U ova turobna vremena koja su se nadvila nad našom domovinom vrlo važno je čuti glas onih koji su upućeni u mnoga, kako javna tako i tajna, događanja i koji mogu iz prve ruke ali i iz vlastitog životnog iskustva dati neke upute i smijernice koje mogu biti od i te kako velike važnosti. Jedan od onih koji svakako ima šta, a vala i zna, da kaže je poznati publicista, prof. Zekerijah Smajić – novinarska i ljudska gromada čiji je životni angažman do sada uvijek bio na strani istine, pravde i dobra za sve ljude, bez obzira na vjersku, nacionalnu i političku pripadnost.
Zahvaljujući našem zajedničkom prijatelju prof. Hasanu Zahiroviću koji živi u Pragu, s prof. Smajićem je ostvaren kontakt i on se vrlo rado odazvao da u ekskluzivnom razgovoru za naš portal podijeli svoja stajališta i da odgovori na neka pitanja koja su aktuelna u ovom trenutku.
Razgovarao: Hakija Karić
Poštovani gospodine Smajiću, Vas nije potrebno posebno predstavljati jer ste, uz neke doajene jugoslovenskog i bh. novinarstva, kao što su recimo Gordana Suša, Goran Milić, Senad Hadžifejzović, Vlastimir Mijović i drugi, novinarska veličina koja je ostavila i još uvijek ostavlja traga na našim zajedničkim govornim prostorima. Recite mi, šta za Vas danas znači biti novinar i da li je ova naša profesija “promašeno” zanimanje jer je, pojavom otvorenih medija, izražena zabrinjavajuća devalvacija ovog časnog poziva?
Z. Smajić: Ako se novinarstvo shvati i prihvati kao životna filozofija a ne kao uhljebljenje, novinarstvo je u tom slučaju časna i prestižna profesija, a u loša vremena kao što su današnja čak i časnije od većine drugih. Naravno krize, agresije, okupacije, konfrontacije… između država i savezničkih blokova su kroz historiju ljudskog roda oduvijek postojale, a u takvim okolnostima fakti i istina su, uz nevine ljudske žrtve, oduvijek bili najveći gubitnici jer su manipulatori sistema svake od sukobljenih strana oduvijek imali vlastitu propagandu i iskreiranu „istinu“. Vrhunac manipulacije globalnom ljudskom sviješću, u kojoj osim sistemskih ubojica istine sudjeluju i profesionalni novinari iz većine nekada najcjenjenijih svjetskih medija na sceni je upravo danas kada globalna zajednica kakvu smo poznavali od Drugog svjetskog rata nestaje u neizbježnom civilizacijskom brodolomu.
Poznato je, naravno, da su uzroci tog neminovnog brodoloma mnogo stariji od sadašnje rusko-ukrajinske nepodnošljivosti i aktuelnog rata u Ukrajini. Ideološke suprotstavljenosti „Zapadnog svijeta“ naspram svih ostalih, autizam liberalne ekonomije zasnovane na logici bezgraničnog profiterstva, te zastrašujući egoizam imperijalnih sila – doveli su globalnu zajednicu do rasula.
Sve nekadašnje respektne medije u SAD, Velikoj Britaniji i Francuskoj privatizirale su najmoćnije zapadne korporacije ili pojedinci pa su tako fakti i istina postali roba koju dizajniraju ortaci iz biznisa i dneve politike, a mediji su postali sukreatori i distributeri lažnih vijesti i iskreiranih „istina“.
Male su šanse da će se većina nekadašnjih uglednih medija u dogledno vrijeme uspjeti oteti sadašnjoj pokori, ali da će biti i medija i novinara koji će u tome uspjeti, nimalo ne sumnjam jer do istine nikada nisu vodili prostrani pločnici kojima su hodila svakojaka piskarala. Traganje za istinom je zakletva kojoj prisežu samo visokomoralni i široko obrazovani novinari kojih u svakom pa i najtežim vremenima ima uvijek onoliko koliko je dovoljno da se otkriju i prokažu zli ljudi i njihova nedjela.
Smatram dakle da pogotovo danas niukom slučaju nije „promašeno“ biti medijski profesionalac. Promašeno je biti javni lažljivac i manipulator kakvih je od početka ruske agresije na Ukrajinu napretek i na Zapadu i na Istoku – od Londona, Pariza, Brisela i Njujorka do Tirane, Beograda, Zagreba i Sarajeva. Biti loš novinar je pitanje talenta, naobrazbe i posvećenosti, a biti manipulator, lažljivac i propagator je pitanje kućnog odgoja, osobne moralnosti i karaktera.
Vaš profesionalni novinarski angažman, nakon sudija sociologije na FPN u Sarajevu, kreće još od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća prvo na TV Sarajevo, onda na TV Beograd, Yutel itd. Bili ste dopisnik iz Bruxellesa, Den Haga i Strasbourga za Radio Slobodna Evropa, Deutsche Welle, njemački WDR i Oslobođenje. Pisali ste za Naše Dane, Rupubliku, Feral, Monitor itd. Trenutno ste konsultant za evropske politike i regionalnu saradnju i kolumnist Al Jazeera Balkans. Kako je moguće ovoliko dugo trajati kao novinar, a ostati svoj – autentičan i prepoznatljiv?
Z. Smajić: Kao što rekoh u uvodnom odgovoru, novinarstvo je moj način života dvadestčetiri sata dnevno. Ne bavim se ovim poslom da bih egzistirao nego da bih i u dobru i u zlu služio javnosti. Za golu egzistenciju bih zasigurno sebi osigurao više na drugim poslovima. Na primjer u diplomatiji u koju su nakon rata, uz vrlo rijetke izuzetke, strpavani uglavnom oni koje je trebalo nagraditi za višegodišnju poslušnost ili ih skloniti iz zemlje zbog grijeha koje su počinili.
Moje poimanje novinarstva javnost je svih proteklih godina neskriveno cijenila i podržavala, a ja je zbog toga nisam smio iznevjeriti. Znam da je moja simbioza s javnošću vrlo specifična i kompaktna zbog čega sam ponosan i veoma sretan. Veće nagrade u novinarskoj profesiji od toga nema. To mi je motiv da do kraja života ostanem ‘podanik’ istine i svoje drage vjerne publike koju čine predstavnici doslovno svih generacija.
Prije nego se u razgovoru fokusiramo na našu zemlju, želio bih u kratkim crtama čuti vaše viđenje rata u Ukrajini. Klasična agresija jedne zemlje na drugu; prelamanje interesa svjetskih sila i saveza; ili je u pitanju nešto treće?
Z. Smajić: Upravo ste odgovorili: uzrok rata u Ukrajini je u prelamanju interesa velikih sila. Trenutni rat je bio neizbježan i ne vodi se samo između dvije zemlje koje su u direktnom oružanom sukobu. U pitanju je historijski obračun dviju dominantnih civilizacija, nemilosrdan obračun u kojem će Zapad nastojati revitalizirati svoju posrnulu civilizaciju i onesposobiti Istočnu do te mjere da njene vrijednosti dugoročno ne budu u stanju konkurirati Zapadu. Istok će u tom sukobu civilizacija pokušati isposlovati poštovanje i ravnopravan status u međunarodnom poretku. Nisam siguran da će Rusija, Kina, Iran, Turska, Sjeverna Koreja, Indija i drugi globalni ili regionalni igrači olako pokleknuti pred surovim narcizmom Zapada, te zbog toga i strepim da je momentum definitivnog dvoboja neizbježan. Moguće posljedice su nesagledive pogotovo ako SAD, Velika Britanija, NATO i EU budu nastavili s omalovažavanjem Rusije i Kine i s ponižavanjem ponosnih ruskih i kineskih naroda. Pogotovo će posljedice biti stravične ako zapadna koalicija bude nastavila s besmislenim obezvrjeđivanjem grandiozne ruske historije, ruske kulture, sporta i ruske tradicije, što u ovolikim razmjerama kao posljednjih mjeseci nije viđeno nikada u historiji ljudskog roda uključujući i vrijeme nacizma.
Ako ukrajinski predsjednik Zelenski bude i dalje naređivao Zapadu šta će i kako raditi, ako se NATO hitno ne opredijeli za doktrinu odbrambenog umjesto ratnog saveza, i ako se Evropska unija u što kraćem roku ne oslobodi ubilačkog američkog patronata, Evropa bi mogla uskoro biti u ratu kakav nikada nije imala u svojoj historiji, a EU će zauvijek izgubiti ulogu koju su joj odredili njeni osnivači.
Nad Bosnom su se također nadvili crni oblaci. Narod je zabrinut, kriza, izazvana politkom i domaćim političarima, te rat u Ukrajini, su sveprisutni i očiti, sve je u nekom napetom stanju i očekivanju. Kako Vi vidite trenutno stanje u BiH i da li je moguće pomiriti dijametralno suprostavljene stavove glavnih “igrača” koji odlučuju o sudbini građana i sudbini naše države?
Z. Smajić: Gdje ima razuma ima i pomirenja. U BiH su na sceni iracionalni, od naroda odrođeni i etnonacionalistički teško bolesni kvazilideri. Među takvima nema niti može biti istinske sloge. Bilo je, ima i bit će među njima kratkoročnih interesnih dogovora koji će dugoročno još više slamati državu, što im i jeste cilj, jer što je manje države i sistema utoliko je etnonacionalnim oligarhijama bolje.
U takvoj situaciji je normalno očekivati pomoć sa strane. Dušebrižnici su međutim zauzeti svojim neoimperijalnim snovima i krupnim ribama na Istoku. Šta je onda rješenje?
Najveća snaga je u narodnim masama zvalo ih se biračkim tijelom, štrajkačima, demonstrantima, revolucionarima…, svjedno. Građani se moraju probuditi. Trideset godina je skoro trećina stoljeća. Toliko su u BiH na vlasti iste ideologije, isti klanovi i iste politike. U cijelom svijetu je malo sličnih primjera čak i u diktaturama.
No, ako građanima ne smeta poredak u kojem su bili do sada, sami će pred historijom odgovarati za svoju sudbinu i sudbinu zemlje, ma kakva ona bila. Nimalo nije besmislena izreka po kojoj je vlast onakva kakvu građani zaslužuju.
Čitao sam mnoge Vaše analize, kolumne, eseje i kroz sve njih se uvijek provlačila ona suptilna nit optimizma, koja je u stvari odlika Vaše novinarske ali prvenstveno ljudske širokogrudosti i etike. Jeste li optimist kada je u pitanju BiH i da li ćemo, svi zajedno, kao mnogo puta do sada, uspjeti da se odupremo nasrtajima na neše biće; našu državnost; našu Bosnu?
Z. Smajić: Nikada nisam bio optimist iz kurtoazije. Uvijek se vodim vlastitim instiktima, ubjeđenjem i spoznajama. Imao sam ogromnu sreću da zbilju naše domovine skoro trideset godina jednim okom osmatram iznutra, drugim iz Brisela. Tokom svih tih godina se tim povodom često sjetim riječi moje majke koja mi je ponavljala skoro kao uzrečicu da se „s brda bolje vidi nego iz kotline“. To moje „brdo“ s kojeg skoro tri decenije osmatram dešavanja u BiH su Brisel, Strazbur, Den Hag, London, Pariz, Vašington… Iz te vizure želim i Vas i naše čitatelje uvjeriti da se suština dešavanja u našoj zemlji, kao i odnos velikih i malih igrača prema njoj, doista bolje vide iz daljine. Ako slijedimo takvu paradigmu slobodan sam i ovom prilikom ustvrditi da je cjelovitost BiH zagarantirana, ali da su šanse za njen ulazak u EU minimalne čak u narednih 20 godina. Prvi razlog su naravno naše unutarnje slabosti poput etnonacionalizma, korupcije, nepotizma, lošeg pravosuđa i krhkosti državnih institucija. Drugi razlog je sama EU koja ovakva kakva je danas nema budućnost te joj kao takvoj nova proširenja nisu ni potrebna. Bio bih presretan kada bi liderstvo i u našoj zemlji i u Briselu bilo na višoj razini komeptentnosti i kada bi EU napokon postala globalni igrač s velikim ulozima. Ovakva kakva je danas, s Ursulom von der Leyen na čelu Komisije, EU je svakim danom sve manje savjest evropskog kontinenta, a sve.više megafon Amerike.
Moram se tokom ovog razgovora dotaći i Brčkog, iz čije okoline potičete i želim da Vas pitam šta za Vas znači Brčko, i da li ste zadovoljni sa onim što je uspostavom Distrikta postignuto?
Z. Smajić: Iako sam rođen u Rašljanima, Brčko je moj zavičaj i moja čežnja. Kako vrijeme prolazi sve sam ga željniji i nikada ovdje nisam došao bez strasti i treme koja me svaki put obuzimala jače nego pred kamerama ili uoči predavanja mojim studentima. Ponosan sam na svaku novu građevinu, novu fasadu, na svaku novu parkovsku klupu, a o šetnim stazama uz Savu da i ne govorim.
Pitate me da li je od uspostave Distikta dovoljno postignuto? Mislim da je postignuto mnogo, ali nikada dovoljno. Pogotovo je slabo iskorištena geografska i infrastrukturna pozicija našeg prelijepog lučkog grada kojem su i Zagreb i Beograd i Sarajevo na par sati vožnje.
Da li sam osobno uzvratio svome gradu koliko sam trebao? Mislim da sam dao dosta, mnogo više nego grad meni. Jedan od mojih malih ‘podviga’ za koji se u brčanskoj javnosti, ne mojom krivicom, skoro i ne zna je prijem Distrikta u veoma respektnu Skupštinu evropskih regija sa sjedištem u Strazburu. Kompletan projekat od ideje, pisanja zahtjeva za prijem pa do lobiranja i dolaska brčanske delegacije na svečanu Skupštinu u ovom francuskom gradu, odradio sam sa svojim zapadnim prijateljima i našim zemljacima o vlastitom trošku. Ta sjajna prilika da se bude u drštvu najprominentnijih ljudi iz evropskih regija poput italijanske Frulije, hrvatske Istre, austrijske Koruške, belgijske Flandrije i tako dalje nije na žalost najbolje iskorištena ni ekonomski, ni promotivno ni politički. Po tom pitanju sam često prigovarao i davao sugestije, ali pomaci su bili slabi prvenstveno zbog nesloge i nacionalnopolitičkih trvenja u Distriktu. Nadvladao je provincijalizam političkih elita možda i zato što sam trebao i sam biti još glasniji i odlučniji u promociji ove sjajne prilike za progres Distrikta u svim oblastima.
Za kraj zamolba da povodom aktuelnih događaja u BiH, stanovnicima Brčkog ali i svim drugima koji nas čitaju, uputite apel ili neke poruke koje bi pomogle da se svi bolje orjentiramo i usmjerimo u ovom vremenu punom izazova i neizvjesnosti.
Z. Smajić: Jedina smislena alternativa zlu je dobro. Zato moj životni kredo i jeste ne čini drugima ono što ne želiš da drugi učine tebi. Mnogo rigoroznija verzija iste suštine je neka se meni dogodi ono što bih ja eventualno loše učinio drugima. Želim dakle svima koji nas u ovom času čitaju preporučiti dobrotu jer samo onaj ko ima ‘dušu’ taj ima i razuma – taj vidi, taj čuje i razumije sve druge ma gdje oni bili. A šta je to onda već humanizam, zajedništvo i sloga koji su nam nasušna potreba kao i sunce, zrak i voda.
Ako su nam naši preci ostavili pouku da se slogom kuća gradi, a neslogom razgrađuje, zašto bismo onda svoga komšiju ili susjeda gađali kamenom ako nam on ne daje ništa, ili nama daje pogaču? I zašto bismo se radovali da komšiji ili susjedu crkne krava ako i našoj djeci treba iste boje kravlje mlijeko?
Nema dana u mom životu da nisam imao priliku uvjeriti se da se dobro vraća dobrotom.
Izvod iz biografije:
Zekerijah Smajić je rođen 30. maja 1952. godine kao četvrto dijete od devetero, u Rašljanima, Brčko, Bosna i Hercegovina. Oženjen, otac dvoje uspješne djece.
Profesionalni je novinar, publicista i bloger. Autor četiri knjige, više publikacija i stručnih radova, te na hiljade kolumni, eseja i analiza.
Diplomirao na Fakultetu političkih nauka (FPN) u Sarajevu u zvanju profesor sociologije. Godine 1989. u Londonu specijalizirao “Vijesti u TV novinarstvu”.
Iako se pisanjem članaka, eseja i poezije bavio od osnovne škole, kao profesionalni novinar radi od decembra 1976. godine kada se zaposlio u tadašnjoj TV Sarajevo.
U stalnom radnom odnosu bio i u Televeziji Beograd, Yuelu i vodećem regionalnom multimedijalnom servisu SENS-e. Kao dopisnik iz Bruxellesa, Den Haaga i Strasborga radio za Radio Slobodna Evropa, Deutshche Welle, WDR i Oslobođenje, a povremenu saradnju kao kolumnista imao sa nedjeljnicima Naši Dani, Feral Tribune, Republika, Monitor i drugi.
Trenutno konsultant za evropske politike i regionalnu saradnju i kolumnist Al Jazeera Balkans.
Priznanja:
Regionalno priznanje “Dunavski cvet” (2014.) u ime 14 država Podunavlja, dobio je “za medijsku objektivnost i doprinos regionalnoj saradnji”; priznanje “Novinar decenije” i “Zlatna povelja za doprinos evropeizaciji i etici u novinarstvu” (2012.) koju dodjeljuje Internacionalna liga humanista (ILH); „Evropski medij u BiH za 2010. godinu“ – priznanje Evropskog pokreta u BiH medijskom servisu „Sens Multimedia News Network“; priznanje Udruženja menadžera jugoistočne Evrope “Specijalna nagrada za najuspješnijeg medijskog menadžera u jugoistočnoj Evropi (2010.); priznanje Evropskog pokreta u BiH “Naj-Evropljanin Bosne i Hercegovine” (2009.); nominacija za novinara godine u BiH (2002).
Između 1985. i 1991. dobitnik najviših profesionalnih nagrada i priznanja za TV novinarstvo u okviru tadašnje Jugoslovenske Radio Televizije (JRT) među kojima i nagrade “Najbolji tv novinar“ (1989.), “Najautoritativniji tv novinar Jugoslavije“ (1990.) i “TV ličnost godine“ (1991.).
Među najvećim priznanjima dobijenim od kolega je poziv uredništva RTV Srbije na čelu s Oljom Kovačević, da zajedno s Gordanom Sušom, Nenadom Ristićem i Mihajlom Kovačom bude jedan od aktera obilježavanja “60 uzbudljivih godina” ovog Javnog RTV sistema.
Značajniji projekti:
Autor stručno-edukativne knjige o temi EU-Zapadni Balkan koja je pod naslovom „Evropska unija i zemlje bivše Jugoslavije“ štampana početkom 1997. u izdanju sarajevske izdavačke kuće OKO. Dvije godine kasnije štampano je dopunjeno izdanje, a 2001. u izdanju Eurocontact Sarajevo, štampano i treće izdanje.
Stručno-edukativna publikacija „Evropska unija za svakoga“, u formi džepnog priručnika, štampana je 2002. u izdanju Delegacije Evropske komisije u BiH, a 2004., 2005., 2006. i 2008. objavljen je reprint u izdanju Eurocontact Sarajevo.
Pod istim naslovom ili kao “Vodič u Evropsku uniju” ova brošura je od 2005. do 2008. štampana u više verzija i različitih tiraža, uključujući i formu specijalnog dodatka za dnevne novine Avaz (Sarajevo) i Vijesti (Crna Gora), a u formi feljtona objavljena je na engleskom jeziku u glasniku Evropske mirovne misije u BiH (EUFOR-Althea).
Autor više različitih edukativnih brošura za potrebe Evropske komisije, Direkcije za evropske integracije BiH i međunarodnih fondacija Friedrich Ebert, Konrad Adenauer i USAID. Od 1997. godine neprekidno publikuje i ažurira “Pojmovnik EU od A-Z” u elektronskom izdanju na svom Blogu u sekciji “Pojmovnik EU”.
U dnevniku Oslobođenje, objavio feljton „Vijeće Evrope i BiH“ (1997.), a od 1997. do 2000. kolumnu „Euroscop“. Tokom 2003. i 2004. godine u magazinu „Dani“ objavio seriju eseja „Eurovizija“, a kolumnu „Pogled iz Brisela“ povremeno pisao za web-portal njemačkog radija Deutsche Welle od 1999. do 2006. godine.
Koautor državne Strategije evropskih integracija u separatu “Mediji, kultura i audio-vizuelna politika” koju je za potrebe svih nivoa vlasti u BiH kreirala Direkcija za evropske integracije BiH (DEI).
Član Internacionalne Federacije novinara (IFJ) i Kluba stalnih dopisnika u sjedištu EU u Briselu (IPC).
Otisak.ba
