Legende o brčanskim mezarima neznanih šehida

Starijim Brčacima i Brčankama poznato je da u našem gradu postoje mezari neznanih junaka i junakinja, neki će reći, šehida. Ne zna se ni otkada su, ni na čije ime su tačno podignuti, ali priče o njima opstaju i prenose se s koljena na koljeno.

O mezarima smo za Otisak razgovarali s Brčacima Hakijom Turnadžićem, mještaninom Broduše, i Džemilom Mukić, porijeklom iz Kolobare. Lijepo je bilo čuti i legendu koju je govorila rahmetli Alijja Čelić, a koju smo preuzeli sa snimke koju nam je ustupila njezina rodica Almira Omerović, nastavnica bosanskog jezika i književnosti.

Već kod mosta na Klancu, prvi u nizu malih zanatskih radnji i prodavnica, može se vidjeti mezar u kamenu. Mezar je dostojanstveno udubljen u ogradu i naznačava poštovanje i opstanak usprkos blizini rijeke Brke. Na kamenim pločama nagomilao se vosak i s njim, vjerovatno, brojne molitve i želje.

„Taj je šehid godinama tu“, govorila je Alijja Čelić, dodavši da se radi o djevojci koju je neko ubio te je ona noseći svoju glavu preko vode na to mjesto pala i tu umrla.

Od Turundžića saznajemo da je kameni nišan tek odskora postavljen od privatnika čija je radnja blizu mezara.

„To je bilo nišani i kabur“, kaže nam on i dodaje, „i on je sve bio do ’92. onakav kakav jest“.

„Pitaj Boga otkad je mezar“, govori nam Turundžić i dodaje da se pretpostavlja da se radi o nekom trgovačkom putniku još iz vremena vladavine osmanskog carstva. Prema njegovim riječima, Brka je svojevremeno odnijela dio obale, ali kabur i nišan se nikada nisu osuli.

Iako među narodom postoji legenda da radnje pored mezara nikada nisu dobro radile, Turundžić to negira: „To nije istina, tu je trafika radila pedeset godina.“

Trgovkinja i književnica Džemila Mukić o mezarima je čula mnogo priča od svoje majke, a kasnije je o njima i pisala. Njeno sjećanje nešto je drugačije. Ona nam govori da je to  mezar vojnika koji je hodao ranjen dok nije pao na to mjesto i tu na kraju i ukopan.

„Prije rata mezar je bio ograđen sa četiri koca i lancem i na jednom dijelu lanca bio je veliki katanac“, prisjeća se ona.

Ona nam objašnjava da u Brčkom postoji pet mezara neznanih junaka i junakinja; na Klancu kod mosta, u mezarluku na Ivicima, jedan se nalazio u uklonjenom mezarju kod Doma zdravlja, jedan u Kolobari preko puta džamije, i taj mezar je uklonjen, i peti mezar i danas se nalazi u Karanfil Mahali.

Ivici

Mezar u Karanfil Mahali danas se nalazi u dvorištu privatne kuće. Prema Mukićinim saznanjima tamo je ukopana „mlada, prelijepa djevojka plave kose“.

Priča nam ona da je još jedan ženski mezar bio na prostoru današnjeg Doma zdravlja i da se tu radilo o  djevojci koju je ubio momak i koji je zatim ubio i sebe i pao pored nje.

Mukić nam objašnjava da je turbe u Kolobari bila mala građevina smještena pored „radnje, zatim slastičarne starog Šimšira, pa onda šnajderske radnje“.

„Mezar je bio prekriven zelenom čohom. Bio je mali prozorčić  i vrata, pa su ljudi kroz taj prozorčil ubacivali novac i željeli želje, a palili su svijeće ulazeći unutra, pored nišana. Kasnije se pričalo da se dugo godina prikazivalo.“

Zajedničko svim ovim mezarima su želje i svijeće sa kojima dolaze pojedini Brčaci ili Brčanke.

„Svijeće su se non-stop palile kad nanijeti neko na nešto“, govori nam Turundžić za mezar pored mosta.

Istoga se sjećala i rahmetli Alijja Čelić: „Kad sam bila mlađa, kad se ko razboli i štagod treba nanijetit, odnesem na šehit i upalim svijeće. I od dragog Allaha zaišći. Štogod zaišćeš, dragi Allah ti pomogne.“

Mukić nam kaže da neki smatraju da je šehid prenosilac dove i da zbog toga ljudi pale svijeće i dan-danas.

Iza mezara ostale su samo priče koje žive, pa čak i onda kada su i sami nišani zauvijek sklonjeni. Čini se da je legendi onoliko koliko je ljudi koji ih prepričavaju. Postoje i priče da su se šehidi iz ovih mezara pojavljivali u snovima i da su čak pomagali onima koji ih usniju.

Zadimljena površina kamena i otopljen vosak ipak nisu samo legenda, nego dokaz da još uvijek postoje oni koji se nadaju i vjeruju.

I zato ovaj članak zaključujemo riječima Džemile Mukić: „Ako ti ne vjeruješ ni u što, to nije ljudski. Vjera svakog čovjeka upućuje na pravi put.“

Autorica: Emina Osmić Hajdarević