Svaka bosanska mahala ima svoj miris, svoj kod za prepoznavanje, i lično mislim da su baš te male čaršije jedan od bitnih čuvara bosanske duhovnosti.
Tako je i sa Teočakom, opštinom smještenom na padinama planine Majevice. Za Teočak se više čulo u minulom ratu, a zaboravilo u ovome što zovemo mirom. Nema tu nijednog pogona, privrednog razvoja, bilo čega što bi iniciralo napredak tog kraja. A u ratu je herojski Teočak pravio čuda i održao se pred dosta moćnijim neprijateljem, uz velike žrtve.
Inače je sve do 1992. godine bio u sastavu opštine Ugljevik.
Čine ga naselja: Tursunovo Brdo, Stari Teočak, Bilalići, Uzunovići, Jasenje, Ogorelica, Bešići, Luke, Sitno, Jasikovac, Husejnovići, Centar, Sarići, Skakavica, Snježnica i Krstac.
Mali Neum
Da stignemo do Teočaka odabrali smo duži put, onaj kojim se rjeđe ide.
Putem pozdravljamo nekropolu stećaka, mjesto gdje se stane i uzdahne, jedno od onih koje ne bi trebalo proći.
Put koji spaja Sapnu i Teočak nije ni tako loš. Širok, u početku asfaltiran, na mjestima oštećen, dobrim dijelom kaldrma, a mašine rade ozbiljno u vrijeme našeg prolaska što znači da će biti i bolji.
Kraj puta česme sa hladnom vodom koje ovdje nikada nije falilo. Prođe tek poneko vozilo, i nije neka gužva.
Negdje na pola puta mjesto koje se zove Goduš, i za koje je rijetko ko i čuo. Uređeno, lijepih, golemih kuća, sa uličnom rasvjetom.
Usput sretnemo dvojicu Teočana koji su se zaputili u gljive, kojih ako ovdje nema, nema ih nigdje.
Iz zelenila izroni lijepo jezero u Snježnici. Okolo vikendice i ribolovci. Pored puta neko postavio znak na kojem piše Mali Neum. I jeste, za mnoge je u ljetnim danima ovo jezero jedini način da se rashlade. Sa jedna srene puta se kopa krompir i kupa u znoju, a sa druge izležava ispred vikendica i uživa u pogledu na zelenilo.
Jezero u Snježnici
Jezero je vještačko, nastalo negdje osamdesetih godina za potrebe termoelektrane u Ugljiviku. Potopljeni su dijelovi sela Snježnica i Rastočnica, a pored privatnih objekata pod vodom je ostala i crkva u Rastočnici koja pomalo viri iz vode.
Mada nije pretjerano uređeno, jezero je omiljena destinacija ribara i vikendaša. Nedavno su, u požaru, koji je izbio u jednoj od vikendica na obali jezera stradala trojica ljudi.
Na obali jezera, mjestu gdje se jedino može bez većih problema pristati, srećemo Ahmeda Čelikovića sa prijateljima.
I mada nismo imali namjeru pričati o politici, ona je došla do nas, jer ovdje je sve politika, pa i jezero.
“Na našu žalost ništa oko jezera nije uređeno, ni očišćeno, čak ni trava nije pokošena da se može nesmetano prići obali. Sve je puno smeća, a samo zahvaljujući pojedincima jezero nije pretvoreno u ogromnu divlju deponiju. Nevjerovatno je da opštinu Teočak jezero uopšte ne zanima, a tu dolazi toliko ljudi da peca, opusti se, okupa… Mene je sramota da više bilo kome objašnjavam šta ovdje fali, a fali sve.”
Čeliković je očito ljut na opštinske vlasti.
“Teočak je pusto ostrvo. Odavde ljudi odlaze vani i to sa porodicama, masovno se iseljavaju. Nema tu ni fabrike čačkalica da je opština pokrenula, ali zato imamo načelnika koji vlada od formiranja opštine, a to je više od dvadeset godina unazad. Ljudi su digli ruke od svega i bijeg vide kao jedino riješenje”, razočaran je Čeliković.
I ovdje nas, u ovom lijepom zelenilu pronađe politika.
Prema Starom
Put nas vodi kroz srce Teočaka. Ovih dana bi trebala da se dogodi manifestacija koju zovu Trešnjarevo, a koja se uglavnom pretvori u narodno veselje, pa sve malo živne i izgleda veselije.
Kod benziske pumpe skrenemo desno, a onda uskim putem, između kuća prema donjem dijelu Starog Teočaka. Zanima nas kula i sve oko kule, džamija, i one kugle… Ovo je, potvrđujemo to još jednom vrlo interesantno mjesto, i da nekoga zanima istraživanje ovdje bi zaista imalo šta da se istraži.
Kada se kaže da je Teočak jedno od starih naselja u Bosni vjerovatno se misli baš na Stari, a još vjerovatnije na kulu i sve oko kule. Mada je srasla sa okolinom, jedva uočljiva zbog drveća i šiblja, oronula, ona dominantno gospodari okolinom.
Gradnja tvrđave nije poznata ali je sigurno da je u pitanju veoma stara građevina uz koju se vežu nevjerovatne priče.
Fethija džamija je više puta obnavljana i sada je u upotrebnom stanju. Na ploči piše da je vakif sultan Bajazid drugi, te da je izgrađena 1548. godine, mada novija istraživanja nude i neke druge podatke.
Legenda
Amira Bešića zatekli smo pored same kule. Kosi i uređuje imanje koje su tu nalazi. Sa njim se penjemo, strmim, zaraslim stepenicama na sami vrh. Amir priča šta je čuo i šta zna:
“Kažu da je u ovom kraju godinama bila zima, led, snijeg pa se narod jedno vrijeme odselio i nije bilo nikoga. Ismet Brkić je pred rat htio da ruši kulu i tu gradi nekakav restoran ali mu vlast nije dala. Svašta se za tu kulu priča, a ti ako hoćeš vjeruj, a ako nećeš onda nemoj.”
Vele da se na tom mjestu smjenjivale crkva i džamija više puta. Ima neka odaja unutar zidina u kojoj su ostali zazidani branitelji koji nisu htjeli da se predaju. Nalazili su ljudi okolo svašta, ćupove sa zlatom, sablje, a neki koji se se pentrali uz onaj strmi dio kule valjda su pronašli i zlatnu sjekiru. Svašta je tu narod nalazio ali krije jer se plaši da to država ne oduzme, govori nam Amir i nastavlja svoju nevjerovatnu priču.
“Govore da su negdje od strane izlaska sunce nekakva vrata kroz koja se ulazi u kulu. Sigurno tu ima neka prostorija unutra ali niko ne smije da čačka. Sad ti je na kuli i oko nje leglo poskoka, zmija. Ko smije popne se, ko ne smije gleda izdaleka.”
Govori da je džamija u ratu bila na samoj liniji odbrane i da je oko tog mjesta palo stotine granata, ali nijedna nije pogodila džamiju. Nešto je čuvalo.
“Sa tim mjestom je uvijek bilo nešto čudno, da ne povjeruješ. Da ti kažem, ja nisam neki pretjerani vjernik, ali sam u ratu svjedočio svakakvim čudima oko tog mjesta, od kojih me, mada nisam kukavica, hvatao strah.”
Susjedno brdo, do kule zove se Guvno, a iza su Laze.
“Kad smo u ratu kopali tranšeu, tu je čovjek iskopao sablju, slučajno. Poslije je prodao za litar rakije.”
Šehidi
Oko tog mjesta su se okupile sve usmene predaje. Jedna od njih kaže da je na susjednom brdu, Bajr, grob šehida koji je bez glave prešao dobar dio puta. Tu gdje je pao, tu mu je i mezar.
Oko kule je i nekoliko onih kugli od kamena, zašta li su one služile ako ne za odbranu.
Malo niže je turbe, svo u kamenu. Na ploči piše da je izgrađeno neznanom turskom junaku, šehidu, koji je poginuo prateći visoke funkcionere i braneći ih od napada hajduka (1434. godina).
A iza leđa turbeta još jedan vrlo interesantan mezar.
Nažalost o kuli niko ne vodi brigu i nikome ne pada na pamet da bi bilo interesantno restaurirati je, obnoviti, ispitati, istražiti. Vjerujemo, da je u boljem stanju, sigurno bi privukla radoznale turiste.
Ovako, do nje svrati tek poneko kome je ova priča interesantna.
Eto, ono što je bilo bitno Mađarima, Rimljanima, Bogumilima, Turcima i ko zna kome sve ne, nama ne znači ništa i mi puštamo da ga proguta zemlja, što će se, ukoliko se ne reaguje i sa kulom Starog Teočaka ubrzo dogoditi. A ima li, kao što narod priča u njenoj utrobi sakrivenog blaga – e, to neka ostane na maštu svakog čitaoca…
