More

    Prilozi brčanskih književnika Ž. Milenića i H. Karića objavljeni u časopisu „RAST“

    - Advertisement -

    U 26. broju časopisa za književnost, umjetnost i kulturu “Rast”, koga izdaje književni krug iz makedonskog grada Bitole, objavljena su prevedena djela brčanskih književnika Žarka Milenića i Hakije Karića – dugogodišnjih članova Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

    Ovaj renomirani časopis uređuju prof. dr. Daniela Andonovska-Trajkovska, Elizabeta Jončić i Milica Dimitrijovska-Radevska, uz finasijsku podršku Ministarstva za kulturu Republike Sjeverne Makedonije.

    Pored poznatih makedonskih književnika – Nikola Madžirov, Trajče Kacarov, Hristo Petreski, Vasil Tocinovski i dr.,  te već spomenute redakcijske trojke, u ovom časopisu se nalaze prilozi i književnika iz zemalja iz okruženja – Srbija, Crna Gora i BiH. Pored njih zastupljeni su i prijevodi književnika iz evropskih zemalja, i to iz Francuske, Rumunije, Njemačke, Austrije, Bugarske, Italije, Španije, Poljske, Holandije, Islanda, Belgije, Albanije i Ukrajine.

    U književnom mozaiku mogu se pročitati prijevodi književnika iz vanevropskih zemalja svijeta, kao  što su: Kina, USA, Indija, Bangladeš, Dominikanska Republika, Nikaragva,  Kolumbija, Meksiko, Iran, Urugvaj i Čile.

    Književne uratke brčanskih pisaca donosimo na kraju ovog priloga uz napomenu da je priču “Kapa”, Žarka Milenića prevela Vesna Mundiševska-Veljanovska, a pjesmu “Očeve ruke”, Hakije Karića  prepjevao je poznati makedonski književnik Borče Panov.

    Kapa/Žarko Milenić

    Moja braća Milan i Mladen nisu govorili dvije godine. Ne mogu se sjetiti što je tome bio povod. Vjerojatno je Milan, srednji majčin i očev sin, lupio Mladena, najmlađeg sina, i ovaj je zato s njim prestao govoriti. Ne znam zbog čega ga je lupio. Sjećam se da se to baš i nije tako rijetko događalo.

                Sjećam se i toga da bi se Mladen zbog Milanove pljuske odmah požalio ocu. Ovaj bi potom pljusnuo Milana i time bi spor bio okončan. Jednom se dogodilo da je Milan nakon Mladenove žalbe dobio istovremeno dvije pljuske. U lijevi obraz od tate, u desni od Mladena.

                Naravno Milan nije smišljao kako da ocu uzvrati na dobivenu pljusku svojom pljuskom, ali je planirao kad će ugrabiti priliku da pljusku vrati Mladenu.

                Dakle, nije teško pogoditi zašto je Mladen odlučio ne govoriti s Milanom, ali ne mogu se sjetiti zašto nije govorio s ocem. I to čak dvije godine. Istovremeno nije govorio s obojicom. Zar su njega njih dvojica istovremeno pljusnuli? Ne vjerujem da se to dogodilo. Nešto je drugo bilo u pitanju. Ili nije ni bilo konkretnog povoda? Valjda se u Mladenu skupilo i on je odlučio ne govoriti s ocem i bratom istovremeno.

                Bilo što bilo tek šutnju je započeo Mladen i izdržao u tom suludom naumu pune dvije godine.

                Sva moja nastojanja da se to prekine ostala su bez rezultata. Mladen se inatio, a Milan to prihvatio kao činjenicu. Iako je Milan od Mladena stariji četiri godine nije se potrudio da se negovorenje prekine. Među njima nije bilo izravne komunikacije. Ja sam pak govorio s obojicom. I s ocem, naravno.

    Kad sam kupio svoj prvi pisaći stroj Milan mi je, dok sam bio u školi, napisao njime ovu poruku:

    Marko,

    Ne znam samo kako ti je palo na pamet da dopustiš Mladenu da se služi tvojim pisaćim strojem! Čuo sam kad je rekao mami da si mu ti dopustio. Je li to istina?

    Zar ti je svraka popila mozak? Zar si zaboravio da što god štetočina Mladen dohvati to pokvari i upropasti?! Zar si zaboravio kako mi je sredio gitaru?!

    Tvoj brat Milan.

    Kad mi je bio rođendan Mladen mi je darovao album za fotografije. Napisao je na njemu posvetu: „mom najdražem bratu Marku.“ Čudi me da nije napisao – mom jedinom bratu Marku. Ipak bilo mi je drago da je Mladen, na osnovu te posvete, ipak neizravno tvrdio da ima još jednog brata, makar manje dragog.

    Šutnju je započeo Mladen i on ju je i prekinuo.

    Evo kako se to dogodilo. Otac se svojim biciklom vozio na posao svaki dan. I po kiši i po snijegu. Nije imao običaj nositi kape, ali zimi je ipak nosio kapu dok bi se vozio biciklom. Otac je imao svoju vunenu kapu. Tog dana je nije našao na vješalici i uzeo prvu koju je vidio.

    To je primijetio Mladen i povikao:

    – Ne diraj moju kapu!

    Otac nije na to rekao ništa. Bacio je ljutito kapu na pod i otišao na posao gologlav.

    Očeve ruke/Hakija Karić

    Uzdizale godine

    Brige i strahove

    On njima

    Podizao nas

    Nejake

    Nosili se tereti

    Na tijelu i duši

    One drhtave

    Sve predurale

    Očeve ruke

    Naši krovovi

    Zaštita od

    kiše, tuge

    i tuđih pogleda

    Očeve ruke

    Nesalomljivi

    Temelji

    Naših kostura

    (Iz zbirke “Gluho doba dana”, Književni klub P.N. Brčko distrikt BiH, 2022.)

    Otisak.ba

    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    sixty ÷ fifteen =