shvatio, niko se posebno i ne buni oko deložacije, naročito ako postoji rješenje za ovaj problem (neki pristojniji objekt za življenje).
Postoje naravno i problematični, ali oni ne trebaju da budu „slučajan uzorak“ za ovakve postupke Odjela.
I ono što mogu za kraj da kažem jeste da svi kolektivno trebamo promisliti o tome kakvo smo društvo ako možemo da dozvolimo da mala djeca i stariji ljudi idu na ulicu. Biće to sigurno jedna velika borba, ukoliko Odjel uskoro ne da informacije o rješenju ovog problema. Ljudi neće lahko napustiti jedini dom, što je i normalno.
Sve ovo ide na konto sramotnih postupaka nadležnih u ovom gradu. Kako su krenuli, trebat će im novi papir da popišu nove i nadolazeće gafove.
Novinar: Safet Imamović
