Miralem Muminović: Vučićevizam vs. muslimani

Miralem Muminović (Foto: Otisak.ba / Arhiva)

Za ono što radi i kako se ponaša Aleksandar Vučić, vlasnik Srbije, još uvijek ne postoji riječ, kako u srpskom, tako ni u bosanskom jeziku. Stoga, nudim jednu! Ta mješavina patetike, drkosti, bezobrazluka, lukavosti, izigravanja žrtve, bahatosti, oholosti i drugih sličnih „sti“, oplemenjena lošim namjerama, šešeljevskom prošlošću, sa istovremenim koketiranjem s Europom, SAD, Turskom, Kinom i Rusijom, kada se nađe na jednom mjestu i u jednom čovjeku, red je da se po njemu i nazove: vučićevizam. Radi lakšeg praćenja, u daljnjem tekstu ćemo koristiti ovu riječ za prekodrinsku politiku oličenu u liku i djelu tamošnjeg šerifa.

Njegov odnos i stav spram Bošnjaka muslimana je poznat. Ne treba napominjati (ali ćemo napomenuti) njegovu izjavu u Skupštini Srbije (tada Jugoslavije) iz devedesetih: „Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana“, kojom je trasirao svoju politiku u jednom smjeru. Od te ideologije teško da se odmaknuo i uncu za ovih dvadeset i kusur godina. Ako taj odnos nije gori, bolji sigurno nije. Najočigledniji primjer toga je izrugivanje s dženazom u Potočarima (Srebrenica) glumatanjem „pokušaja atentata“, za što je i Sud u Beogradu prije nekoliko dana dao svoj sud. Klasični vučićevizam, kao onda kada je spašavao dijete koje se „onesvijestilo“ usred studija prilikom njegovog gostovanja, zatim kada je spašavao ljude iz mećave, pa kada je objašnjavao svojoj majci kada je i s koliko rođen, jer, zaboga, zar da majka njegova bolje zna koliko je bio težak pri rođenju (Kilu i sedamsto. Ona će meni dve i šesto). E dakle, po bezbroj puta isprobanoj matrici, insceniran je i „pokušaj atentata“. Njega po Informeru i Alou pokušavaju ubiti kada god mu to zatreba. Ovaj put je bilo najjadnije utoliko što je odglumljeno u mjestu gdje je politika kojoj je i sam pripadao počinila genocid nad Bošnjacima.

U svom vučićevizmu je sada otišao i korak dalje. Poznato je da je novo žarište virusa Covid-19 u Sandžaku, a frajer, bez imalo zadrške i kolebanja, za to optužuje vjernike i Bajram-namaz. Bajram-namaz bio 24.5.2020., a Izbori, naprimjer, 21.6.2020. Problem u Novom Pazaru nije nastao nekoliko dana poslije Bajrama, nego nekoliko dana poslije Izbora na kojima je on odnio pobjedu. Problem za ovog doktora, voditelja, političara, košarkaša i-još-šta-god-zatreba nisu litije, liturgije, derbi između Partizana i C. zvezde gdje se okupi 17000 ljudi, nisu problem ni Izbori niti predizborni mitinzi, ništa to njemu nije problem. Problem su muslimani. I Bajram-namaz. Nakon što je izvalio ovoliku glupost, otišao je (eto, moglo se) i korak dalje. „Pogledajte snimke petkom (zatim teatralno stavljanje lijevog dlana na glavu, potom njegova poznata, opet teatralna, pauza). Užasno je reći, dobro je kako je moglo da bude!“- zaključuje na kraju naša mudrica.

Da bi vučićevizam bio potpun, na koncu sam sebe optužuje za sve i, onako patetično, kako samo on i niko na svijetu valjda drugi ne zna, obećava da će sam snositi odgovornost. Na onih minut i četrdeset četiri glume bi mu pozavidio i sam Clint Eastwood. Jasno je bilo i njemu tada, i onoj novinarki i svima nama ispred malih ekrana da nikada neće snositi odgovornost za to kao za ništa drugo, barem ne na ovom svijetu i barem ne dok je suvereni imalac te zemlje, uključujući medije, stanovništvo, vlast i ostalo što mu treba.

U situaciji kada ima mali milion drugih i većih problema, dobro bi mu bilo da konačno ostavi na miru muslimane, bajrame, džamije, Bošnjake, Bosnu i Hercegovinu… Džamija je, ipak, prelijepa riječ da bi izlazila iz istih usta iz kojih izlazi toliko laži, blasfemije i mržnje. S druge strane, frustracije zbog stalnih nereda, Kosova, Crne Gore, Hrvatske, BiH, Albanije, siromaštva, bježanja stanovnika iz Srbije treba da  liječi rješavanjem tih pitanja, a ne da ih prosipa po muslimanima. Dosta ga je, vala, bilo.

Autor: Miralem Muminović