Jučer su se navršile dvije godine od smrti Mevludina Ekmečića Lutke,
1929. – 2021. akademski slikar iz Brčkog.
Bio je izvanredan slikar i portretist, profesor, galerist – društveno angažiran kroz razvoj i osnivanje mnogih galerija, umjetničkih ustanova, kolonija i manifestacija u Bosni i Hercegovini. Ipak, najznačajnije rezultate je postigao na mjestu dugogodišnjeg upravitelja jedinstvene Galerije portreta u Tuzli, te osnutak Ateljea Ismet Mujezinović u Tuzli i međunarodne manifestacije Interbitef. Osnivač je nekoliko regionalnih legata i umjetničkih kolonija. Legat Haim Pinto, Adela Behr Vukić i Kolonija Srebrenik.
Aktivno je surađivao na osnutku Galerije Rizah Štetić u Brčkom, Hasan Kikić u Gradačcu, Galeriji franjevačkog samostana Dubrava i Galeriji Bošnjačkog instituta u Sarajevu.
Izlagao je puno, na samostalnim i kolektivnim izložbama, te izdao nekoliko mapa arhitektonske tematike i gradova koji nestaju (Staro Brčko, Stara Tuzla, Sarajevska Baščaršija)
Odlikovan je mnogim umjetničkim i društvenim nagradama, te Počasnim doktoratom Univerziteta u Tuzli.
2017. u svojim poznim, ali neumornim godinama je sa bratom Fadilom Ekmečićem, pariškim knjižarem, uz sjećenje na Seada Ekmečića, ak.kipara, utemeljio Fondaciju / Legat Ekmečić u Brčkom kao prvu umjetničku zakladu u kojoj se čuva umjetnička ostavština darovite familije Ekmečić i Morić, kao trajni podsjetnik na ulogu i značaj umjetnosti i kulture.
Gradu Brčkom je posvetio i grafičku mapu Staro Brčko u kojoj je sačuvao sjećanja na grad i vedute koji nestaju.
Autor je bolne mape Genocid nad Bošnjacima, nastale tokom rata, te knjige Sjećanje na ljude mog vremena.
Zadnju retrospektivnu izložbu imao je dvije godine prije smrti koja je u maniri najboljih vremena prošla kroz tri grada: Tuzla – Brčko i Sarajevo!
Riječi prof.dr. Ibrahim Krzovića iz predgovora kataloga Retrospektivne izložbe slika i crteža povodom 90 godina života i 72 godine umjetničkog rada:
“Dobroćudni violinista na krovu svijeta!
Neki ljudi spajaju različite čestitosti. U nekima se one rode, u nekima se sabiru, izgrade i plode, sad na jedan, sad na drugi način. Mnogi koji su susretali Mevludina Ekmečića, vidjeli šta radi i slušali kako govori odmah su stekli dojam o nekome i nečemu što podsjeća na snažno vrelo obilne vode i klokotanje dubine. I sada se to može i čuti i vidjeti na njegovim slikama.
Cijeli novi ciklus slika, ulja na platnu i akvarela, nastao u godinama
mirovine, pokazuje nesmirenu energiju i želju njegovog govora i geste crtežom i bojom.
Mevludin Ekmečić, akademski slikar, galerista muzealac, likovni
pedagog, brižni član brojne porodice, pokretač i realizator kulturnih
i umjetničkih programa, odbojkaš, državni reprezentativac, razvio je
svestrano djelovanje odmah nakon što je diplomirao na Akademiji
u Zagrebu 1960. godine.
Velikom energijom i entuzijazmom koji su ga posebno krasili, a entuzijazma nije nedostajalo i tadašnjim generacijama mladih, uspijevao je razviti i ono što čini primarnu i izvornu potrebu mladog i talentovanog umjetnika, čovjeka koji olovkom i perom, znanjem i strašću iscrtava linije, oblikuje neki lik, figuru, vedute. Zar nije taj svestrani aktivizam čovjeka koji djeluje između Brčkog, Pariza, Sarajeva i Zagreba, Tuzle i Zuricha, svjetskih centara umjetnosti, jednako kao i učešće na velikim gradilištima ondašnje socijalističke obnove i izgradnje, prijetio da ideali kolektiviteta potisnu njegove umjetničke porive.
I činilo se ponekad da se više bavi drugim nego sobom, da radi za
druge, postavlja izložbe, pokreće i vodi institucije. Činilo se da se osjeća odgovornim kako ne bi nezapaženo ostalo djelo i djelovanje drugih.
Bio je i ostao dobroćudni violinista na krovu svijeta! “, podsjeća na zvaničnoj Facebook stranici Legat Ekmečić.
Otisak.ba
