Okrugli sto – Predstava “To nikad nigdje nije bilo”: Umjetnosti bez emocije nema

Predstava “To nikad nigdje nije bilo” izrasla je kao proces razgovora između knjige, pozornice i gledališta. Ljudi ovu predstavu ne gledaju kao čisti dramski tekst nego je promatraju kroz memoriju o vremenu koje je prošlo, nečemu što nas je sve zajedno obilježilo a to je rat. To je dakle sučeljavanje naših malih, bezvrijednih ali s druge strane iznimno važnih života, u nekim okolnostima bezvrijednog života i privatne povijesti sjećanja a sve je na neki način inkorporirano u ovo što se moglo vidjeti u predstavi.

Brčanska publika imala je veliku čast pogledati predstavu Narodnog pozorišta Sarajevo “To nikad nigdje nije bilo” autora Tvrtka Kulenovića koja je rađena po motivima romana “Istorija bolesti” a za koju je adaptaciju i dramatizaciju uradio Darko Lukić, dramaturgiju potpisali Vedrana Božinović i Darko Lukić, a režiju Dino Mustafić.

Nakon odigrane predstave koja je trajala puna dva sata održan je i okrugli sto, koji je na jednom mjestu okupio glumce i znatiželjne pojedince. Ovaj okrugli sto predvodio je Dževdet Tuzlić a u uvodnom izlaganju posebnu pažnju posvetio je sjećanju na autora predstave  Tvrtka Kulenovića.

Predstava “To nikad nigdje nije bilo” izrasla je kao proces razgovora između knjige, pozornice i gledališta. Ljudi ovu predstavu ne gledaju kao čisti dramski tekst nego je promatraju kroz memoriju o vremenu koje je prošlo, nečemu što nas je sve zajedno obilježilo a to je rat. To je dakle sučeljavanje naših malih, bezvrijednih ali s druge strane iznimno važnih života, u nekim okolnostima bezvrijednog života i privatne povijesti sjećanja a sve je na neki način inkorporirano u ovo što se moglo vidjeti u predstavi.

U stotoj godini trajanja, Narodno pozorište u Sarajevu ovom se predstavom prisjeća mnogih svojih sretnih i nesretnih dana, bezbrojnih ljudi i sudbina koje su ga kroz to vrijeme obilježavale i koje je ono obilježavalo. Slavi sve ono što je i u drugim velikim kućama na drugačije načine bilo i prisjeća se onoga što nikad, nigdje nije bilo.

U predstavi se pojavljuju autorov otac i majka koji su znatno obilježili njegovu fizionomiju, čovjeka koji na takav način promišlja život, kroz umjetnost, kroz vrijednosti koje umjetnost nosi sama po sebi, koje su univerzalne i koje nemaju nacionalnost.

Tvrtko je dramu pisao malo ekavski a malo ijekavski a prema riječima glumaca ova predstava predstavlja veliko bogatstvo  upravo  zato što se tako lako prelazi iz jednog u drugo a ne gubi se ta nit lika koji se igra odnosno o kojem se govori.

Odnos  samog autora i njegove supruge Lidije predstavlja jednu ogromnu intelektualnu ljubav i razumijevanje jer su njih dvoje bili partneri. Žene i muškarci kroz život dolaze i odlaze, vrlo rijetko nađete nekoga ko vam je partner u životu, nekoga ko nije ni ispred ni iza vas, nego nekoga ko vas prati.

Vedrana Božinović koja je igrala ulogu Lidije, Tvrtkove supruge ističe da u ovoj predstavi nije htjela da igra ulogu Lidije kao supruge nego kao žene koja je bila partner takvom jednom čovjeku. Ona naglašava da je  gubitak partnera  strašan ali kada  iz tog gubitka nastane jedna knjiga kakva je “Istorija bolesti”onda se osjeti ta  vrsta ljubavi i partnerstva.

Predstava “To nikad nigdje nije bilo” nije igrana samo po tekstu autora nego je  bazirana i na iskustvima samih protagonista. U ovu predstavu svaki glumac je unio svoj lični pečat, svako se prisjetio nekog svog ratnog iskustva koji je bio veoma bolan. Mnogi od njih su tokom rata izgubili svoje voljene i bilo je veoma teško to svoje bolno iskustvo igrati kao glumački zadatak.

Činjenicu da nema umjetnosti bez emocije dokazali su i glumci u predstavi “To nikad nigdje nije bilo” te  da je emocija ono što umjetnost čini posebnom jer kad bi bila hladna i kada bismo je samo izgovarali i deklinirali onda bi ona bila bezvrijedna i ne bismo imali mnogo sreće od nje.

ANTRFILE

KRATAK HISTORIJAT NARODNOG POZORIŠTA SARAJEVO

Narodno pozorište Sarajevo najveća je pozorišna kuća u Bosni i Hercegovini  i jedna od najznačajnijih u Jugoistočnoj Evropi. Otvoreno je 17. novembra 1921. godine, a svečani čin otvaranja pripao je Branislavu Nušiću, tadašnjem načelniku Umjetničkog odjeljenja Ministarstva prosvjete. Tri večeri za redom izvođeni su muzičko-dramski programi i tako je ozvaničen početak rada kuće.

U počecima svog postojanja Narodno pozorište Sarajevo je djelovalo isključivo kao dramsko pozorište. Od 1946. u ovo pozorište se uvode i muzički oblici djelovanja, pa će tako bogatoj historiji ovog pozorišta izuzetno pridonijeti Opera, odnosno Balet. Narodno pozorište Sarajevo je središnja pozorišna kuća države BiH i ono je svojim umjetničkim rezultatima, radom generacija umjetnika, a posebno načinom organizacije (tri ansambla Opera, Drama i Balet), veoma važan element pozorišnog i uopšte duhovnog života u BiH. 9. novembra 1946. započela je svoju umjetničku djelatnost Sarajevska opera,  svečanom premijerom “Prodana nevjesta” Bedricha Smetane. Time je učinjen veliki napredak u razvijanju muzičke kulture u Bosni i Hercegovini.

Piše: Suada Malkanović
Foto: Dejan Đurković
--