Desetočlanoj porodici Muhidina Muharemovića iz sela Šekele kod Konjević-Polja borba za novi dan je svakodnevnica. Iako težak život, obrazovanje i rad, ali i vjera u bolju budućnost daju nadu za drugačiju Bosnu i Hercegovinu. Nevjerovatno zvuči, ali je istina, najstarija Muhudinova kćerka prije nekoliko godina je završila Medicinski fakultet. I vjerovali ili ne, nalazi se na evidenciji nezaposlenih osoba.
Muhidin nema ni dana radnog staža. Živi od uzgoja ovaca i nadnice, a u svakodnevnim poslovima mu pomažu i djeca.
“Živim nešto malo od stoke i od poljoprivrede. Djeca pješke idu u Konjević Polje. Svaki dan, ja ih odvodim-dovodim. Imam neke malo penzije 55 KM i majka 200 KM, to je sve”, priča nam.
Djeca od kuće do škole pređu pješke svaki dan pet kilometara u jednom pravcu. Dobri su učenici, pa im to ne predstavlja problem. U selu nemaju mnogo vršnjaka, ali se međusobno igraju.
„Imam dva amidžića, jedan ide sa mnom u školu, drugi u Kasabu. Od predmeta najviše volim matematiku. Drugova imam malo u školi. Čuvamo ovce, nekad unesemo drva, idemo u šumu”, kaže Muhamed Muharemović.
„Najbolji mi je predmet priroda. Družim se s malo drugara. Pomažem im oko sijena, stoke, drva, idem u šumu… Beremo gljive, prodajemo ih“, dodaje Ahmed.
Muhidinova majka Behara kaže kada su se vratili u svoje selo da je bilo teško u početku, ali da je danas život sa djecom lijep. Samo joj je žao što djeca moraju da rade fizičke poslove.
„Kad smo se vratili ovdje na svoje gdje smo bili, dala nam je žena kuću i tu smo boravili dok smo svoju napravili. Samo pokrili i onda se snalazili odakle i štaa ćeš u kuću. Slušaju nas, pomažu nam, rade. Treba nam puno koješta, voljela bih da dobiju frezu, da ne vuku na sebe.“
Muhidin kaže da mu je želja bila da se vrati na svoje. Nada se boljim vremenima i napretku da se i drugi počnu ljudi vraćati na svoje. I pored toga što je bez posla i što mu je najstarija kćerka sa završenim fakultetom još na birou, Muhidin se nada boljim vremenima.
IZVOR: federalna.ba
