More

    Podsjećanje na Boru Paunovića, posljednjeg brčanskog uličnog svirača (VIDEO)

    - Advertisement -
    Bora Torkan u Obrenovcu

    Sudeći prema jučerašnjim komentarima naših čitalaca na temu uličnih svirača u Brčkom, Bora Punović Torkan ostao je u sjećanju mnogih Brčaka i Brčanki. Reporter Uzeir Bukvić, majstor novinarskog zanata, poklonio nam je reportažu o Paunoviću i tako dao doprinos stvaranju jedne šire i lijepe slike o historiji brčanske čaršije.


    Uspomena na ljude u kojima se živo
    odrazila veličina čovjeka, najbolja je baština
    što nam je predala prošlost i povijest
    ( Berthold Auerbach)


    Pričanje uz harmoniku


    Sreo sam jednoga ljeta čovjeka koji je na plaži u Aziji prodavao ptičiju pjesmu. Nosi glinenu kutijicu neobičnog oblika, a iz nje se čuje tih, ali prijatan cvrkut ptica. Prodavač je krupan, zemljani predmet u njegovoj ruci je poput vrapca, a ptičija pjesma zarobljena u tom glinenom gramofonu jedva se probija kroz tešku ljetnu vrućinu.
    Podsjeti me na ovog Azijata nedavni susret u Brčkom, sada Brčko distrikt, sa Borom Paunovićem, bivšim uglednim harmonikašem, sada uličnim muzikantom.
    I to je novina u Brčkom. Nikad se ovdje ranije nije sviralo na ulici. Za to su postojala druga, prikladnija mjesta.
    Boro je davno došao iz Obrenovca s nekim ciganskim orkestrom, zakačio se za Brčko, kao i sam što sam, i tu proživio život. Sad ima svoje mjesto na bivšem brčanskom korzu: stoličicu i staru harmoniku klavirku. Rijetko svira, uglavnom priča o pjesmi, muzici i vremenu kad je sa dugmetarom žario i palio noćnim životom Posavine.
    Sa dvanaest je, veli, sa harmonikom stao u očev orkestar, a otac mu se zvao Milan, ili Trokan, što mu je bilo umjetničko ime; samo je pet harmonikaša njegovoga ranga bilo u bivšoj Jugoslaviji. Zasvirao je s njim prvi put u Višegradu i ostao cijeli život s harmonikom i s Bosnom.

    – Otac mi je bio i drug i prijatelj. Takav je odnos među nama Ciganima.
    Prvi put sretoh Roma da s ponosom za sebe kaže da je Ciganin.
    Žal za Karanfil-mahalom

    – Dvadeset dvije i po godine sviram u ovome gradu, koji je imao jedan cvijet koji se zvao Karanfil-mahala. To nije imao svijet. To su bili vrijedni ljudi, elita: Selmo, Mikan, pa Malovići, pa Dževdo. Bili su gospoda. Eh, bre, dođe mi kad se sjetim, pa me duša boli… Kad sam se prije četiri godine vratio za Bajram, sretnem Sulju Pervanovića na pijaci, a on mi veli: “Boro, bre, ovdje više nema ljudi! Nemaš ovdje više kome svirati!”

    Ipak se vratim i počnem svirati na Koridoru. Tako se tada zvala, a i sad je tako zovu Brčaci, čuvena pijaca „Arizona“ nedaleko od Brčkog. Na njoj su se „bratski“ izmirila tri zaraćena bratstva.
    Većina Brčaka čuvenu pijacu Arizona još zovu Koridor. To joj je ratno ime i teško se briše. Za rata je tu bila linija razdvajanja. Potom neka vrsta ničije zemlje – ni turska, ni kaurska. Tu su se počeli sastajati dovitljivi i snalažljivi i gledati od čega se živi. Sad je to najveća evropska pijaca, sa više od tri i po hiljade radnji i dućana. Od nje, tako kažu, hoće da grade neku evropsku pijacu, neki novi balkanski Ponte Roso. Obećanje!

    – Na Arizoni nema mjesta za mene. Na Koridoru sam bio ponovo našao sebe. Koridor mi je ostao na srcu. Tamo mi je bilo lijepo.
    Dok pripovijeda o svojim vremenima, na koljenu pridržava staru klavirku, požutjelu od dugih godina i još duže upotrebe. Zapravo, rijetko svira i pjeva. Njegova pjesma je u priči o pjesmi i muzici iz sada već nepostojećeg vremena, kad je bio lijep i mlad i kad ga je nepredvidivost zanata dovela u ovaj grad.
    – U aprilu sam jê kupio i izišao s njom na ulicu. Ulica je mnogo teža od kafane. Na ulici moraš imati kulturu, paziti na repertoar. Ja sam uvijek vodio računa šta sviram, a moj repertoar je Višegrade grade, Tebi, majko, misli lete, U svijetu sam život ostavio… Ostao sam, burazeru, bez harmonike. Da mi je samo doći do kakve prave dugmetare. Nije ovo za mene. Ja sam čitav život svirao na dugmetari. Za dva mjeseca sam morao naučiti na ovo, ali mi fali dugmetara ko kruh.
    Zastane, prevrće očima; zbunjen, razočaran i usamljen.

    – Da znaš samo u kakvu sam ja pao depresiju. A bio sam kavaljer, volio sam ljude, volio sam bratstvo-jedinstvo, što jest – jest. Kako se samo istumbo ovaj život! Vrijeme je, bre, da dođu bolja vremena. Mi Cigani smo neodređeni ljudi. Fali nam obrazovanje, ali imamo instikt, svugdje se prilagođavamo. Ja sam sa osam godina svirao na slavi, sa četiri počeo na harmonici, ali niko od mojih ne svira. Ja ću biti kraj. Sa mnom će umrijeti i svirka u familiji Paunovića. Šteta… Imam šestero djece, četiri sina i dvije kćerke. Nijedno nije krenulo mojim stopama. Rajko je završio kibernetiku u Sarajevu. Supruga Hajrija je farmaceut; radila je na Koševu…

    – Lijepo me primio ovaj grad. I zakon i građani i oni u OHR-u. Nikad nisam bio ni svjedok na sudu, a kamoli da sam došao u sukob sa zakonom.

    Lijepo je čuti priču o Distriktu, a rijetko se priča s ovoliko iskrenosti i simpatija. Cigani su izgleda najiskreniji patrioti; oni koji za to imaju najmanje razloga.

    Šokira me drukčijim odnosom prema gradu i Bosni susret s kćerkom mog prijatelja Hrvata. Rođena je u Bosni – i pradjedovi su joj iz Posavine – ali odrasta u drukčijim okolnostima domoljublja. Mlada, lijepa Bosanka. Na licu joj se vidi ko je i odakle je. Obradovana je susretom, mada me jedva pamti. Rastali smo se kad je tek kretala u školu. Pružih joj novine, Oslobođenje, na šta se moja mlada evropska prijateljica strese kao da sam gubav, ne daj Bože.

    – A, ne! Ne čitam to! – veli kao da joj dajem otrov. Upitah kćerku drugog prijatelja, bivšeg kolege – završio je časno i kao čovjek i kao novinar – šta planira i gdje vidi sebe u budućnosti.

    – Da završim školu – veli – i da se preselim u Beograd.

    Studira u Švedskoj, gdje je došla u ratu. Ljeti navrati u Brčko, na burek i ćevapčiće, ali cilj je Beograd.
    Za sagovornika ću, dođem li opet u Distrikt, izgleda jedino imati Boru, bivšeg harmonikaša.
    Zbunjen tom istinom, izbezumljen praznom nadom, ne znam više ni koliko smo dugo razgovarali, ni kako smo se rastali.
    Upitao me, na kraju, imam li želju da mi nešto odsvira.

    – Sviraj – rekoh – šta hoćeš! – svjestan da to što radi odavno više nije ni muzika ni pjesma.
    On i započe:
    – Mujo kuje konja po mesecu…
    Po mesecu, bezbeli, Boro, nego šta, nego po mesecu!
    Ne znam u čemu je sličnost između Borine priče o pjesmi i muzici i onoga prodavača ptičije pjesme na plaži u Aziji. Tek, i priča o pjesmi može vas se veoma snažno dojmiti, baš kao i prijatni ptičiji cvrkut bez ptice.
    PS. Sutra putujem, letim ka Bosni. Nakratko! U ovo doba godina susret sa zavičajem nije veliko radovanje. Jer „kuću kućom čine lastavice“, a njih još nema. Baš kao što se ovoga puta neću na brčanskom korzu upitati za zdravlje sa Borom Paunovićem. Kažu da je otišao za svojom pjesmom.


    -Kraj-


    Kada je Bora Paunović preminuo, Lokalne Novine Obrenovac objavile su ovaj dirljiv oproštaj:


    “Otišao je čika Bora Trokan niz varošku ulicu…zauvek…
    Harmonika o ramenu…njegova stolica i kese koje je uvek vukao sa sobom, ostaće samo u sećanju mnogih od nas…
    Ljude poput čika Bore možete da volite ili ne volite, da ih primetite ili ne, na nekom ćošku u gradu, ali oni jednostavno ostave…trag u vremenu…
    Ovaj gospodin svog vremena i SVOG sveta je imao ono što je mnogima od nas “negde pobeglo”…dušu !…onu pravu…
    Ta duša…uličnog boema je svirala na raspalim dirkama stare harmonike i pevala tim glasom čudne boje baš “ono” što mi nikada nismo umeli…zato smo reagovali…”ovako ili…onako”…
    Idi čika Boro…čekaju te gore neki Obrenovčani koji su živeli sporije…imali bolje manire…više se poštovali…i znali gde stanuje…Duša…
    Sahrana Bore Paunović – Trokana (69) obaviće se u sredu na groblju kod TENT-a , sa početkom u 14 časova…”

    Reporter: Uzeir Bukvić
    Priredila: Emina Osmić-Hajdarević
    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img