Posjetitelje Vlasenice, gradića na istoku Bosne i Hercegovine, posljednjih godina zna iznenaditi neobična buka, kao da se neko smije na čudan način. Tragom te buke, pored jednog od puteva van centra grada, može se vidjeti malo krdo magaraca, koji prolaznike “pozdravljaju” revanjem.
Magarci – preciznije, magarice, uz nekoliko ždrijebadi i jednog mužjaka – vlasništvo su povratničke porodice Džindo. Alen i Meliha Džindo su, zajedno s četvero djece, uzgoj magaraca zbog ljekovitog mlijeka ovih životinja pokrenuli, kako to često u životu biva, iz nužde. Najstariji od djece, tada 15-godišnji Tarik, prije dvije godine bolovao je od žestokog kašlja, koji dječaku nije prolazio šta god da su roditelji pokušavali.
Kako kaže Alen Džindo, Tarika je svakodnevno dva mjeseca vodio raznim ljekarima u Tuzlu, koji nisu mogli utvrditi šta mu je. Nakon toga je 20 dana hospitaliziran, kako bi se izvele dodatne pretrage. Uzimani su, kažu, isječci pluća, urađene su razne laboratorijske pretrage, podvrgnut je terapijama koje je porodica plaćala stotine eura, jer nisu na listi esencijalnih lijekova, ali ništa nije pomagalo. Dječaku se stanje toliko pogoršalo da su ga ljekari sedativima morali uspavljivati, jer od kašlja drugačije nije mogao zaspati.
Tariku lijek, porodici posao
Nakon što više nije bilo ideja kako pomoći dječaku, njegovom ocu Alenu je jedna doktorica preporučila da sinu daje magareće mlijeko, koje, navodno, čuda čini za plućna oboljenja i alergije, ali i kožna oboljenja i imunitet. Džindo, koji nikad nije ni čuo za terapije takvim mlijekom, očajan da pokuša sve kako bi sinu pomogao, odmah se dao u potragu za lijekom. Nakon neuspjeha da nađe nekog prodavača koji bi mu mogao davati svježe, a ne zaleđeno mlijeko, bez obzira koliko novca nudio i uz spremnost da sina svakodnevno vozi i po 150 kilometara u jednom pravcu samo da bi došao do decilitra magarećeg mlijeka, otac četvero djece se odlučuje na kupovinu magarice, koja se nedavno oždrijebila.
Kako kaže, nakon četiri dana je kašalj popustio, dvanaesti dan ga uopće nije bilo. Danas Tarik, koji nema nikakvih plućnih poteškoća i problema s kašljem, ide u srednju školu u Sarajevu, a propušteno polugodište prije dvije godine ga nije spriječilo da nadoknadi zaostatak i bude odlikaš.
I taman kad je porodica Džindo planirala pokloniti magaricu “koja im je sina spasila”, prijatelji i komšije s raznim zdravstvenim tegobama, koji su čuli za Tarikovo ozdravljenje, javili su im se kako bi dobili malo mlijeka, s nadom da bi i njima moglo pomoći.
Nakon velikog interesa, Meliha je Alenu predložila da se upuste u neizvjesni poduhvat uzgoja magaraca, kako bi njihovim mlijekom pomogli i drugima. Dvije godine kasnije uspjeli su farmu proširiti na 17 magarica, a u međuvremenu su dobili i nekoliko ždrijebadi, kojim će trebati dvije godine da i sama daju ljekovito mlijeko.
Od jutra do mraka
Koja je tajna ljekovitosti magarećeg mlijeka, Alen ne zna, ali smatra da je dosta vezano za hranu koju te životinje jedu. Kako kaže, u Vlasenici nema industrije koja bi zagađivala zrak i tlo, a klima je takva da sve buja u tom području. S druge strane, magarci jedu i biljke koje druge životinje neće, poput kore drveta, ali i raznog igličastog lišća. Kombinacija tih faktora je, smatra, dobitna kombinacija koja pomaže ljudima.
Međutim, magarice nisu krave te samim tim i ne daju istu količinu mlijeka. Jednoj magarici treba osam dana za litar mlijeka, nakon što se ždrijebe nahrani, što uopće nije puno. Kako kaže Alen Džindo, na godišnjem nivou to je otprilike 12 litara mlijeka od jedne magarice, jer im laktacija traje samo četiri-pet mjeseci. Zbog toga litar magarećeg mlijeka košta 100 konvertabilnih maraka (50 eura).
Onima koji mlijeko sebi ne mogu priuštiti, a potrebno im je, pogotovo djeci, Alen i Meliha ovaj lijek poklanjaju.
Iako dan s magarcima počinje ujutro u 6:00 sati, a završava nerijetko iza 20:00 sati, ova porodica se ne žali. Kako kažu, magarce bije loš glas da su tvrdoglavi, a radi se o veoma mirnim i privrženim životinjama.
Piknik s djecom na livadi
Alenu i Melihi u uzgoju pomažu mlađi sin i dvije kćerke, ali i Tarik kada dođe u posjetu iz Sarajeva. Da se radi o “teškim” životinjama, kaže Alen, ne bi smio pustiti djecu blizu. Meliha dodaje da se iznenadila kad je otkrila koliko su to umiljate životinje.
Kako su djeca u različitim smjenama, tako mogu zasebno pomagati roditeljima. Jedanaestogodišnji Hamza nam, po povratku u školu u koju su otišle njegove sestre, priča da voli vrijeme provoditi s magarcima. On je i imenovao cijelo krdo, a postao je i “miljenik” jedne magarice. Kako kaže Meliha, čim ga magarica vidi, odmah mu trči i umiljava se, poput psa.
Osim što daju mlijeko, magareća kolonija je postala pravi hit u Vlasenici, tako da učiteljice organizirano dovode učenike iz škole kako bi se poigrali s magarcima i ždrijebadi.
“Nekad napravimo pravi piknik na livadi. Dođu djeca, igraju se, kupimo im sokove i slično. A i drago mi je. Bolje je da su sva djeca vani, u prirodi, sa životinjama, nego da su u kući, pred tv-om ili kompjuterom”, kaže Alen.
Iako je uzgoj magarica zahtjevan i traži dosta ulaganja, to ne sprečava Alena i Melihu da posao svakodnevno šire. Zakupljuju i uređuju livade na kojim bi magarci mogli pasti, a pokušavaju i kupiti zemlju na kojim bi uzgajali još veći broj ovih životinja. Kao i u brojnim slučajevima, administracija im nije naklonjena. Osam mjeseci čekaju odgovor na ponudu kupovine zapuštenog zemljišta, koje niko ne koristi.
Izvoz u Austriju, Italiju, Švedsku…
Reklamirati se ne moraju, kaže Alen, jer im je najbolja reklama preporuka ljudi kojim su pomogli. Nakon dvije godine od pokretanja ovog poduhvata, kupce imaju u Austriji, Italiji, Švedskoj… a znaju i za slučaj ljudi koji su njihovo mlijeko nosili u Sjedinjene Američke Države.
“Još da je bolje regulisan izvoz, da nemamo problema s carinama i svim drugim stvarima, da su granice otvorene… još bi lakše išlo”, kaže Alen.
Poticaja, kako to prečesto bude, od države nemaju. Džindo navodi da u susjednoj Hrvatskoj uzgajivači magaraca od države godišnje dobijaju 300 eura, a da se u Italiji magareće mlijeko izdaje na ljekarski recept. U Bosni i Hercegovini toga nema, govori razočarano.
Kako Alen Džindo kaže, uzgoj magaraca zbog mlijeka je, uz sve probleme i početna ulaganja koja mu se još nisu isplatila i uz gubitke kojih neće biti za nekoliko godina, odlična prilika za sve u zemlji u kojoj vlada velika nezaposlenost. S jedne strane se proizvodi ljekovito mlijeko, kojim se pomaže hiljadama ljudi, a s druge strane je, kaže, tri puta isplativije uzgajati magarce u odnosu na krave, kad se uzmu u obzir svi troškovi. A kako je životni vijek ovih životinja do 40 godina, tokom kojih veći dio mogu davati mlijeko, to pokazuje da se doista radi o dugoročnoj investiciji.
Iako nije imao prethodnog iskustva s uzgojem magaraca, iskustvo s uzgojem drugih domaćih životinja je mogao lako primijeniti.
“Nema boljeg iskustva od domaćeg iskustva”, kaže Alen.
Znanja nikad dovoljno
Za pitanja terapija i primjene mlijeka te njegovo skladištenje konsultira se sa stručnjacima iz Bosne i Hercegovine, ali i s profesorom Zavoda za veterinarstvo Sveučilišta u Zagrebu, s kojim je u redovom kontaktu.
“Znanja nikad dovoljno”, navodi Alen.
Osim magaraca, porodica Džindo ima i nekoliko ponija, koji su također popularni kod djece Vlasenice, kobilu, nekoliko koza, pasa… Sve životinje, kažu, bez problema žive jedne s drugim.
A u međuvremenu magarci veselim revanjem nastavljaju pozdravljati prolaznike prije odlaska na ispašu.