More

    Na današnji dan počele masovne egzekucije oko Srebrenice

    Prva velika egzekucija bila je 13. jula 1995. godine kada je ubijeno više od 1.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka u Kravici.

    Učenjem Fatihe (muslimanske molitve) i polaganjem cvijeća, preživjele žrtve genocida u Srebrenici danas su obilježile godišnjicu masovnih egzekucija svojih najbližih, koje su pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske ubijali u selu Kravica jula 1995. godine, javlja agencija Anadolija.

    Pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu traje suđenje osmorici bivših pripadnika Specijalne brigade MUP-a Republike Srpske, koje optužnica tereti da su hangarima zemljoradničke zadruge u Kravici i u okolini ubili 1.313 Bošnjaka iz srebreničkog kraja.

    Za ratni zločin protiv civilnog stanovništva optuženi su Nedeljko Milidragović, Aleksa Golijanin, Milivoje Batinić, Dragomir Parović, Aleksandar Dačević, Boro Miletić, Jovan Petrović i Vidoslav Vasić.

    Ubijeni sinovi, braća…

    Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“ kaže kako je prisustvovala suđenju, ali ističe kako je stekla dojam da optuženi neće biti kažnjeni.

    Hotić je u julu 1995. ostala bez sina, muža, dvojice braće… Nabrajajući ih poimenično, kaže da je ubijeno 56 članova njene rodbine.

    „Nama je doći, obilježiti i podsjetiti se toga. Ne možemo mrtve vratiti, a Boga molimo da se procesuiraju odgovorni zbog budućnosti da se više nikada ovako nešto ne ponavlja. Niko nam ne može nikakvom presudom vratiti ubijene, ali može služiti kao opomena i nauk budućim generacijama“, smatra ona.

    Njen brat Mustafa Đilović odveden je u hangar u Kravicu, ispred kojeg je danas položeno cvijeće. Njegovi posmrtni ostaci bili su nekompletni.

    Nedostajala je glava, a Mustafa je, priča Hotić, prije smrti krvnički premlaćivan. Ukopan je pored brata Ekrema koji je pronađen u masovnoj grobnici Crni vrh.

    Ramizi Gurdić u genocidu su ubijena dvojica sinova Mustafa (20 godina) i Mehrudin (18), te muž Junuz. Rastanak sa svakim od njih bio je pretežak, a kada se opraštala sa mlađim sinom, on joj je, sjeća se brišući suze, rekao da se više nikada neće vidjeti.

    „I tako je i bilo, nisam ga više nikada vidjela. Muža Junuza sam malo vidjela u koloni, a Mustafu prema igralištu u Kasabi, odakle su ga otjerali na Branjevo i tu je završio. Čula sam da ga je Erdemović (Dražen, op.a) strijeljao. Tražila sam preko Crvenog križa da se sa njim sastanem, a on je poručio: Ne mogu se majko s tobom sastati, meni je bilo naređenje“, priča Gurdić.

    Osim Kravice, tokom dana preživjeli su posjetili više lokacija na kojima su žrtve ubijane i odali im poštovanje uz poruku kako takva ubistva nikom ništa dobro nisu donijela, a razorila su hiljade porodica i zbog toga ne smiju nikada biti zaboravljena.

    Početak masovnih egzekucija

    Na današnji dan prije 22 godine, 13. jula 1995. godine, vojnici bosanskih Srba su se ukradenom opremom UN-a počeli predstavljati kao „mirovnjaci“ i na prijevaru zarobljavati Srebreničane koji su nakon pada „zaštićene enklave“ započeli svoj Marš smrti prema Tuzli, piše portal INS.

    Bio je to zlokobni uvod u početak masovnih egzekucija u Srebrenici, odnosno početak genocida.

    Tako je jedna egzekucija manjih razmjera izvršena već ujutro na rijeci Jadar. Sedamnaest muškaraca je odvezeno na mjesto na obali rijeke, gdje su ih postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.

    Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. jula 1995. godine. Između 1.000 i 1.500 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz kolone, koji su bježali kroz šumu, zarobljeni su i zatočeni na polju kod Sandića. Odvezeni su autobusima ili pješice u skladište u zloglasnu Kravicu. Oko 18.00 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli unutra ubacivati ručne bombe i pucati u ljude nagurane u skladištu.

    “Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala; u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli vidjeti. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć“, ispričao je jedan svjedok.

    SourceAgencije

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    × two = 6