More

    Mostarci: I danas su nam pred očima odvođenja u logore i živi štitovi

    Bošnjaci iz Mostara traže pravdu za sve koji su protjerani, završili u logorima Herceg-Bosne, mučeni, silovani, ubijeni, nestali.

    “Strašne slike mi se stalno vraćaju. Pred mojim očima su i danas Bošnjaci pognute glave kako kopaju rovove ili ih guraju pred sobom kao živi štit. Čujem vriske u noći i vidim komšije koje izbacuju iz stanova, kupe u autobuse i voze u nepoznato. Još je biti raseljen i bilo dobro kako je bilo biti mučen, ubijen ili silovan pred djecom. Ne mogu te slike i te riječi izbrisati ma koliko nastojim da ih izbrišem”, kroz suze govori Azra Penava. Baš kao i mnogi mostarski Bošnjaci, i njezin suprug Fahir Penava prije 24 godine odveden je u nepoznato. A njegova sudbina i mjesto gdje mu se nalaze posmrtni ostaci bili su nepoznati punih 14 godina.

    Azra Penava, kao i brojni Mostarci, ali i svi Bošnjaci koji su bili žrtve zločina počinjenih ’90-ih i obuhvaćenih haškom optužnicom protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, čeka izricanje žalbene presude u Haagu. I danas traži pravdu – i za svog ubijenog supruga i za sve Bošnjake koje su iz kompleksa zgrada “Vranica” u nepoznato, a potom i u smrt odveli pripadnici Hrvatskog vijeća obrane. Traži pravdu i za druge sugrađane koji su protjerani, završili u logorima, mučeni, silovani, ubijeni, nestali.

    “Nikad nisu odgovarali oni koji su odveli mog Fahira i na svirep način ga ubili. I ne samo što su ga ubili nego mu i tijelo sakrili – kao da mogu sakriti svoj zločin i sebe zaštititi. Danas oni šetaju gradom i susrećem ih. Uz pomoć Hrvatske i dvojnog državljanstva sankcije i pravdu izbjegavaju. Bolan je to osjećaj i ne može biti drugačije. Jadranko Prlić je živ, a moj suprug je mrtav, porodica raseljena, komšije izranjavane, kuće srušene ili zapaljene. Svu nadu sad mi budi Haški sud i osuda koju očekujemo, a to je da budu proglašeni krivim po svim tačkama optužnice”, dodaje Penava.

    ‘Na vratima džehennema’

    Bivšem logorašu Ramizu Tiri visina kazne za čelnike samoproglašene Herceg-Bosne nije bitna. Zanima ga, kako kaže, da im se presudi za ono što je učinjeno i budu proglašeni krivim za logore, zatvaranje ljudi, maltretiranje, silovanja, ubojstva. Sve što je proživio u 262 dana zatočenja, prošavši tri logora – Heliodrom, Dretelj i podrum Mašinskog fakulteta, zapisao je u knjizi Dretelj, na vratima džehennema.

    “Ranjen sam u glavu, a geler sam dobio dok sam bio dio živog štita na Bulevaru. Nakon izlaska iz logora imao sam 33 kilograma manje. Nikad nisam mislio da ću živ izaći. Osjećao sam se kao životinja. Kad sam napisao knjigu, sav teret je pao s mene i ja sam se preporodio. Rasteretio sam se zla. Opet sam se, nakon onog životinjskog, vratio u čovječiji oblik”, govori Tiro.

    Ipak, zdravlje mu je nepovratno narušeno. I danas osjeća posljedice zatočenja u logoru. No, kaže da ne mrzi nikoga, pogotovo ne cijeli jedan narod. “Svakako želim da se istina sazna i zato mi je presuda bitna – da se zna šta je bilo i kako je bilo, da se ne bi ponovilo”, kaže.

    Pratio je suđenje, upoznat je s optužnicom i zna kako je izgledalo iznošenje presude u prvostupanjskom postupku, odnosno kako su i kojim kaznama šestorica bh. Hrvata nepravomoćno kažnjena. I kad se govori o agresiji i udruženom zločinačkom pothvatu, svjedoči o svemu, kako kaže, “iz prve ruke”.

    “Živi sam svjedok učešća Hrvatske vojske, jer smo kopali rovove i njima – Tigrovima, Gromovima, raznim jedinicama, poput ‘lake pješadijske’. Lično sam pričao s njihovim zapovjednicima jer su me posmatrali kao starijeg logoraša i imali prema meni poštovanje. Objašnjavali su mi kako su profesionalna vojska i da ih je Franjo Tuđman poslao. Imali su iskaznice svih vojski i pod raznim imenima, čak i od Armije RBiH. Samo su mijenjali naljepnice po potrebi”, priča Tiro.

    Kazna će biti i pouka

    O svemu će, ukazuje Penava, sud reći posljednju riječ, posebice o tomu što je istina. Prema njezinim riječima, “istini doprinose svi oni koji su vidjeli, doživjeli, preživjeli tzv. Herceg-Bosnu”. Kazna će, dodaje, biti i pouka da se “zlodjela ne mogu činiti u civilizovanom svijetu, jer počinioce čeka osuda, izolacija od ljudi, da budu mimo njih i ne žive slobodno, da ih ljudi više nikad ne vide”.

    “To je jedino što može da bude satisfakcija onima koji su bolni čitavog svog života. I zato moramo istrajati da dokažemo i saznamo istinu. Zbog ljudi. Volim ljude i živim s njima. Za mene su svi ljudi jednaki bez obzira na vjeru i naciju. Ne mrzim nikoga, nikad ne bih posegla za osvetom ‘oko za oko’, ali tražit ću istinu dok sam živa, samo da ne mogu kazati ‘Svi Hrvati su mi ubili muža i napakostili, svi Hrvati su zločinci’. Nisu svi Hrvati zločinci, kao što to nisu ni svi Srbi ni svi Bošnjaci. U svakoj naciji ima zla i to treba osuditi, a sud je taj koji će to reći – prema zakonu, a ne prema politici”, poručuje Penava.

    “Drago mi je što se sudilo samo ovoj šestorici, koji su organizovali logore i vodili glavnu riječ, a ne cijelom narodu. I u svemu je bitno da ne šaljem poruku kako se mrzimo, nego naprotiv – volim ljude dobre volje, jer ima samo dobrih i loših ljudi. Nema tu ko je Hrvat, Srbin ili Bošnjak, pa je dobar ili nije”, dodaje Tiro.

    Presuda i satisfakcija i izvor frustracija

    Kao i prilikom izricanja presude Ratku Mladiću, prije njega Radovanu Karadžiću te mnogim drugim haškim optuženicima, otvarane su stare rane, žrtve i obitelji žrtava ponovno su proživljavale patnje i stradanja. U tom smislu postavlja se i pitanje može li osuđujuća presuda biti svojevrsna satisfakcija obiteljima žrtava, odnosno – u suprotnom slučaju – može li oslobađajuća presuda biti izvor novih frustracija i još dubljih podjela u bh. društvu?

    Denis Džidić, urednik u bh. redakciji Balkanske istraživačke mreže (BIRN), smatra da će presuda Prliću i drugima biti i jedno i drugo – i svojevrsna satisfakcija, ali i izvor frustracija i podjela u društvu.

    “Svjedoci smo situacije da su pravosudne institucije u regionu dosegle tek ograničen uspjeh u procesuiranju odgovornih za ratne zločine. Stoga imamo veliki broj žrtava ratnih zločina i preživjelih logoraša, kao i porodica čiji su najmiliji stradali u ratu, koji žude za pravdom. Teško se može očekivati da jedna presuda, ma kako ona stroga bila, može to ostvariti. S obzirom na to da se radi o najodgovornijim osobama u lancu i civilnog i vojnog komandovanja, ova presuda može poslati poruku žrtava i svakako donijeti određenu satisfakciju. Što se tiče podjela u društvu, svaka presuda za ratne zločine, nažalost, dovodi do toga, s obzirom na to da vladajuće nacionalističke stranke koriste ove presude kako bi ojačale svoje pozicije šireći dezinformacije u vezi s presudama”, konstatira Džidić.

    Zločinci kao ‘heroji’ i ‘legende’

    Izricanje presuda za najteža kaznena djela protiv čovjeka i čovječnosti u balkanskim poslijeratnim društvima uvijek prate političke i druge rasprave u kojima se “zamagli” suština presude i kazne. I tu Džidić, kako navodi, ima jednostavan odgovor – “suštinsko suočavanje s prošlošću znači odbacivanje nacionalističke retorike ’90-ih, a stranke na vlasti danas su u tom periodu bile ključne za provođenje tih politika ili koriste istu retoriku”.

    “S obzirom na užasno stanje korupcije, koje su prvenstveno stvorile te iste stranke, njima je u interesu da svakodnevne teme sklone sa nezaposlenosti, propadanja javnih firmi, odlaska mladih ljudi i da se bave teorijama zavjere u vezi s tim da li je Haški tribunal ili neka presuda protiv nekog naroda sa Balkana. Jedna od svrha procesuiranja predmeta ratnih zločina jeste individualizacija krivice, da se imenom i prezimenom osude pojedinci koji su odgovorni za zločine i da se skine hipoteka i prestane s okrivljavanjem cijelih naroda. Političke elite to suštinski ne žele, zbog čega nakon takvih presuda pojačavaju narative kako je neko ‘heroj’ te nacionalne grupe i kako će ta grupa ‘pamtiti legendu’. Nažalost, svjedoci smo da takvi narativi nisu neuspješni”, zaključuje Džidić.

    Kakva god posljednja presuda u mandatu Haškog suda bila, ona ne može vratiti ni supruga Azre Penave, nijednu njezinu suzu i bol, baš kao što Ramizu Tiri ne može nadoknaditi zdravlje izgubljeno u 262 dana logora. No, bar će ih utješiti da još ima prava i pravde, koji tako često, barem na balkanskim prostorima, ne idu jedno uz drugo.

    Piše: Mladen Obrenović

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    + 72 = seventy four