More

    Laži srpskih političara i medija o akciji Koridor ’92!

    U prilog borbi protiv negiranja utvrđenih činjenica u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju: Brčko (I).

    - Advertisement -

    Piše: Dženana Karup Druško / Avangarda.ba

    “Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te nevjerovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije”, pisao je Bogdan Bogdanović. Činjenice o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije utvrdio je Haški tribunal, međunarodni krivični sud koji je jednoglasno uspostavilo Vijeće sigurnosti UN-a. Sud koji je dokumentirao sve najvažnije činjenice, od ideologija, ciljeva, načina kako su realizirani, preko stravičnih zločina kojima su ti ciljevi realizirani s ciljem stvaranja velike Srbije, do rigoroznih kazni za kompletan policijski, vojni i civilni vrh Republike Srpske. Dokumentirana su u Haagu sva najvažnija dešavanja u proteklom ratu u BiH, među kojima i uspostavljanje koridora u Bosanskoj Posavini, što je bio jedan od srpskih strateških ciljeva, kako bi se uvezale srpske teritorije u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom. Danas srpske vlasti, Srpska pravoslavna crkva i mediji Republike Srpske i Srbije, dešavanja u Bosanskoj Posavini, obilježena stravičnim zločinima presuđenim u Haškom tribunalu, slave kao jednu od najuspješnijih vojnih akcija srpskih snaga, i akciju Koridor upisuju u “slavnu istoriju” srpskog naroda. “Novoj” vlasti očito trebaju “nove činjenice” kako bi što lakše manipulirali svojom javnošću, držeći ih u strahu od drugih, a u stvari ih dodatno izolirajući od jedne od osnovnih vrijednosti civilizacije – osude ratnih zločina i zločinaca. To, naravno, nikoga ne oslobađa od odgovornosti, ni jednog pojedinca koji podržava negiranje i veličanje ratnih zločina, jer svi oni koji žele, mogu znati istinu, dokazi postoje.

    “Nacionalisti u Srbiji nikada nisu preispitali ciljeve ratova koji su povedeni, a to su imperijalne pretenzije. Nisu doveli u pitanje metode, a riječ je o ratu, nasilju, zločinima. Jedini uzrok poraza pronašli su u zavjeri velikih sila. I narativ, kada se promijene međunarodne okolnosti – pokušaćemo opet. I sada uz svjetsku krizu, Bregzit, krizu EU, Trampa itd, oni su sebe ubijedili da je kucnuo pravi trenutak, još prethodni rat u glavama nije završen, a kao da su svi zaboravili agresiju na Bosnu i Hercegovinu, genocid, etnička čišćenja, silovanja… Ne smijemo se zavaravati u presudama međunarodnih sudova rat u BiH je okarakterisan kao međunarodni konflikt u kome su učestvovale Srbija i Hrvatska. To se još zove i agresija”, rekao je jednom prilikom Milivoj Bešlin istoričar iz Srbije, govoreći o srpskom nacionalizmu, a o srpskim zločinima je pisao: “Relativizacija ratnih zločina, negiranje genocida i sistematska heroizacija i popularizacija masovnih ubica, ostaviće teške i duboke posledice po srbijansko društvo narednih decenija. Posledice pogubnog delovanja trajaće, kao i svako zagađenje, još dugo.”

    Posljedice tog pogubnog djelovanja po srpsko društvo o kojima govori Bešlin, narative bazirane na lažima kojima je cilj opravdati zločine i potpuno promjeniti prošlost, uz nacionaliste Srbije godinama podržavaju i ponavljaju i nacionalisti iz Republike Srpske, prvenstveno nosioci vlasti, ali i Srpska pravoslavna crkva i mediji. I dok s jedne strane godinama negiraju, s obje strane Drine, da je Srbija učestvovala u ratu u BiH s ciljem stvaranja velike Srbije, s druge strane ti isti nacionalisti u odbranama svojih ideologija i intrepretiranju događaja iz proteklog rata u kojima su počinjeni stravični zločini i ne kriju kako je to bilo da bi se ostarilo “svesrpsko jedinstvo”. Ilustrativan primjer za to svakako je obilježavanje godišnjice vojne operacije Koridor ’92. koju srpske vlasti godinama organiziraju u Dugoj Njivi kod Modriče.

    Dodikov bijes

    Ova akcija srpskih snaga u medijima se prikazuje kao “jedna od najhumanijih bitaka Vojske Republike Srpske u odbrambeno-otadžbinskom ratu”, a “poznato je da u istoriji srpskog naroda, a naročito u onoj vojnoj ima mnogo slavnih trenutaka i pobeda koje su naš narod učinile velikim, iako je on po brojnosti populacije jedan od manjih naroda. Sigurno se u slavnu istoriju našeg naroda može upisati i operacija Koridor, operacija koja je u našem narodu poznata i kao – bitka za put života koja je okončana na Vidovdan 1992.”

    Preduvjet za negiranje, nametanje narativa i revizionizam je nedostatak dokaza. No, nažalost po srpske politike, zahvaljujući radu i presudama Haškog tribunala ima više no dovoljno dokaza o ovoj “uspješnoj” akciji srpskih snaga koje su poharale gradove u Bosanskoj Posavini ostavljajući iza sebe mrtve, njihove porušene domove i vjerske objekte, “usput” silujući, zatvarajući i progoneći Hrvate i Bošnjake zbog svojih “velikih” ciljeva. Ti stravični zločini dokumentirani su proteklih godina u više presuda Haškog suda, a dokazano je ponovoljeno, uz nove činjenice, i u posljednjoj, presudi Radovanu Karadžiću nekada prvom čovjeku Republike Srpske.

    U svom govoru na obilježavanju Milorad Dodik je prošle godine izjavio kako je operacija “Koridor 92” jedna od najslavnijih bitaka u proteklom odbrambeno-otadžbinskom ratu i da je pitanje da li bi bilo Srpske da Koridor nije uspostavljen. No, ove godine, 23. juna, bio je još decidniji: “Probojem koridora prije 27 godina ujedinjeni su dijelovi Republike Srpske i Srbije, čime je spojen srpski narod. To je dokaz da niko nije mogao da spriječi našu povezanost sa maticom Srbijom. Neprijatelji to i danas pokušavaju ali neće uspjeti.” Ko su ti neprijatelji, trebalo bi, čini se, malo više prostora da se navedu, ali valjda svi oni od SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Evropske unije, koji podržavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH; zatim sve one sudije, tužitelji, istražitelji i ostali koji su godinama radili u Haškom tribunalu dokumentirajući činjenice o tome kako je stvarana Republika Srpska, pa i o operaciji Koridor ’92; dalje bi mogli navoditi brojne ugledne svjetske intelektualce, medije, profesore… koji bez ikakvih dilema prihvataju činjenice utvrđene u ICTY, poštujući time neke od osnovnih međunarodnih normi, jer to je sud koji je jednoglasno formiralo Vijeće sigurnosti UN-a, sud u kome su radili sudije i tužitelji iz cijelog svijeta; mogli bi nabrajati i sve one koji prihvatajući činjenice utvrđene u ICTY, i osuđujući stravične zločine koje Evropa nije vidjela od Drugog svjetskog rata, pokazuju koliko su civilizirani, poštuju vladavinu prava i imaju empatiju prema žrtvama… S obzirom na sve ovo jasno je otkud toliki bijes u Miloradu Dodiku i zašto njegove izjave iz godine u godinu postaju žešće. No, koliko god se on trudio da bude glasan, i koliko god pokušavao da bude sve radikalniji u svojim izjavama, i bez obzira šta izjavljivao, negiranje je skoro pa nemoguće uz sve dokaze koji postoje. Niko ga ne čuje. Ono što postiže jeste da Srbe, kojima šalje poruke i kod njih stvara strah, dalje izolira od ostalog civiliziranog svijeta, stvarajući atmosferu sličnu onoj kakvu je stvarao Radovan Karadžić i koja je rezultirala krvavim ratom, a Karadžić u svijetu ostao zapamćen kao jedan od najvećih zločinaca u istoriji čovječanstva.

    Dodik je i sam priznao da je pitanje da li bi bilo Republike Srpske da nije bilo operacije Koridor ’92. i to je valjda i jedina istinita poruka koju je uputio u svojim govorima o tome. Istina je, dokumentirana haškim činjenicama, da su srpske snage Republike Srpske, Srbije i Republike Srpske Krajine (dijela Hrvatske koju su bile okupirale srpske snage) počinile stravične zločine, uglavnom nad civilima, Hrvatima i Bošnjacima, s ciljem uspostavljanja Koridora koji je za njih bio od ključne važnosti jer je povezivao srpske teritorije i omogućivao Srbiji da preko koridora nastavi vojno pomagati srpske snage i u Hrvatskoj i u BiH, a što je imalo itekakvog značaja i uticaja za dalji razvoj sukoba u BiH. I sve je to dokumentirano u haškim presudama.

    Glavni strateški ciljevi

    Iako je završna faza ofanzive srpske vojske u Posavini pod kodnim nazivom “Operacija koridor” izvedena nešto kasnije, okupacija Brčkog najavila je pravac djelovanja srpskih snaga i značila je zauzimanje strateške tačke budućeg koridora. Upravo zato srpski napad na Brčko, 1. maja 1992. godine, može se označiti početkom proboja posavskog koridora. Zauzimanjem ovog grada srpska vojska je otvorila vrata Posavine.

    Slobodan Milošević se u Haagu “čudio” zašto je probijanje koridora kod Brčkog sastavni dio tužbe protiv njega: “Zašto se, molim vas, koridor kod Brčkog predstavlja kao nekakva, rekao bih, kriminalna operacija, ona je dio tužbe, kada je pitanje tog koridora kod Brčkog bio predmet bar na 50 razgovora između Ovena i Stoltenberga i predstavnika Muslimana, Srba i Hrvata u Bosni, Karadžića, Izetbegovića i Bobana. Uz prisustvo i moje i Tuđmanovo. Bar 50 puta su raspravljali. Jer, taj koridor kod Brčkog povezuje istočni i zapadni dio Republike Srpske… Cijela banjalučka regija i Bosanska krajina komunicira sa istočnim dijelom i ovamo dalje na istok sa Srbijom preko tog koridora. To je bio vitalni put, uvijek…”

    Radoslav Brđanin, predsjednik Autonomne regije Krajina (ARK), na 40. sjednici Skupštine Republike Srpske, održane 10. i 11. maja 1994. godine u Brčkom, izjavio je: “Jednostavno oko Brčkog nema pogodbe, bez Brčkog nema Republike Srpske niti Republike Srpske Krajine. Mi moramo reći svijetu da mi nismo ratnički raspoloženi, ali svijet mora znati sljedeće: da sve ijedan Srbin mora postati kamikaza u odbrani Brčkog.”

    Momčilo Krajišnik, predsjednik Skupštine RS-a, na svom suđenju u Haškom tribunalu tvrdio je da je prije 12. maja 1992. JNA bila neutralna i da bi general Kukanjac, komandant 2. vojne oblasti JNA (koja je obuhvatala Bosnu i Hercegovinu i manja područja Hrvatske), ostao neutralan da Muslimani nisu prvi napali JNA. No, Sudsko vijeće je utvrdilo da “dokazi govore suprotno”: “U dijelu (…) ove Presude već se govorilo o stepenu angažovanja JNA u naoružavanju bosanskih Srba. Štaviše, pored već pomenutih priprema skupštine bosanskih Srba da sarađuje s JNA, na sjednici skupštine bosanskih Srba od 27. marta 1992. Karadžić je naredio poslanicima da pod komandu JNA, gdje je moguće, stave srpski TO, što su u suštini bile opštinske odbrambene snage. Na zajedničkom sastanku SNB-a i vlade održanom 15. aprila 1992. jedan pukovnik JNA imenovan je za komandanta srpskog TO-a i zadužen za nadzor i kontrolu lokalnih štabova TO-a.

    Šesnaestog aprila 1992. Ministarstvo odbrane republike bosanskih Srba javno je potvrdilo stanje neposredne ratne opasnosti, koje je dan ranije proglasilo predsjedništvo bosanskih Srba u skladu sa svojim vanrednim ovlaštenjima, i obavijestilo je ARK, vlade drugih SAO i sve srpske opštine o odluci predsjedništva bosanskih Srba donesenoj prethodnog dana da srpski TO postaje ’oružana snaga’ republike bosanskih Srba. Ministarstvo je takođe naredilo mobilizaciju i pozvalo na saradnju štabova TO-a i JNA, pod jedinstvenom komandom, tamo gdje je to moguće. Usprkos tim mjerama, čiji je cilj bio saradnja TO-a i JNA, i usprkos osnivanju jedinstvenih oružanih snaga, rukovodstvo bosanskih Srba nije bilo zadovoljno napretkom te dvije oružane snage, naročito štabovima TO-a, pošto (…) one nisu uspjele ostvariti glavne strategijske ciljeve oružane borbe srpskog naroda u bivšoj BiH. Nisu otvorile i obezbijedile koridore Posavinom između Krajine i SRJ i koridor koji bi Hercegovinu dolinom Drine povezivao sa SRJ, nisu uspjele teritorijalno ovladati značajnim dijelom teritorije bivše BiH, koja istorijski i etnički pripada srpskom narodu.

    Na sjednici skupštine bosanskih Srba održanoj 12. maja 1992. optuženi (Krajišnik, prim.aut.) se zalagao za stvaranje VRS-a, objašnjavajući da je osvajanje teritorije krajnji cilj. Na istoj sjednici donesena je odluka kojom je zvanično formirana VRS, jedinice TO-a preimenovane su u jedinice VRS-a, a Ratko Mladić imenovan je za komandanta Glavnog štaba VRS-a. Optuženi (Krajišnik) je priznao da je Mladić, u svojstvu komandanta, bio neposredno podređen Predsjedništvu.”

    Nema saveza srpskih zemalja bez koridora

    U presudi Krajišniku dalje se navodi:

    VRS je imao plan djelovanja koji je u najširim crtama definisalo političko rukovodstvo. (…) General Mladić se rukovodio strateškim ciljevima koje su formulisali Karadžić i optuženi (krajišnik) na sjednici skupštine bosanskih Srba održanoj 12. maja 1992. Kao što je sam Karadžić rekao: “…Prvi strateški cilj je razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice, državno razdvajanje. Razdvajanje od onih koji su naši neprijatelji i koji su iskoristili svaku priliku, prije svega u ovom vijeku, da nasrnu na nas i koji bi nastavili sa takvom praksom ako bismo i dalje ostali zajedno u istoj državi. Drugi strateški cilj je, čini mi se, koridor između Semberije i Krajine (…) jer nema Krajine, nema Bosanske Krajine, nema Srpske Krajine, nema Saveza srpskih zemalja ukoliko ne ostvarimo taj koridor… Treći strateški cilj je uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između dva svijeta. I s jedne i s druge strane Drine smo mi i naš strateški interes i naš životni prostor. (…) Četvrti strateški cilj je uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi. Peti strateški cilj je podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio. (…) Šesti strateški cilj je izlaz Srpske Republike Bosne i Hercegovine na more.

    … pasus iz jednog naređenja koje je Ratko Mladić 22. jula 1992. izdao svojim potčinjenim oficirima ilustruje integraciju političkih i vojnih ciljeva bosanskih Srba i predstavlja ispunjenje želje koju je optuženi (Krajišnik) izrazio 18. marta iste godine da Srbi na terenu izgrade činjenično stanje koje će ojačati njihovu poziciju u pregovorima: “Oslobodili smo teritorije koje smatramo našim i stvorili uslove političkom i vojnom rukovodstvu SR BiH da sve aktivnosti i pregovore u vezi budućeg ustrojstva BiH, vode sa pozicija jačeg na ovim prostorima”.

    Petnaestog januara 1993. na sastanku s Okunom i Vanceom, predstavnik bosanskih Srba, Aleksa Buha, rekao je da bosanskim Srbima treba posavski “koridor”, put koji povezuje Beograd i Banja Luku preko Bijeljine i Brčkog. (…) Mada je Daytonskim sporazumom Bosna nominalno zadržala status jedinstvene države, na osnovu predviđene geografske podjele stvorene su dva subnacionalna entiteta: Federacija BiH i RS. Daytonskim sporazumom 49% sporne teritorije dodijeljeno je novostvorenom RS-u, dok je 51% sporne teritorije ostalo pod kontrolom Federacije BiH. Daytonskim sporazumom predviđeno je stvaranje zone razdvajanja širine četiri kilometra duž granice ta dva entiteta, iz koje su sve strane trebale povući sve snage i sva eksplozivna ili druga ubojna sredstva. RS-u su pripala sva mjesta duž Save i Drine, osim Goražda. Kod Brčkog su bila povezana posavskim koridorom.

    Delegacija RS-a nije bila zadovoljna razvojem pregovora u Daytonu, kao ni time kako se postupalo prema njima kao članovima pregovaračkog tima SRJ. Delegacija RS-a bila je posebno nezadovoljna podjelom Sarajeva, koridorima u Posavini, kod Brčkog i Goražda i činjenicom da RS nije dobio izlaz na more. Takođe su bili nezadovoljni Sporazumom o vojnim aspektima mirovnog rješenja. Zbog toga su članovi delegacije RS-a odbili prisustvovati završnoj plenarnoj sjednici mirovnih pregovora, kao i zvaničnom parafiranju mirovnog sporazuma. Uprkos izostanku predstavnika RS-a, mirovni pregovori zvanično su okončani 21. novembra 1995, a Tuđman, Slobodan Milošević i Izetbegović parafirali su Daytonski sporazum.

    Dvadesetdrugog novembra 1995. Vijeće sigurnosti usvojilo je rezoluciju 1022 kojom su ukinute sankcije protiv SRJ. Članovi delegacije, kao i optuženi Krajišnik, potpisali su izjavu u kojoj su izjavili da rukovodstvo RS-a prihvata Daytonski sporazum i da će RS u cjelini provesti Sporazum i sve obaveze koje iz njega proističu. Uprkos pokušajima na konferenciji koja je nakon Daytona održana u Londonu 8. i 9. decembra 1995. Koljević i Buha nisu uspjeli da postignu značajne izmjene Daytonskog sporazuma.

    Već od jeseni 19991. Brčko je militarizovano

    U Haškom tribunalu u presudama protiv Momčila Krajišnika i Radovana Karadžića sudska vijeća su, pored ostalog, vezano za dešavanja u Brčkom utvrdila sljedeće:

    U decembru 1991. predsjednik SDS-a Brčko Milenko Vojinović primio je Uputstvo s varijantom A i B i ono je pročitano nakon čega su formirani: (i) Srpska skupština opštine Brčko, za čijeg predsjednika je postavljen Đorde Ristanić; (ii) Krizni štab, čiji predsjednik je bio Boško Maričić. Već od jeseni 1991. Brčko je sve više militarizovano, a u opštinu su počele dolaziti paravojne jedinice.

    U februaru 1992. funkcioneri SDS-a Brčko počeli su da otvoreno pozivaju na podjelu opštine prema nacionalnoj strukturi. Milenko Vojnović (dr. Beli) objasnio je vodećim Muslimanima da, prema naređenju Radovana Karadžića i ostalih visokih funkcionera SDS-a, lokalni članovi SDS-a nastoje osnovati srpski autonomni entitet u Brčkom, koji bi obuhvatao 70 posto grada Brčko. Upozorio je da će podjela, ako bude potrebno, biti izvedena silom.

    Skupština bosanskih Srba je već prije toga, 24. marta 1992. godine, verifikovala odluke brojnih opštinskih skupština o proglašenju novoformiranih srpskih opština, uključujući Vogošću, Srebrenicu, Bratunac, Prijedor, Višegrad, Foču, Zvornik i Brčko. U Brčkom je 1991. godine bilo približno 45% Muslimana, 25% Hrvata i 20% Srba. Radovan Karadžić je na toj sjednici Skupštine rekao da “novoformirane opštine moraju što prije da uspostave svoje organe, da izrade pečate i počnu da funkcionišu. Mora se milicijom, odnosno našim organima stati na granicu”.

    Prema nalazima sudskog vijeća iz predmeta Krajišnik krajem marta 1992. ubrzano se osnivala država bosanskih Srba. Na sjednici Skupštine održanoj 24. marta, Karadžić je rekao: “U onom trenutku kada to bude, a biće veoma uskoro, formira se to što hoćemo…” Skupština je istog dana verifikovala “odluke skupština opština o proglašenju područja novoformiranih srpskih opština”: Bihać, Kladanj, Livno, Rajlovac, Donji Vakuf, Konjic, Čapljina, Turbe, Bosanski Šamac, Petrovo, Milići, Vogošća, Žepče, Jajce, Mostar, Srebrenica, Zavidovići, Bratunac, Modriča, Prijedor, Bugojno, Kotor Varoš, Stolac, Višegrad, Bosanska Krupa, Bosanski Brod, Srebrenik, Foča, Brčko, Olovo, Tuzla, Zvornik, Goražde, Derventa i Doboj.

    Paralelno s političkim dešavanjima (i pripremama) u februaru 1992. JNA je počela pripreme za vojna dejstva u Brčkom i u februaru ili martu razdijelila je oružje stanovnicima Srbima i podigla kontrolne punktove na glavnim putevima oko grada Brčkog. U aprilu su u Brčkom viđena teretna vozila JNA. JNA je iskopala rovove i postavila mitraljeska gnijezda. Do kraja aprila preselila je skladišta artiljerije, oružja i municije iz Brčkog u susjedna srpska sela. U tom periodu mobilisani su lokalni Srbi i ukupno 3.400 Srba priključilo se vojnim jedinicama. Plan je bio staviti regrute pod komandu garnizona JNA u Brčkom koji bi vodio sve ratne operacije kako lokalno srpsko stanovništvo ne bi formiralo paravojne grupe. Članovi Kriznog štaba Brčko svakodnevno su se sastajali s lokalnim Srbima i govorili im da im prijeti opasnost od Muslimana.

    Napad srpskih snaga

    Neposredno prije aprila 1992. izvršene su pripreme za formiranje srpske Stanice javne bezbjednosti u Brčkom. 30. aprila 1992. u dvije istovremene eksplozije dignuti su u vazduh pješački i željeznički most koji su Brčko spajali s Hrvatskom. Vijeće (u haškom predmetu Krajišnik) je uvjereno da su ih u vazduh digli Srbi jer su Srbi prije operacije bili na to upozoreni. Na primjer, na dan napada, svjedoku Maričiću, Srbinu, javljeno je da se skloni i on je otišao u Stanove, udaljene šest kilometara od Brčkog.

    Uz lokalnu srpsku policiju, aktivni i rezervni sastav, srpske jedinice JNA, uz više od 500 ljudi iz Bijeljine, srpske snage su u Brčkom u to vrijeme činile jedan bataljon Teritorijalne odbrane iz Bijeljine, koji je poslalo Predsjedništvo SAO Semberije-Majevice, rezervisti, Srpska narodna garda, arkanovci, te Beli orlovi i radikali.

    Takozvani Mauzerovi panteri, kojima je komandovao Ljubiša Savić Mauzer djelovali su u Bijeljini, Zvorniku i Brčkom. Sebe su nazivali Srpskom narodnom gardom. Savić je bio uticajan član SDS-a i čelnik Kriznog štaba u Bijeljini. Jezgro njegove jedinice činili su članovi SDS-a koji su bili bliski rukovodstvu Kriznog štaba u Bijeljini, a većinu njenih pripadnika prethodno je obučavao Željko Ražnatović Arkan na granici između te opštine i Srbije. Prema procjenama, Mauzerovi Panteri su u svom sastavu imali preko 1.000 pripadnika. U junu 1992. komandant Istočnobosanskog korpusa je izdao naređenje da se Mauzerovi Panteri uključe u sastav korpusa.

    U Belim orlovima i radikalima bili su ljudi koji su bili saradnici Vojislava Šešelja, predsjednika SRS-a u Srbiji i oni su djelovali širom BiH, uz Brčko posebno u Bijeljini, Zvorniku, na Ilidži i u Novom Sarajevu. Šešelj je (izjava od 1. juna 2013.), tvrdio da SRS nije poslao nijednog čovjeka iz Srbije u Bijeljinu i da lokalni članovi SRS-a koji su se borili u Bijeljini nisu bili pod njegovom kontrolom. (Vijeće ne smatra da je Šešeljevo svjedočenje pouzdano, pošto je njemu bilo u interesu da minimizira sopstveno učešće u tome. Vijeće takođe napominje da je Šešelj lično dodijelio Blagojeviću zvanje “vojvode” zbog njegove uloge u Srpskom četničkom pokretu i aktivnog učešća u komandovanju jedinicama koje su djelovale u Bijeljini, Zvorniku i Brčkom.)

    Crvene beretke su bile paravojna grupa koja je djelovala u Brčkom i Zvorniku. Njima je komandovao Dragan Vasiljković zvani Kapetan Dragan.

    Prvog maja 1992. (ili približno tog datuma) srpske snage jačine približno 1.000 ljudi izvele su napad na Brčko teškim naoružanjem, tenkovima i artiljerijom. Danima su granatirana područja grada sa pretežno muslimanskim stanovništvom. Velike paravojne formacije došle su sa drugih područja SAO Semberije-Majevice, u kojoj je bila opština Brčko, da učestvuju u operacijama u gradu Brčkom. Prva grupa je bila Srpska narodna garda u čijem je sastavu bilo 600 ljudi pod Mauzerovom komandom. Grupa srpskih radikala pod komandom Mirka Blagojevića stavila se na raspolaganje Ratnom predsjedništvu Brčkog i sarađivala s lokalnim oficirima JNA, uključujući i Pavla Milinkovića, komandanta garnizona u Brčkom i kapetana Šehovca. Grupe naoružane lakim pješadijskim oružjem odgovorile su na početku na napad, ali srpske snage su brzo preuzele kontrolu nad gradom.

    Na početku napada na Brčko grupe naoružane lakim pješadijskim oružjem odgovorile su, međutim, srpske snage su brzo preuzele kontrolu nad gradom. Drugog maja 1992. TO iz susjedne Bijeljine preuzeo je kontrolu nad SJB-om Brčko. Ratno predsjedništvo imenovalo je Dragana Veselića za načelnika policije i počelo da popunjava SJB Srbima, pripadnicima prijeratnih policijskih snaga. Četvrtog maja grupa vojnika pod Mauzerovom komandom stigla je u brčansku bolnicu u koju se sklonilo 40 do 50 muslimanskih civila. Mauzer je prisutnima rekao da je grad Brčko sada pod njegovom kontrolom.

    Okupacija Brčkog

    U danima nakon okupacije Brčkog srpske snage su ubile, pretukle ili na drugi način zlostavljale veliki broj civila, uglavnom muslimanske nacionalnosti. (…) Od 3. maja 1992. nadalje Muslimani i Hrvati, muškarci, žene i djeca, sistematski su zatvarani na raznim lokacijama u opštini Brčko.

    Tako su, na primjer, trećeg maja 1992. vojnici u uniformama JNA, arkanovci i “Beli orlovi” zatočili otprilike 200 ljudi u džamiji u Kolobarama. Vojnici su za premlaćivanje posebno izdvajali istaknute članove SDA, one za koje se sumnjalo da pripadaju SDA i vjerske vođe. Međutim, ispitivanja i premlaćivanja nisu bila ograničena na Muslimane, jer se isto tako postupalo i s Hrvatima… Od 5. do 7. maja 1992. lokalni Srbi u uniformama zatočili su ukupno 200 Muslimana i Hrvata, muškaraca, žena i djece, u autobuskom preduzeću “Laser” u Brčkom… Od 8. maja do najmanje 17. juna 1992. srpske snage držale su Muslimane, muškarce, žene i djecu, zatočene u selu Brezovo Polje… Od 4. maja do najmanje avgusta 1992. mnogi nesrbi iz opštine Brčko odvedeni su u logor Luka i zatočeni u pretrpanom hangaru u nehigijenskim uslovima… Mnogi zatočenici premješteni su u logor Luka iz drugih privremenih zatočeničkih objekata.

    Momčilo Krajišnik je, kako je utvrdilo sudsko vijeće, 12. maja 1992. saznao od jednog poslanika u Skupštini kako napreduje preuzimanje vlasti na području Brčkog, opštine u kojoj su Srbi činili 20% stanovništva. Taj poslanik, dr. Beli, odgovarao je na prijedlog Radovana Karadžića da se uspostavi “komunikacija između Semberije i Krajine”. Dr. Beli je izvijestio da je projekt preuzimanja kontrole od Muslimana na području te komunikacije već dobro odmakao: “…operacije u smislu uspostavljanja te komunikacije su donekle vojno završene, međutim, Brčko kao jako uporište, prije svega muslimanskih snaga, ostalo je nedovršeno (…) međutim, na to područje treba još mnogo snaga za definitivno čišćenje. (…) Mi nismo ništa uradili ako poslije izvjesnog vremena budemo u poziciji (…) da ne možemo da se držimo u Brčkom.”

    Krajišnik i Radovan Karadžić su, kako je zaključilo sudsko vijeće, bili pouzdani prenosioci zamisli rukovodstva direktno javnosti bosanskih Srba. To je bila važna uloga, jer je pomagala da narod razumije postupke viših organa vlasti i pruži im podršku. Skupštinski poslanici očekivali su da će optuženi planiranu agresiju učiniti prihvatljivijom javnosti bosanskih Srba: “… zamolio bih predsjednika Karažića i predsjednika Krajišnika”, rekao je dr. Beli, “koji su u mogućnosti da komuniciraju sa srpskim narodom preko sredstava javnog informisanja da se ovo više propagandno djeluje…” (govor od 12. maja 1992.)

    (U sljedećem nastavku: Dr. Milan Novaković: “Fabrika Jelisić je najproduktivnija”)

    Tekst je izvorno objavljen jučer.

    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    + sixty five = seventy four