Ljubav prema motorima: dvije brčanske priče

Zašto se ljudi zaljubljuju u motore? Kakav životni stil obilježava bajkere? I kakvi su im stavovi o bh. saobraćajnoj kulturi? – Odgovore donosimo u novoj lokalnoj reportaži.

Dejan Karać imao je samo četrnaest godina kada je kupio prvi motor marke Tomos. Na prvi motoskup išao je 1997. godine, a ubrzo se uključio Tomosom i na autoput do Velike Plane, rekavši ocu da će samo do Loznice. Iako sada vozi drugi motor, Tomosa još uvijek čuva.

Kaže da ga je motor privukao jer je s njim osjetio „duh slobode“. U početku ga je otac podržavao u njegovom hobiju dok mu nije zasmetao njegov tadašnji način vožnje.

Karać je jedan od osnivača brčanskog Moto Kluba „Silver Wings“. Bavi se trgovinom i ističe da su članovi njegovog Kluba šaroliki po vrsti profesije, pa ima i električara, vozača autobusa, parketara i slično.

Na intervju je stigao u prepoznatljivom kožnom prsluku s mnoštvom prišivenih amblema, pa smo htjeli saznati, šta označavaju ti ostali simboli. Objasnio je da se radi o „slobodnoj volji“ i da su to uglavnom „prišivke bratskih klubova“, ali da na lijevu stranu mora ići amblem Kluba kojem pripada.

Kaže da među motociklistima nema granica, pa se putovanja uglavnom pripremaju tako što se nađu prijatelji domaćini kod kojih se može svratiti.

„Putovanje se pravi da uvijek imaš nekoga da mu se javiš da prespavaš“, naglašava.

„Autoput je baš dosadan“, kaže Karać i dodaje da je „pomalo ludost držati strašno veliku brzinu na autoputu“.

Smatra da su motociklisti „dosta poštovani“  od drugih vozila.

„Možda će neki reći da izlijeću autima, ali to je zbog vremena i napetosti, a motocikli idu brzo. Treba malo iskustva da prođe, trudim se mlađim članovima da predstavim da moraju misliti unaprijed dvije-tri ulice, ogroman je rizik, previše je vozila i gust je saobraćaj.“

Kaže da je „sport“ skup „toliko, koliko ga sami sebi takvim učinite“, dodajući da se cijene motora kreću od 500 KM do 50 000 KM i da se svako tu može naći.

Mišljenja je da u motosvijetu nema nacionalizma, ali da „uvijek ima ispada“. Kaže da i sam posjećuje druge motoklubove u Brčkom i okolici i da se uvijek osjeća „kao domaćin“.

„Nismo nikada imali problem s tim, i kod nas ljudi dolaze, ja tu ne vidim nikakvu prepreku, zato vozim te motore, motosvijet ne poznaje granice.“

Karać s ponosom izjavljuje da njegova supruga „obožava motore“, ali dodaje da ima primjera gdje motociklisti „ne nailaze na takvu podršku u braku“.  Dok se njegova supruga vozi s njime, njegova buduća nasljednica, šesnaestogodišnja kćerka, zato, samostalno vozi motor.

„Imam, brige, naravno“, govori o svojoj kćerki, zaključivši da je u svemu bitna edukacija i povjerenje.

Dejan Karać sa suprugom Andreom/Ustupljena fotografija

Senad Smajić član je i jedan od osnivača novog Moto Kluba „Givitaši“. Objašnjava nam da Klub nema službenog predsjednika, ali da zato sve žene pri učlanjenju dobivaju titulu „predsjednice“, što im se prišije i na prsluk.

U njegovom motosvijetu  „bajkerski smisao“ se gubi ukoliko se članovi bave novcem;  i zato je s prijateljima odlučio da to i na amblemu Kluba simbolično predstave:

„Na amblemima u znaku štita se nalaze dva givita za vaganje robe. U jednom malom givitu se nalazi vrećica s novcem, a u drugom, većem, se nalaze dvoje na motociklu. U ta dva givita je toliko toga sadržano da to brčanski bajkeri dobro znaju.“

Priznaje da je „sport bajkera“ prilično i skup, od same kupovine motocikala, održavanja, registracija kupovine opreme za bezbjednost.

“Ali to nas malo čupa iz svakodnevnice i pritiska samog života. To je na kraju i ljubav“, dodaje.

Smajić nam iznosi zanimljivu analizu ljubavi prema motorima, koju je podijelio u faze života:

„Prva faza ako si kao mali u dvorištu imao motocikl da je vozio neko iz porodice. Tada rano naučiš voziti pa se zalijepiš, uđe pod kožu i sve ostalo na stranu. Druga faza je gdje se praktično vidjelo da osobe od 30 do 40 godine osjete potrebu i onda uplate vozačku, kupovina motocikla i opreme. Mali procenat iz ove kategorije poslije dvije godine odustane ako vidi da ga to ne ispunjava. I treća, rijetka faza, je kada ljudi u 50 i nekim godinama osjete potrebu da voze i da se druže sa bajkerima.“ 

Za razliku od Karaća, Smajić je nezadovoljan uslovima na putu, općenito, ali i posebno za motocikliste. Smatra da je kultura u saobraćaju loša i da ih „u nekim momentima vozači auta i ne računaju učesnikom u saobraćaju“.

„Mi smo ravnopravni učesnici“, poručuje i dodaje da „ima i 20% naših kolega bajkera koji krše propise u saobraćaju pa nas onda svrstavaju sve u isti koš.“

Infrastruktura i uslovi na putu, prema Smajiću su, također, loši.

„Na putu je često nekog šljunka zbog neodrađenih kanala i odvoda pa tako svake sezone dođe do lakšeg pada nekog od bajkera iz BiH“, navodi kao primjer.

Kaže da druženja bajkera nisu isključivo rezervisana za motoskupove i da svakog vikenda dogovore turu u  nekih 150 km i posjete određena mjesta.

„Neopisiv je svaki taj kilometar na putu, svako stajanje uz pauzu na neobičnim mjestima gdje s autom ne bi nikad stali niti se uputili da idete“, opisuje Smajić.

„Kada u grupi pitamo, gdje ćemo voziti ovaj vikend? Ta riječ voziti sadrži u sebi toliko radosti, poštovanja, odgovornosti, druženja, spontanih lijepih dešavanja, pa do iskrenog bratskog ponašanja. To su bajkeri!“ zaključuje ovaj zaljubljenik u dvotočkaše.

Prema Smajićevim riječima, u Brčkom trenutno ima ukupno 12 motoklubova, stoga je ponuda i više nego dovoljna za sve zainteresirane Brčake/nke koji bi i sami htjeli postati dio ove male, ali značajne, zajednice.

Senad Smajić (prvi slijeva) s članovima “Givitaša”/Ustupljena fotografija
Senad Smajić/Ustupljena fotografija
Autorica: Emina Osmić-Hajdarević