More

    Mjesta u Bosni i Hercegovini gdje snjegovi ulijevaju strah u kosti/FOTO&VIDEO

    Pripadaju Općini Srebrenica, ali prečesto, kao da ne pripadaju nikome. Mještani sela Luka i Krušev do, nisu jednom ostali odsječeni od svijeta. Zavejani snjegovima, okovani ledom i nametima, sami, uplašeni. Živjeti ovdje svakodnevni je izazov, no oni najuporniji koji ostaju tokom cijele godine, svaku zimu dočekuju sa zebnjom.

    “Sjećam se 2004. godine kada niko nije mogao da dođe do nas, kada je snijeg bio preko 2,5 metra, da smo morali hranu dostavljati putem Oružanih snaga odnosno helikopterom. Veoma dobro se sjeća i vaš kolega Marinko Sekulić, koji je to pratio i sjedio u tom helikopteru, zahvaljujući tim ljudima i Bogu, smo uspjeli”, kaže za N1 Hamo Zulanović, mještanin sela Luka.

    N1

    Novinar Marinko Sekulić i danas čuva fotografije humanitarne akcije, čiji je i sam bio dio. Mještani ovih sela su do te mjere imali povjerenja u njega, kaže, da kada zbog nevremena nemaju ni struje ni signala za telefone nekoga iz sela zaduže da se probija kroz snijeg, nađe signal i prvi poziv upomoć upute upravo Sekuliću, a on bi potom nadležne alarmirao putem Radija Srebrenica.

    “Bili su tri mjeseca u blokadi, jedna žena je umrla i morali su da je sahrane, a smetovi su bili dva metra. Helikopterom smo im nosili hranu. Helikopter nije mogao u Krušev do da se spusti, jer su toliko bili veliki smetovi tako da smo kolega i ja morali da iskočimo iz tog helikoptera. Malo je to i smiješno na neki način, tada sam imao 184 kile, jedva su me digli u helikopter nazad”, prisjetio se Marinko Sekulić, novinar iz Srebrenice.

    Strah od zime

    Zato ovdje, nema opuštanja. Pripreme za zimu kreću u ljeto. Znaju se prioriteti. Pripremiti sijeno za stoku. Potom drva i namirnice za bar pola godine. Jer kad padne snijeg, već je kasno. Komšija do komšije se nekad probiti ne može. U selima nema prodavnice, niti ljekara, a mještani preteženo u poznim godinama.

    “Zumro, šta kuhate danas?”, pitamo je

    “Kuhamo čorbu. Od krompira. Narezala paradajz, papriku, ima sudžuke malo”, odgovara.

    Ali, Zumra neće još dugo kuhati napolju. Prvi snijeg znači zatvaranje u kuću. Sjeća se, kaže, unazad sedam – osam godina, 17 dana su se službe probijale do sela da im dostave pomoć. Kao nikad ranije, zime su počele da ulijevaju strah u kosti.

    “Ja svima mojima kažem, mene je strah sad snijega. Kako će te, kažu, mama biti strah, kako te do sada nije bilo strah. Nije – bila mlada, bila zdrava, sad se razbolim, snijeg veliki, kada se i pročisti, ne pročisti se za malih kola, ne mogu mala kola tako lahko da idu”, kaže Zumra Delić.

    U selu Luka ima škole, ali ne radi. Djeca prelaze 50 kilometara do škole

    Tri generacije Delića ipak istrajavaju ovdje. Najmlađi kreću u školu. No, do Srebrenice je teško i kada nema snijega. Više od 50 kilometara u jednom smjeru, od čega značajan dio puta, makadam. Porodica nije imala izbor, nego uz sve troškove života, zbog djeteta, iznajmiti smještaj u Potočarima. A škola u selu Luka je samo pet minuta hoda od njihove kuće.

    U te klupe djeca nikada nisu sjela, iako je u izgradnju škole uloženo oko 300 hiljada maraka, općinske vlasti nisu iskazale interes da ova škola postane funkcionalna. Ovdje ne dolaze ni poštari, kažu mještani. Ne dolaze ni zvaničnici.

    “Jedino koga viđam iz Srebrenice ovdje to su električari koji vrše očitanje struje, čak i one račune koje treba da dobijemo putem pošte poštar neće da donese, iskoristi priliku kada vidi nekoga iz Luke, Krušev dola da mu te račune, imamo oglasnu tablu u centru sela, jedno poštansko sanduče, to se ostave računi, ako ti trebaju, uzmi”, ispričao je Hamo Zulanović.

    U osmoj deceniji života Lutvija i Mujo Mujić, ne smiju rizikovati. S prvim pahuljama idu u Sarajevo, kod kćerke. Nekada se moglo svašta, kažu. Posijati, ubirati i za zimu spremati plodove rada. Danas, bolesni i nemoćni, čak i za lijekove ovise od pomoći komšija. Ipak po staroj navici, dok se ostali spremaju, to čine i oni.

    Lutvija Mujić

    “Spremili smo za zimu krompira i brašna, šta ćemo više, kad nemam više šta. I lijekova to je najbitnije, kahve, šećera, kad se ovako umorim da popijem, šta ću drugo, da ja nešto izvoljevam, oboje smo krezavi, po dva zuba imamo u glavi da bi nešto mi jeli, neko meso, nešto, nemamo čim”, priča Lutvija Mujić, dodajući da zimi sjede ona i njen suprug Mujo, lože, ona plete čarape i džempere.

    “Bojim se snijega, vidiš, snijeg padne do pojasa.”

    Mujo Mujić

    Ljubav prema rodnom kraju

    U Kruševom dolu vatra se u kući loži, kažu mještani, nekad i u sred ljeta. Umjesto za zimu, porodica Habibović sprema se za odlazak. Vraćaju se svom drugom domu u Švicarsku. Ne usuđuju se prezimiti u selu. Nema ljekara, a teško se pronalazi i neko ko bi ih eventualno odvezao u Srebrenicu ako im pomoć zatreba.

    N1

    “Meni tamo ništa ne fali, zaista su me prihvatili kao svoga građanina, nikakve razlike nema, ali ipak ja kad dođem ovdje, ja se preporodim. Moj sin koji tamo radi i ima svoje troje djece i on dođe ovdje. Ja volim ovdje, svejedno što je takvo mjesto koje je najudaljenije nego ijedno drugo u našoj Opštini. Meni je ovdje lijepo, ja se lijepo osjećam, ja sam ovdje na babinom pragu, napravio sam ovu kuću sa bratom samo da pripadam očevom temelju”, ispričao je Fehim Hebibović.

    Djece u selu nema, kaže Fehim Habibović. Loši putevi, nebriga nadležnih da obezbijede školu, otjerali su prije više godina mladost iz Kruševa dola. U selu žive same i četiri žene, od kojih najmlađa ima 83 godine. Prognoze su crne, pribojavaju se da u narednih 15-ak godina, ovdje nikoga neće biti.

    Luka i Krušev do su prema popisu iz 1991. godine brojali preko hiljadu stanovnika, danas u oba ova mjesta živi tek nešto više od stotinu ljudi.

    Na pitanje zašto istrajavaju u ostanku u selima u kojima je toliko problema, mještani Luke i Kruševa dola odgovaraju:

    “To je ta ljubav prema rodnom kraju, ljubav prema rodnoj grudi, pa sjećanja na roditelje, na svaki kamen, na vodu… Ja upravo popravljam vodu, hoću hajr česmu da uradim svojima, pred dušu svojih roditelja. Sve to mene veže, sve to mene vuče, ne bih ja mogao objasniti šta je to, kako je, ali ja bih rekao da je to ljubav. Ljubav i prema sadašnjim stanovnicima i rodbini. Svi smo mi ovdje na neki način vezani, upućeni jedni na druge, vidimo kako se ljudi pate, hajdemo da pomognemo jedni drugima koliko možemo, to je neka vrsta humanosti. I patriotizam, ako hoćete,  mi smo ovamo na kraju svijeta, Bosnu na neki način čuvamo, jer smo na kraju, na granici, mi smo i graničari ovdje“, kaže Edhem Delić.

    “To je naš rodni kraj, mi smo se tu vratili, moramo tu živjeti, ali i umrijeti”, kaže Omer Ahmetović iz Sebiočine. I ovdje su ostali samo oni u poznim godinama. Za mlađe tu, nema života, kažu. Sve se mora pripremiti prije zime, jer dovući vreću brašna neprohodnim makadamom, košta više nego brašno. Ne isplati se, tvrde mještani.

    Težak seoski život i uporni mještani

    “Uzmi u jesenskim danima, prije snijega, to ti je što ti je, zimus ne možeš otići da dovučeš, niti ima ko, nemaš koga da nađeš, ma niko ne se može probijati, djeca su otišla, omladina otišla, mi stariji rijetko ko ima i auto. Bilo je prilika kada smo imali omladine ovdje, pa su se ljudi razboljevali, pa su ih na kovanim daskama nosili jer snijeg je bio veliki, ali sad ko koga da nosi, nema ko koga ni nositi, plašimo se mi za svoje zdravlje, plašimo se i da nema više ko koga ukopati”, priča za N1 Omer Ahmetović.

    Mještani Sebiočine, bilo da je riječ o ženama ili muškarcima, ogrijev za zimu obezbjeđuju na način da, ili dovoze u kolicima iz obližnje šume, ili pak donose na ramenima.

    “Vodu donosimo u flašama, u kanisterima, vode nema, eto. Nemaš ni za napiti se, a kamo li istuširati svaki dan, moraš donositi u kanisterima i kantama i grijati”, kaže Omer Germić.

    “Ja znam puno ljudi, pošto sam toliko godina radio po selima, svi me znaju, znam ljude koji su dobivali tri puta ključ u ruke za štalu ili kuću, a danas ne žive tu. Nema ni štale ni kuće, on je to odmah prodao s kamiona, a nekima kojima je to potrebno, nemaju”, navodi  novinar Marinko Sekulić.

    Mladić koji je ostavio život u gradu i vratio se selu

    Težak seoski, povratnički život, praćen nebrigom vlasti, tjera i one najupornije da odustaju. Ali, ne kaže se uzalud da nada posljednja umire. Mještanima Luke i Kruševa dola, ta nada je Fetah Ramić. Mladić koji je sa samo 22 godine, ostavio legodan život u glavnom gradu. Po završetku medrese je odlučio – biće imam u selu iz kojeg je njegova majka. U Luci živi sam. Brine tek za konja Zorana.

    “Prije par dana sam bio u Sarajevu i baš sam vidio da se nimalo nisam pokajao, ovdje slobodno živim bez nekog velikog stresa, ako mi se danas spava do deset sati, spavaću do deset. Ako radim u firmi ja moram u sedam doći na posao i nema druge. S obzirom da živim sam ne potrošim ja previše ni brašna, to su neke tri, četiri vreće brašna, meni mogu biti. Godišnje zakoljem tele ili kravu, sušim, proizvodim svoju hranu, onda neko povrće sijem, tako da mi ne treba nešto previše namirnica, što se tiče lijekova osnovno samo za ne daj Bože, prehlada ili tako nešto, imamo i za to alternativnu medicinu”, priča Fetah Ramić.

    U mjestima u kojima je nerijetko i sama priroda protiv njih, mještani se često i sami upitaju, zašto ostaju. Mnogi su mogli pratiti svoju djecu, dočekati starost u gradovima. No, prevladala je ljubav prema prema rodnom kraju koja ih je učinila fenomenima preživljavanja.

    VIDEO

    Otisak.ba

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    + fifty one = fifty five