More

    Prijedor i Sanski Most: Od nelagode i straha do prvih ljubavi

    Udaljeni samo 30 kilometara jedan od drugog, dva grada su za dvije godine prešla težak i mukotrpan put.

    - Advertisement -

    Piše: Mirza Sadiković

    Dva susjedna grada – Prijedor i Sanski Most.

    Povezani rijekom Sanom i najvažnije brojnim ljudskim sudbinama. Ništa ih na tridesetak kilometara geografske udaljenosti nije dijelilo, sve do posljednjeg rata, koji je izmijenio sve. Čak i njihov izgled i geografsku pripadnost. Prijedor je pripao entitetu Republika Srpska, Sanski Most entitetu Federacija BiH. Među njima entitetska granica, nevidljiva, ali…nesavladiva sloboda kretanja ljudi.

    „Nelagoda te hvata kada kreneš iz Sanskog Mosta prema Prijedoru. I traje sve dok negdje na samom ulazu u gradsko središte ne skreneš prema Brdu, naziv za prigradska područja na lijevoj obali Sane – Čarakovo, Zecove, Hambarine, Bišćane… I onda ti srce puno, titra da iskoči iz grudi,“ sjeća se Sudbin Musić, Prijedorčanin, koji se među prvima vratio u Prijedor gotovo prije dvadeset godina.

    „Nije se dugo išlo u grad, u Prijedor. Sve što je trebalo kupovali smo u Sanskom Mostu, gdje nas se najveći broj na putu povratka prvo vratio. Pa onda počela obnova, gradnja kuća, spavali smo u početku u jednoj kući, svi zajedno, jer to grupisanje bilo je način da prevladamo nelagode. I polako smo se privikavali i počeli se masovnije vraćati.“

    Pokretač povjerenja

    „Ali, odlazak u grad, hodanje po gradskim ulicama, ulazak u institucije, donosio je nekakvu nelagodu. Ne, strah. Hodaš kroz grad, ne dižeš glavu, misliš da svi gledaju u nas. Da nas prepoznaju, nas Bošnjake, čekamo reakciju. Međutim, ta se nelagoda polako topila. Danas hodamo kroz grad i dignute glave gledamo sve oko sebe“, govori.

    Kaže da je imao sreću i bivao u stalnom kontaktu s drugim ljudima, pa je nelagodu mnogo brže savladao, u odnosu na mnoge koji su godinama nakon povratka ostajali u svojim kućama, u naseljima, rjeđe kontaktirajući s drugima. Mnogi su godinama ostajali administrativno vezani za Sanski Most, zadržavajući tamošnje dokumente i zdravstveno, socijalno i penziono osiguranje, te su tako odgađali prelazak preko gradskog mosta u Prijedoru i susret sa svojim gradom.

    „Obnova i gradnja kuća, infrastrukture sve do prije desetak godina, bila je intenzivna, pa je to bila prilika za svojevrsno miješanje ljudi. Radili smo zajedno, u početku se samo gledali, nismo pričali. Onda smo počeli razgovarati, zajedno doručkovati… i danas nam djeca idu zajedno u školu. Ona, mlađa u osnovnu ovdje u području gdje dominiraju bošnjačka, ona starija srednjoškolska u gradu gdje prevladavaju srpska, a nastavni kadar je mješovit.“

    „Komunikacija među ljudima bila je presudna, pokretač obnove povjerenja”, kazuje Mirsad Duratović, koji se također među prvima vratio.

    Korektni komšijski odnosi

    Uz razumijevanje svega što se u ovom gradi dogodilo 1992. godine i tokom cijelog proteklog rata, ipak nas je najviše pogađao taj toliki jaz između dva grada na svega tridesetak kilometara udaljenosti. Malo ko je imao priliku za susretanje, ni učenici, ni nastavnici, još manje obični građani, kažu naši sagovornici.

    Prvi korak u prevladavanju tog, u uspostavljanju dvosmjernog saobraćaja na tom putu bio je Projekat Nansen dijalog centra iz Prijedora. U okviru Projekta uključeno je 250 učenika i nastavnika iz 15 škola iz oba grada, koji su proteklih šest-sedam godina zajedno prošli put od izbjegavanja do prvih ljubavi. U Nansen dijalog centru kažu da su djeca zazirala jedna od drugih, svrstavala su se, grupisala, svako sa svojima. Većina njih je tek u okviru projekta vidjela Prijedor ili Sanski Most. Bojažljivo su se kretala ulicama. Međutim, danas se kreću slobodno, svi kao svoji na svome, druže se, smišljaju zajedničke aktivnosti.

    Svakako, kazuju naši sagovornici, da nije bilo podrške roditelja, mnogo bi to sve teže išlo. Danas i učenici i roditelji govore da ih pomen drugog grada pozitivno asocira.

    U Sanskom Mostu su pod imenom različitih etničkih skupina nudili zagrljaje, kako bi ustanovili da li  i u kojoj mjeri njihovi sugrađani imaju predrasuda [Al Jazeera]
    „Bilo je u početku problema, čak i na nacionalnoj osnovi, ali danas nema. Niko te više ne pita ko si, ni šta si i svima je dosta. Ima još poneki problem, ali ga je sve manje“, riječi su Alena Marića paroha sanskog, koji služi u Crkvi svetih apostola Petra i Pavla u Sanskom Mostu, koji dodaje da ima korektne odnose sa komšijama, ali i sa kolegama u islamskoj i katoličkoj vjerskoj zajednici. Marić predaje i vjeronauk u osnovnim i srednjim školama, gdje nema nikakvih problema. Problem je sada što je sve manje djece, jer odlaze svi.“

    U Prijedoru u gradskoj džamiji, koja je u proteklim godinama bivala čak i metom vandala, službu obavlja Omer Redžić. Poznat je po tome što u incidentnim situacijama zagovara pristup smirivanja, a ne raspirivanja tenzija. Pamte ga u Prijedoru po aktivnostima kada su ovaj grad prije tri godine zadesile poplave. Pomagao je sa aktivistima unesrećenima bez pitanja ko su. Nadalje, i po organiziranim susretanjima svih mladih koji su za bajramske blagdane za Prijedorčane na gradskom trgu pripremali kolače. Ali, i što  u gradskoj džamiji ukazuje gostoprimstvo organizovanim posjetama učenika i djece iz vrtića.

    Zagrljaji na gradskom trgu

    „Niko ne može izbrisati prošlost niti je zaboraviti, a oba ova grada nose teške terete iz proteklog rata. Zato zagovaramo da se različitosti poštuju, ali da je daleko više sličnosti koje nas spajaju i da nas to zajedničko više spaja nego što nas različito razdvaja,“ obrazlaže svoje aktivnosti Omer Redžić, naglašavajući „da bi problema bilo još manje da nije različitih politika u BiH, u entitetima, da nije tih politika čak i u opštinama, gradovima. Eto, to i ovdje usporava.“

    Slično razmišlja i Milan Kotur iz prigradskog sanskog područja Podlug. On se sa suprugom vratio prije petnaestak godina. I on i supruga su visokoobrazovani, ali nezaposleni. Žive od poljoprivrede.

    „Bilo je u početku problema, ali danas ih nema. Svima nam je  dosta i sve više se okrećemo jedni drugima i životu, jer su nam problemi isti. Evo vidite ovdje u Podlugu još nema javne rasvjete. Nekada se govorilo da je neće biti, jer je više stanovnika Srba, a danas kada je polovina Bošnjaka javne rasvjete opet nema. Vidite problemi su nam zajednički. Evo Sanski Most u zadnje vrijeme pritišće masovniji odlazak mladih. Isto je i sa Prijedorom, a odlaze i Bošnjaci i Srbi. Problemi su nam isti i samo ih zajedno možemo rješavati, a stalno vraćanje i potenciranje prošlosti nam neće pomoći u tom.“

    I ono što ovjerava dvije decenije dug put između Prijedora i Sanskog Mosta – opet mladi i njihova aktivnost, a povodom Dana ljudskih prava. U Sanskom Mostu su pod imenom različitih etničkih skupina nudili zagrljaje, kako bi ustanovili da li i u kojoj mjeri njihovi sugrađani imaju predrasuda i da li su spremni prihvatiti zagrljaj od pripadnika bilo koje etničke grupe. U Prijedoru su, pak, na gradskom trgu pjevali hit grupe EKV „Ovo je zemlja za nas“.

    „Za dvije decenije Prijedor i Sanski Most prošli su put od straha, nelagode, do saradnje, razumijevanja“, kaže Sudbin Musić, „ako smo mogli pokupiti poratne ostatke i sagraditi novi dom, zašto ne bismo mogli uložiti energiju u gradnju sretnijeg života. Jer, ova su dva grada i dalje pupčanom vrpcom vezana.“

    A, obični ljudi bi, uvjeravanje je najvećeg broja njih, samo da normalnije žive.

    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    three + six =