More

    Jesu li Romi u Brčkom isključivo krivi za sopstveno stanje?

    Nevladnin sektor svako malo održava radionice vezane za socijalizaciju i razvoj pripadnika nacionalnih manjina. Za tu svrhu troše se enormni iznosi, ali značajnih rezultata zapravo i nema.

    - Advertisement -

    Piše: Safet Imamović

    Nevladnin sektor svako malo održava radionice vezane za socijalizaciju i razvoj pripadnika nacionalnih manjina.

    Za tu svrhu troše se enormni iznosi, ali značajnih rezultata zapravo i nema.

    Institucionalne mjere koje su poduzete za integraciju i zapošljavanje pripadnika  nacionalnih manjina, isto tako nisu bile naročito efektivne, ako se u obzir uzme „šira slika“.

    Postoji par projekata koji obećavaju, ali, generalno, stanje je zaista katastrofalno.

    Slika na terenu je apsolutno drugačija od one u konvencijama, statutima i ustavima ove države.

    Jesu li Romi građani drugog reda?

    Pored svih konstitutivnih povlasti, postoje i građani koji su već pri rođenju inferiorni. Na takve stvari, naravno utiče prvenstveno porodica, odnosno stanje u porodici, običaji ali isto tako i društvo ima veliki influens.

    Ovdje se ne bih bavio porodicom, jer ta osnovna ćelija društva u kontekstu nacionalne manjine prolazi/la je kroz više-manje sličnu situaciju.

    Društvo, tu je zapravo boljka.

    Činjenica je da Romi i ostale nacionalne manjine u našem gradu imaju ista prava na obrazovanje, ali isto tako ne možemo pobjeći od činjenice da su u školskim učionicama prisutne razne diskriminacije. Naravno, bilo bi malo i pregrubo kritikovati djecu zbog toga, ali trebamo se zapitati šta zapravo mi govorimo toj djeci u svojim kućama i šta ta djeca iz kuće ponesu.

    Asocijacija na nacionalne manjine je uvijek neka fizička karakteristika, bilo da se radi o boji kože ili položaju očiju na glavi. Nažalost, čuo sam dosta takvih primjera te stoga na osnovu svog ličnog iskustva imam ovakvo mišljenje.

    Jako mali broj romske djece pohađa srednje škole u Brčkom. Kao što sam naveo, bavit ću se odgovornošću društva u ovom problemu.

    Još postoje dobacivanja u školskim autobusima i omalovažavanja na školskim odmorima a sve zbog nemogućnosti našeg društva da prihvati različito.

    Moramo da se zapitamo jesmo li mi nekada razlog što Romi i druge nacionalne manjine izbjegavaju socijalizaciju sa nama. Koliko naš odnos prema njima utiče na njihovo samopouzdanje i volju da nastave školovanje ili eventualno da se regrupišu među ostale građane Brčko distrikta.

    Prutače su egzaktan primjer. Humanitarno naselje od koga su svi već odavno digli ruke.

    Ono što meni smeta u javnom mnijenju je sindrom apsolutne krivice.

    Jedna strana se tretira isključivo krivom zbog stanja u tom naselju, a da pri tome se ne bavi nečim što se naziva kolektivna krivica ili „naš dio odgovornosti“.

    Imao sam priliku da posmatram mnogo različitih situacija i da vidim demoralisane ljude koji su zbog svoje boje kože, loše odjeće na sebi i nepravilnog izgovora bili žrtve.

    To me jako rastužuje i ljuti me što se u javnosti ne priča o ovome.

    Moramo se pomiriti sa tim da smo odgovorni za uslovno rečeno slabije. Da imamo i prava i dužnosti ukoliko želimo državu kakvu mislimo da zaslužujemo.

    Broj Roma zaposlenih u gradu je drastično mali, a i oni koji su zaposleni (a koje ja lično poznajem) rade na određeno i nemaju nikakvu perspektivu.

    Biti Rom u našem gradu je zaista izazov.

    Svim svojim navodima ne želim osloboditi Rome od njihove krivice i odgovornosti, ali moramo se zapitati da li je naše društvo puno predrasuda, te da li smo prihvatili univerzalni status „Roma“, odnosno da smo došli do stanja da primitivno generalizujemo.

    Ljepota različitosti

    Mediji u našoj državi se uglavnom bave prepirkama između Hrvata, Srba i Bošnjaka ne osvrćući se na problem nacionalnih manjina.

    U izvrsnoj knjizi Srđana Puhala „Kako posmatramo druge etničke grupe i njihove članove“, a koja sadrži istraživanje na osnovu empirijskih podataka, saznao sam da Bošnjaci, Srbi i Hrvati najviše izbjegavaju upravo Rome.

    Anketa se vršila u srednjim školama (Banja Luka, Mostar i Sarajevo), što mnogo govori o položaju Roma u našem društvu.

    Konstitutivni narodi bi radije družili se, sklapali brakove, „prihvatali“ u porodicu jedni druge nego li Rome.

    A to se zaista osjeti na terenu.

    Možda nekad treba da se pomirimo sa činjenicom da narušavanje javnog reda i mira počinje od animoziteta, akumuliranog bijesa i odbačenosti.

    Proces odrastanja ljudi na marginama društva je pretežak. Nažalost, kao u skorašnjem slučaju završi i sa samoubistvom maloljetnika na Prutačama.

    Stoga, red bi bio da nekada nekome pružimo šansu bez obzira na različitosti.

    Ne zaboravimo da je jedna od značajnijih ljudskih potreba i uvažavanje. Ako krenemo od toga i razbijemo predrasude, u jednom trenutku ćemo zaista moći reći da je ljepota zapravo u različitosti.

    Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Otiska.

    - Advertisement -spot_imgspot_img
    SourceOtisak.ba

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    3 × = fifteen