Post Festum

Foto: Ilustracija / Otisak

Svakog novembra, pa i ovog, u zadnjih dvadeset godina, održe se Susreti pozorišta/kazališta u Brčko distriktu BiH. 

Gledaoci, građani, narodi i ostali u distriktu  “uživali” su u odabranim predstavama i skandalima koji su pratili ovogodišnje Susrete. Nakon Susreta, koji se uvijek zovu isto, samo se u naziv doda novi redni broj, započeo je tinjajući rijaliti koji ćemo za ovu priliku nazvati  „Operacija odbrane aktualnih političko-ideoloških stavova i nasrtaja na njih tzv. lijepe književnosti i teatara koji je interpretiraju”.

Bosanskohercegovačka književnost, a samim tim teatar i teatarski tekst, kao bitni segmenti kontinuiteta bosanske duhovne, društvene, političke i umjetničke misli, svojevrsni su Dokumentacioni centar, riznica vremena i njegovih mijena. Ali istodobno i reprezenti i brana krivotvorenju zbilje. Živimo period upornih pokušaja krivotvorenja prošlosti. Ko to čini? Politika i ideologija kojoj je ostavljen prostor (poratni) da dovrše započeto. Književnost zapisuje, a teatar priča i oživljava događaje. Tim činom su brana upornim pokušajima ideologijskog krivotvorenja.

Viđena spolja, stvarnost se može lako krivotvoriti, ali se književnost u tom smislu ne da krivotvoriti. Književnost može jedino biti zabranjena, a i to samo kratkotrajno. U tom slučaju,  zabrana je, svjedoči iskustvo, neka vrsta reklame jer dodatno izaziva znatiželju. Slično je i s teatarskom umjetnošću.

Koliko li je samo osoba u proteklim stoljećima iščezlo iz dokumenata, fotografija, koliko je ulica promijenilo ime samo zato što novim oligarhijama nisu podobni oni čijim su imenima ulice nazivane,  koliko je onih koji su od heroja postali izdajnici i obrnuto? Koliko je dželata proglašeno herojima, koliko nevinih žrtva je postalo statistički podatak?

Zato, danas, treba slaviti književnost kao oblik etike koji prekoračuje granice posebnih nacionalšovenskih uzusa koje nam nameću huškačke političke oligarhije. Zato je na 38. Susretima pozorišta/kazališta Brčko distrikta BiH, između ostalog, bilo katarzično gledati predstave To nikada nigdje nije bilo po motivima romana Istorija bolesti Tvrtka Kulenovića, Schindlerov lift po motivima istoimenog romana Darka Cvijetića, Sedam strahova po motivima romana Selvedina Avdića,  Derviš i smrt po motivima romana Meše Selimovića. Opore a katarzične detalje iz knjiga i predstava ovdje neću navoditi, upućujem na čitanje i ponovni odlazak u pozorišta/kazališta, no moram napomenuti da se ne radi o jednoumnoj optici, već naprotiv o hrabrom sučeljavanju sa zlom kako unutar vlastitih naciona, tako i na personalnoj ravni.

U epohi u kojoj nauke poput fizike, hemije, farmacije, kibernetike što vedre i oblače životom i smrću na našoj planeti, ne uspijevaju da razviju etiku dužnosti, deontologiju, kakvoj ćemo se etici prikloniti ako ne pamćenju koje nam pruža književnost. Jedinom pamćenju onog što sad proživljavamo i onog što sad jesmo. Sasvim sam svjestan da to pamćenje nije kadro da smjesta izmijeni sadašnjost koja baš i nije slavna, ali je ono dugotrajno, tvrdoglavo i žari. Jedan pjesnik  je rekao da se u ovom razdoblju tmine zadovoljava što prenosi tek svjetlost šibice. E, ta svjetlost ili bar dio nje jesu, mislim, knjige po kojima su nastale teatarske inscenacije. 

One su taj tinjajući otpor žučnim zagovornicima posljednjeg ili konačnog časa koji bi željeli da nas nagnaju da povjerujemo kako je nacionalna, vjerska i svaka druga isključivost normalan teren ljudske bitnosti. Knjige koje su postale teatarska riznica pamćenja odbacuju, s užasom i prezirom, da se nasilje prema čovjeku može odmjeravati drugim nasiljem. Nasilje od kojeg može prepatiti jedan čovjek, samo jedan, apsolutno je i ne da se ničim porediti; to se nasilje opire relativizmima i relativnom, tumačenju i oproštenju. Na to nas podsjećaju i tome nas uče ove knjige i njihovo pozorišno/kazališno uprizorenje. Kao još jedno upozorenje!

Piše: Almir Zalihić 
--