Luka Lukić: Obrazovanjem do poštovanja – ali u Njemačkoj

Cijela emisija

U 40. epizodi Otiska puls plus ugostili smo Luku Lukića, mladog naučnika i doktora nauka porijeklom iz Čović Polja kod Brčkog. Domaćin emisije Željko Lazarević s Lukićem je razgovarao o njegovom obrazovnom i životnom putu i vrijednostima koje su ga dovele do doktorata i posla iz snova.

Početak obrazovanja za Lukića bio je obilježen mijenjanjem škola zbog ratnih okolnosti. Osnovnu školu pohađao je u Čović Polju, Donjem Žabaru i Brčkom, da bi kasnije upisao brčansku Gimnaziju Vaso Pelagić. U Novom Sadu, zatim, upisuje Fakultet tehničkih nauka i to, kako je rekao, „neplanski“.

„Moj najbolji drug, pokojni Milan Lazić, i ja smo dobili prospekt Fakulteta tehničkih nauka i tako, što se kaže, bili smo nabrijani da studiramo građevinu, jer je to, možda smiješno zvuči, izgledalo mačo. Međutim, ja sam slučajno naišao na program mehatronike i robotike i to je bila ljubav na prvi pogled.“

Na drugoj godini fakulteta Lukić ostaje bez oca. Iako pogođen porodičnom tragedijom, uz pomoć stipendija, završava studij kao student generacije.

Prvi poslovni angažman nalazi u brčanskoj privatnoj firmi.

Pogledavši njegov impresivan CV, poslodavac mu poručuje: „Dao bih ja tebi i sedamsto maraka“, smatrajući da je to i više nego dovoljno za studenta generacije iz oblasti mehatronike i robotike.

Kasnije se zapošljava kod privatnika u Beogradu gdje su uslovi rada „bili skoro pa mobing“, objasnio je Lukić.

On smatra kako je ovakav odnos privatnika prema radnicima proizašao iz rata jer se „nakon potresa mulj sa dna flaše popeo gore“.

„Imam osjećaj da je razbijena korelacija između vrijednosti, tipa znanje i rad i manifestacije tih vrijednosti: moći, poštovanja i ugleda u društvu –  to je, nažalost, rat razbio.“

Nakon studija u Novom Sadu, Lukić upisuje magisterij na Institutu Mihailo Pupin u Beogradu, a zatim odlazi na dualni doktorski studij na švicarskom Federalnom institutu za tehnologiju u Lozani i na Tehničkom fakultetu u Lisabonu u Portugalu.

Po završetku studija dobiva ponude za posao iz Engleske i Njemačke, ali se odlučuje za giganta Hyundai Mobis u Frankfurtu gdje kasnije postaje šef odjeljenja za razvoj senzora.

Kazao je da bi se kući vratio tek onda kada bi se ovdje izmijenio sistem vrijednosti.

„Mi glasamo za političare koji se ponašaju kao kauboji, a onda se pitamo što nam je zemlja divlji zapad“, rekao je Lukić.

Naglasio je da problemi u domaćem društvu proističu iz „satanizacije“ drugačijeg razmišljanja, dodavši da „od ljudi koji slično razmišljaju kao i mi, ne možemo mnogo da naučimo“.

Mišljenja je da bh. obrazovni sistem ne stimulište kreativnost kod učenika te da je svedeno na pamćenje gradiva.

„Da bi čovjek ostvario nešto u nauci, morate imati slobodu da se igrate“, dodao je.

Lukićeva vodilja kroz obrazovanje bila je ljubav prema struci. Učenicima generacije iz Donjeg Žabara  uručio je donacije u namjeri da, kako je istaknuo, „pruži ruku autsajderima“ jer se i sam tako osjećao.

Istaknuo je da je patriota u „alternativnom smislu“ i da je za njega dosta skuplji patriotizam „pomoći počistiti ulicu“ od navijačke tuče.

Kao najveću inspiraciju u svom obrazovnom putu spomenuo je svoga mentora José Santos-Victora kod kojeg mu se dopalo što „nije forsirao moć“ iako je utjecajan čovjek.

Za kraj razgovora poručio je gledaocima da se „bave nečim što duboko rezonuje s njihovim bićem“, da „s jednakim ljudskim poštovanjem tretiraju svakoga“ i da „pokušaju održati obećanje prema sebi i drugima“.

„Niko od nas ne može biti single player, ljudi hoće da rade s nama ako imam određenu vrstu karaktera,  ako ispunjavamo obećanja i ako držimo našu riječ“, podcrtao je, za posljednju epizodu ove sezone Otiska puls plus, Luka Lukić.

Autorica: Emina Osmić-Hajdarević