More

    Izbori kao referendum

    - Advertisement -

    Crnogorci će 19. marta, po 10. put, birati predsjednika države. Do sada su tu funkciju obnašali samo Momir Bulatović, Filip Vujanović i Milo Đukanović.

    Svakao najznačajniji su bili oni iz 1997. godine, poslije rascijepa u, do tada jedinstvenoj, Demokratskoj partiji socijalista (DPS).

    U prvom krugu, Bulatoviću, koji je važio za beogradskog kandidata, nedostajalo je svega 1.9 % glasova do natpolovične većine i pobjede nad Đukanovićem kao procrnogorskim kandidatom. Razlika između njih iznosila je 2.267 glasova.

    U drugom, pak, krugu, Đukanović je trijumfovao sa, također, tijesnom razlikom od 5.488 glasova.

    Ništa manje zanimljivi nisu bili ni predsjednički izbori iz 2013. na kojima je Filip Vujanović pobjedio Miodraga Lekića sa minimalnom razlikom od 7.651 glas.

    Ovo kratko podsjećanje služi samo kako bi ilustriralo dubinu političke, ideološke, pa i etničke polarizacije crnogorskog društva.

    Paradoksalno zvuči da je ta podjela danas, 32 godine od prvih višestranačkih izbora i 17 godina od stjecanja samostalnost, izraženija i ostrašćenija nego ikada do sada.

    Zato su i ovi predsjednički izbori neizvjesni u pogledu ishoda, ali i strateškog pravca kojim stremi Crna Gora.

    Oni će nedvosmisleno pokazati da li je Crna Gora bliža “srpskom svetu” ili potvrdi svoje samostalnost, da li je njen glavni grad Beograd ili Podgorica i da li je ključna adresa i međunarodna destinacija budućeg predsjednika Brisel ili Moskva.

    Za mnoge će ovo djelovati isuviše pojednostavljeno, ali će se upravo po ovim pitanjima birači opredjeljivati 19. marta, a naročito, u skoro izvjesnom drugom krugu kada će se glasati za dva kandidata sa najvećim brojem glasova.

    Predsjednička ovlaštenja su više ceremonijalna, ali legitimitet koji dobija predsjednik neposrednim biranjem daju mu političku snagu koja će determinirati političke procese, pa i rezultate parlamentarnih izbora koji se očekuju već ove godine.

    Crna Gora ovim izborima dobija drugu šansu da izađe iz zagrljaja Moskve i Beograda.

    Zato oni imaju i značaj novog referenduma, poslije onog iz 2006. godine kada je stekla nezavisnost.

    Rezultati tog demokratskog izjašnjavanja su dobrim dijelom dovedeni u pitanje, a u nekim segmentima i poništeni u posljednje dvije godine, zahvaljujući vladama Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića.

    Suverenistički blok se u opoziciji snalazio kao riba na suhom. Neartikulirani Abazović je vrlo artikulirano rušio jednu po jednu instituciju, čineći Crnu Goru nefunkcionalnom i neodrživom državom.

    Otprilike, ono što rade Čović i Dodik u Bosni i Hercegovini, to rade Abazović i Mandić u Crnoj Gori.

    Za to vrijeme suverenisti su papagajski prizivali u pomoć impotentnu i nimalo pravednu međunarodnu zajednicu, i to onu istu koja je proklamirala tezu o dva podjednako opasna ekstremizma i nacionalizma, onom crnogorskom koji personificira DPS i onom srpskom u liku Demokratskog fronta (DF).

    Eskobar&co već su nacrtali obrise buduće vlade bez ove dvije stranke. Baš kao što su u BiH dobili željenu vlast bez SDA.

    Problem sa Crnom Gorom je u tome što ove dvije stranke imaju zajedno oko 50 % podrške, pa tu (američku) projektiranu vladu čini i matematički nemogućom.

    Baš kada se i činilo da su suverenisti u konopcima, ostavljeni na milost i nemilost raznim dritanima na unutrašnjem planu, a Beogradu i Moskvi na međunarodnom, dogodile su se pukotine i kod “litijaša” i njihovih saveznika.

    Najprije nisu uspjeli sastaviti novu vladu, a  potom nisu se mogli dogovoriti oko zajedničkog kandidata na predsjedničkim izborima.

    Jedan kandidat prosrpskog bloka bi vrlo vjerovatno pobijedio kandidata suverenističkog bloka, pod uslovom da taj kandidat nije baš Andrija Mandić.

    Kako stvari sada stoje upravo Mandić ima najviše šanse da se u drugom krugu suoči sa Đukanovićem.

    Naime, za isto biračko tijelo u prvom krugu, pored Mandića, borit će se Aleksa Bečić i Jakov Milatović, čije izborne baze, ipak nisu tako čvrste i homogene kao ona  “četničkog vojvode”.

    Osim toga lider DF-a ima nesumnjivu logističku, medijsku i finansijsku potporu i Rusije i Srbije.

    Svakako i najvećeg dijela SPC. 

    Sa takvim adutima Mandić je favorit za drugi krug. I to je ta jedina nada i šansa koja se iznenada ukazala suverenistima.

    U svakoj drugoj kombinaciji, Đukanović bi bio autsajder u drugom krugu.

    Mandić je isuviše potrošen političar, čak i za tvrde litijaše, on je crvena mahrama za sve manjine, za umjerene Srbe nedovoljno mobilizirajući kandidat, za veliku većinu Crnogoraca potpuno neprihvatljiv.

    Čak i da Bečić i Milatović pozovu svoje pristalice da glasaju u drugom krugu za Mandića, oni će prije otići u apstinenciju nego što će se dovući do biračkih mjesta.

    To ni u kom slučaju ne znači da će Đukanovićeva pobjeda biti glatka i laka.

    Ni jedno ni drugo.

    Ako i pobijedi, razlika u broju glasova će vrlo vjerovatno biti minimalna.

    Ali i to bi bilo dovoljno za kraj dritanizma i ovog procesa urušavanja Crne Gore.

    Dritan Abazović će na ovim izborima biti samo posmatrač i glasač.

    Zamislite premijera bilo koje države, koji je i predsjednik stranke, koji ne samo da nema svog kandidata već čiju podršku niko i ne traži.

    Abazović će biti jedna ružna prošlost, ne samo Crne Gore, već i čitave regije, ali će podjele u ovoj zemlji nažalost ostati i dalje kao njena konstanta.

    Otisak.ba

    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    seven ÷ = one