More

    Istiha me glava boli: Čudesna historija medicine u Bosni i Hercegovini /FOTO

    - Advertisement -

    Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu ovih dana obilježava važan jubilej, svoj 78. rođendan. Osnovan je 29. marta 1944. godine i njegova prva generacija imala je 60 studenata. Brzo je zbog ratnih prilika prekinuta nastava, a obnovljena je u novembru 1946. godine. Prema nekim procjenama, od dana osnivanja do danas dao je oko 15 hiljada zdravstvenih radnika, a dan fakulteta dobra je prilika da se podsjetimo, ukratko, na zanimljivu historiju medicine u našoj zemlji.

    Slovenac Benedikt Kuripešić putovao je 153. godine ka Carigradu i zabilježio je “da Bosna tada bješe rijetko naselјena zbog toga što je kuga po njoj često morila”, a u Bosni u to doba nije živjelo više od 200 hiljada stanovnika. Zemljom su harale razne zarazne bolesti koje su punile groblja.

    I bosanska vlastela i Osmanlije su se liječili u Dubrovniku, odakle su i dovodili liječnike. Kod sarajevskog sandžaka Junuz-age i Mustafa-paše Juriševića spominju se dvorski ljekari već početkom 16. stoljeća, a mnogo kasnije ostat će zapisana imena Dominika Kastelija iz Zadra kod Abdulah-paše u Sarajevu 1734, zatim Konstantina Valentina kod vezira u Travniku 1765. i 1782. godine, a u Zvorniku se spominje 1813. godine Grk Kaliarhi. Do austrijske okupacije spominju se ljekari Franz, Velibeg, Gal, Alibeg, Regelsberger, Gabor Galantaj, Armenac Rafael, Pavao Korner, Arif i Ahmed Saidbeg. U vojnoj bolnici u Sarajevu bio je šef ljekar Nemal-efendija, a hirurg Nuri-efendija.

    “Godine 1512. za namjesnika u Bosni došao je nekakav Junuzaga. Bio je krhkog zdravlja pa je zatražio od Dubrovačke Republike da mu pošalje ljekara. Ovi mu poslaše nekakvog Matiju da ga liječi. Kad je Junuzaga ozdravio, sagradio je za svog ljekara veliki dućan na čaršiji, gdje je 1515. godine Matija osnovao apoteku. Lijekove je dobivao iz Dubrovnika i Mletaka.” Tako glasi priča iz starih novina o tome kako je i kada otvorena prva apoteka u Sarajevu i ko joj je bio vlasnik.

    Godine 1543. spominju se u Sarajevu i apoteke Dubrovčanina Jakova Petrova i Petra Vodopića, a godine 1565. prodavnice ljekovitog bilјa. Mula Mustafa Bašeskija je zabilježio da su 1752. ukinute sarajevske drogerije. Otvaranje azila za duševne bolesnike u Hadži Sinanovoj tekiji u Sarajevu u 18. stoljeću smatra se početkom organizacije zdravstvene službe u Bosni i Hercegovini.

    U Bosni i Hercegovini, prije no što ju je okupirala Austro-Ugarska 1878. godine, epidemije su neprestano pustošile gotovo sve njene dijelove, ljudi su bili iscrpljeni jer nije bilo lijekova ni moderne medicine. Pomoć je stanovništvo tražilo kod svećenika i imama, najčešće kod travara, a bogatiji su, kako je pisao akademik Izet Mašić u svojim radovima o historiji medicine u Bosni i Hercegovini, išli u Dubrovnik ili otud dovodili liječnika.

    Među prvima su se u Bosni i Hercegovini franjevci počeli baviti medicinom, kao i Jevreji, koji se doseljavaju na ove prostore nakon istjerivanja iz Španije 1492. godine. Aneksijom BiH 1878. godine Monarhija je osigurala svoje školovane kadrove iz svih oblasti života i rada koji izgrađuju, upravljaju i unapređuju sve oblike života, ali i u oblasti zdravstva. Vrlo važnu ulogu u liječenju stanovništva, piše Mašić, imali su naslijeđeni zdravstveni djelatnici iz vremena vladavine Šerifa Osman-paše Topala, te osoblje koje je dolazilo iz Beča, Budimpešte, Berna, Pariza, Praga i drugih gradova Monarhije.

    Prvi liječnici s diplomom u Bosni bili su franjevci Petar Bustrović, Franjo Gračić (1720–1799), Tadija Lagarević (1761–1840), Mato Nikolić (1784–1844.), Tomo Dafinić, Petar Marešević (od 1837. bio je prvi doktor medicinskih nauka u BiH) i Mijo Sučić (koji je od 1850. bio prvi specijalist hirurgije u BiH). Velečasni Mato Nikolić diplomirao je medicinu u Feldsbergu 1807. godine i prvi je liječnik u historiji BiH. Brojni dokumenti svjedoče da su franjevci u svojoj liječničkoj praksi pomagali sve ljude, bez obzira na njihove vjerske ili druge različitosti. Prvi liječnici muslimani bili su Mehmed Šerbić i Zarif Skender, koji su diplomirali u Istanbulu 1873. godine.

    Osman paša Topal

    Prve Bošnjake na studij medicine slao je Osman-paša Topal. U historiji su ostala zabilježena i njihova imena. Bili su to doktori Mehmed Šerbić i Zarif Skender, a na studij farmacije poslao je Jakuba Sumbula. Šerbić je po povratku sa studija otišao u tek otvorenu bolnicu u Tuzli, a Sumbul je otvorio prvu apoteku.

    Mehmed Šerbić rođen je u Sarajevu 1847. godine, gdje je završio Visoku ruždiju. Odlazi u Istanbul i ostaje tamo narednih 12 godina. U tom razdoblju diplomirao je medicinu 1873. na “Ecole de Medicine”, otvorenoj 1843. u Istanbulu. Ima diplomu turskog i francuskog jezika. Godine 1874. imenovan je za liječnika u Tuzli, gdje je radio do 1866. godine, kada je hastahana zatvorena, a dr. Šerbić nastavlja raditi u novootvorenoj bolnici. Godine 1879. diplomirao je na Bečkom univerzitetu. Kao liječnik, pratio je bosanske hadžije u Meku 1892. godine, kada je njih 59 umrlo od kuge. Sudjelovao je u ratu, također kao liječnik, protiv Austro-Ugarske 1875/1876. godine oko Bijeljine. Osnivač je Kiraethane (biblioteke) u Tuzli 1891, gdje je bio direktor do 1914.

    Hastahana u Tuzli

    Hastahana u Tuzli prva je bolnica sagrađena u istočnom dijelu Bosne i druga bolnica sagrađena u Bosni i Hercegovini. Podignuta je 1874. godine na inicijativu upravo Mehmeda Šerbića. Imala je četiri sobe s deset kreveta, ordinaciju i prijemnu ambulantu, kuhinju i sobu za bolničare. Radila je do 1. juna 1886. godine, kada je u Tuzli izgrađena nova bolnica, a hastahana postaje stambeni objekat.

    Redovni član Liječničkog društva postao je 1. januara 1896. Govorio je turski, arapski, perzijski, francuski, grčki i njemački jezik. Na turskom jeziku napisao je 1869. godine knjigu Propisi o hirurgiji kao prvo izdanje rukopisa o liječenju rana. To je bila prva knjiga o hirurgiji u BiH, koja je sadržavala 369 stranica u 24 poglavlja. Njegova kćerka doktorica Hiba Šerbić-Ramadanović bila je prva muslimanka koja je diplomirala medicinu u Beogradu 1939. godine. Radila je u Jajcu, Kasindolu i Sarajevu. Jedno vrijeme bila je i šefica sarajevske Prve interne klinike.

    Prva muslimanka liječnica u BiH bila je Ševala Iblizović, koja je diplomirala medicinu u Zagrebu 1931. godine. U Leksikonu znamenitih Bošnjaka stoji da je rođena u Sarajevu i da potječe iz čuvene porodice Zildžić iz Sarajeva. Godine 1919. upisala se u Mušku gimnaziju u Sarajevu, koju je uspješno završila. Da bi se mogla upisati u Mušku gimnaziju, tražila je odobrenje od reisul-uleme Džemaludina Čauševića, koji je to odobrio, što govori o odnosu islama prema nauci i školovanju žena kao bića od posebne pažnje.

    Ševala Iblizović

    Ševala Zildžić studirala je Medicinski fakultet u Zagrebu. Tokom studija udala se za tadašnjeg studenta Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kasnije doktora Muhameda Iblizovića iz Sarajeva. Diplomirala je 1931. godine kao prva muslimanka doktor medicine u Evropi. Radila je u Zagrebu i Sarajevu, u Gradskoj bolnici, na Infektivnom odjeljenju Državne bolnice, u Higijenskom zavodu, u školskoj ambulanti. Bila je specijalista ginekolog.

    Mustafa Denišlić bio je prvi musliman koji je diplomirao medicinu u Beču. Bio je šef gradskog zdravstvenog odjela u Sarajevu, a kada je preselio na bolji svijet, 8. septembra 1941. godine, Narodna uzdanica objavit će mu nekrolog, najvjerovatnije iz pera Alije Nametka. U njemu stoji da je Mustafa Denišlić rođen u Sarajevu, gdje je svršio ruždiju i gimnaziju, pa se upisao na Univerzitet u Beču, gdje je svršio 1905. medicinu kao prvi musliman iz Bosne. Od godine 1905. do 1908. bio je liječnik Državne bolnice, a od 1. augusta 1908. do smrti bio je općinski liječnik, gradski fizik i šef gradskog zdravstvenog odjela, sve u Sarajevu.

    “Kao prvi musliman liječnik u Sarajevu, imao je veliku privatnu praksu, a pored toga je bio dugo godina internatski liječnik u Šerijatskoj sudačkoj školi, Vakufskom sirotištu i šerijatskoj gimnaziji. lako je bio liječnik sveukupne medicine, rano se specijalizirao u liječenju ženskih bolesti i porođajima pa je na hiljade Sarajlija i Sarajki dočekao na svoje ruke, spasio im život, kao i njihovim majkama”, stoji u članku, u kojem se dodaje: “U ona vremena prije Prvog svjetskog rata, kad su se muslimanke krile i kad su do toga držale, on je učinio neocjenjivih zasluga zdravstvu sarajevskih muslimanki, koje su izlazile slobodno preda nj i tražile od njega pomoći. I kao gradski fizik zalagao se mnogo za poboljšanje zdravlja Sarajlija…

    Dr. Mustafa Denišlić odmah je po povratku sa studija bio biran u odbor “Gajreta”, a pored toga je uzimao vidna učešća u drugim sarajevskim kulturnim društvima. Bio je član utemeljitelj “Narodne uzdanice”. Rahmetli doktora Mustafu Denišlića zadesio je težak udarac 13. aprila 1941. Bomba mu je porušila kuću i ubila ženu Zulejha-hanumu, kćerku Ismetage Merhemića i dvije kćeri, Hajriju i Adilu, učenice gimnazije. Najstarija mu kći Emira završava skoro Medicinski fakultet na Sveučilištu u Beču. Ova porodična tragedija je potresno djelovala na njega, pa, iako je bio tjelesno vrlo svjež i snažan, 8. septembra 1941. rano ujutro umro je naglo od Angine pectoris.”

    Krajem 18. i početkom 19. stoljeća u Sarajevu praksu imaju i Jevreji Jozef Haim Salom i Samuel Sumbul. Bilo je i stranih liječnika, sredinom 19. stoljeća u BiH su često služili pri turskim vojnim sanitetima. Prvi među njima bio je Švicarac Jozef Kecet, koji je bio lični liječnik Omer-paše Latasa, a kasnije Šerifa Osman-paše Topala, i njegov bibliograf, koji je ostavio dvije knjige s faktorskim opisom događaja u BiH u tom periodu.

    Bolnice, zdravstvena njega i liječenje bolesnika uspostavljeni su tek u drugoj polovici 19. stoljeća, a najveći postotak stanovništva uglavnom se liječi u svojim domovima. Dolazak Osmanlija na područje BiH 1463. godine, koje su sa sobom donijele novo državno ustrojstvo, značio je da oni sa sobom donose iskustvo i medicinsku literaturu preuzetu od Arapa, koja je već bila na iznimno visokom nivou. Osmanlije su nakon dolaska u Bosnu donijele novi način društvenog i privatnog života, koji, osim što propisuje održavanje visokog nivoa lične higijene, insistira na nekim drugim aktivnostima i mjerama. Podižu hamame, odnosno javna kupatila, a svaka muslimanska kuća imala je poseban oblik kućnog kupatila. Podignut je prvi vodovod, čime su uspostavljeni prvi sanitarni čvorovi u BiH.

    Prema podacima Alije Karahasanovića, do polovine sedamnaestog stoljeća u 92 grada u BiH bilo je ukupno 56 javnih kupatila, a Sarajevo je imalo i javne toalete. Prvi je izgrađen na Kovačima oko 1526. godine, a kasnije je podignut još jedan u današnjoj sahat-kuli na čaršiji, a jedan na Miljacki. Na svakom mjestu sagradili su javnu česmu za uzimanje abdesta, a bogati građani uvodili su vodu u dvorišta. Prvi moderni vodovod dobio je Mostar 1886, Sarajevo 1890, Banja Luka 1908. i Tuzla 1910. Kanalizacija je građena nešto sporije, prva je izgrađena u Sarajevu 1896. godine. Pored svake džamije izgrađena je javna česma. Tih su godina najčešće bolesti bile sifilis, tuberkuloza, guba…

    Do dolaska Austrije u Bosnu i Hercegovinu pet gradova imalo je vakufske bolnice – hastahane. Bili su to Sarajevo, Tuzla, Mostar, Travnik i Banja Luka. Monarhija pokreće izgradnju novih, modernijih zdravstvenih ustanova, a zdravstvena služba organizirana je prema zakonima Monarhije. Glavna prepreka tim nastojanjima bila je konzervativna percepcija lokalnog stanovništva, te nedostatak finansijskih sredstava i educiranog medicinskog osoblja. Zbog toga je pri Državnoj (Zemaljskoj) vladi u Sarajevu osnovan poseban odjel, na čijem je čelu bio liječnik iz Austro-Ugarske Monarhije. Siromašno stanovništvo liječeno je besplatno.

    Godine 1866. Osman-paša Topal otvorio je prvu bosansku bolnicu s četrdeset kreveta, koja je primala pacijente svih religija. Vjerovatno je to bila najvažnija ostavština Osman-paše Topala u Bosni i Hercegovini, njegovo ulaganje u medicinu. On je bio osoba koja je na školovanje, na studij medicine, slala prve studente koji su se kući vraćali kao ljekari. Vakufska bolnica, čije je otvaranje on inicirao na sarajevskim Kovačima, radila je do 1. jula 1894. godine, kada je otvorena Zemaljska bolnica u Sarajevu, na Koševu, gdje se i danas nalazi Klinički centar. Bolnica je preseljena s Kovača, a u njenim prostorijama ostala je psihijatrija, a onda je i ona preseljena u Zemaljsku bolnicu.

    Jedanaestog novembra 1866. godine je Vlada u Carigradu odobrila izdatke Gazi Husrev-begova vakufa u Sarajevu za izgradnju i otvaranje bolnice ovog vakufa u Sarajevu. Smatra se da je to datum kada je otvorena prva bolnica u Bosni i Hercegovini. Otvaranje bolnice zapravo je uslijedilo mjesec dana ranije, 8. oktobra, a u isto vrijeme je u Sarajevu otvorena i vojna bolnica. Vakufska bolnica je radila sve do 1882. godine kao vakufska, a te godine Zemaljska vlada je preuzela ovu bolnicu i od tada je ona državna ustanova.

    Kako je pisala tadašnja štampa, na nagovor tadašnjeg bosanskog namjesnika Osman-paše, upravitelj Gazi Husrev-begova vakufa Hadži Asim-beg Mutevelić kupio je zemljište u današnjoj Halilbašića ulici i tu sagradio jednu zgradu. Kasnije je sagrađena i druga kuća, a 1880. godine i banja. Sve troškove oko izgradnje i izdržavanja bolnice podmirivao je Gazi Husrev-begov vakuf iz svojih sredstava. U bolnici je bio zaposlen jedan liječnik, jedan apotekar, upravitelj i više poslužitelja. Po potrebi su u bolnici radili i vojni liječnici, koji su taj posao obavljali potpuno besplatno.

    U Vakufskoj bolnici u Sarajevu, otvorenoj 8. oktobra 1866. godine, Karel (Karl) Bayer, koji je bio direktor Vakufske bolnice, obavlja prvu operaciju na mozgu. Bayer, koji je imao i privatnu praksu u Sarajevu u svom stanu u Pruščakovoj ulici 17), obavlja prve neurohirurške operacije epilepsije na tri bolesnika s posttraumatskom epilepsijom. Pacijenti su prijavljeni kao izliječeni, a Bayer je bio član Državnog zdravstvenog vijeća od 1896. godine i ujedno prvi predsjednik Društva liječnika Bosne i Hercegovine.

    U vrijeme okupacije Sarajevo je imalo dvije turske bolnice, Vakufsku i Vojnu, obje otvorene 1866. godine, kao i karantin. Vojna bolnica je bila zatvorenog tipa i služila je za stacionarno liječenje, uglavnom za vojnike, a Vakufska bolnica imala je skromnije kapacitete. U tom trenutku u Sarajevu su četiri školovana liječnika: Theophil Koetschet, Leopold Kramer, Jacob Sumbul i Rafo Atijas. Postojala je moderna apoteka u kojoj je radio Eduard Plajell, koji je u Sarajevo došao 1877. godine. Na temelju naredbe Austro-Ugarske vlade iz 1879. godine, dopušteno je obavljanje prakse svim “promaknutim, diplomiranim ili ispitanim liječnicima, stomatolozima, veterinarima i babicama koji su pohađali školu u odgovarajućim školskim ustanovama u Austro-Ugarskoj Monarhiji”.

    Monarhija najprije osniva “Notsspittaler”, jednu vrstu hitne pomoći, ustanove koje su imale mali broj kreveta i samo najosnovniju opremu, a od 1886. počinje gradnja tzv. “gradskih bolnica” koje su vodili općinski ili kotarski liječnici. Takve bolnice su osnovane u Tuzli (1886), Prijedoru (1886), Brčkom (1886), Mostaru (1887), Konjicu (1889), Banjoj Luci, Višegradu (1896), Bijeljini (1900), Trebinju, Foči, Prnjavoru, Bosanskom Novom, Derventi… Od 1892. do 1903. godine osnovane su bolnice u Kotor-Varoši, Kladnju, Srebrenici, Cazinu, Livnu, Varešu, Gacku, Ključu i Goraždu.

    Godine 1879. u državnoj službi u BiH bilo je zaposleno ukupno sedam liječnika, a 1893. taj se broj povećao na 64, od čega je 41 bio u državnoj službi, 19 u općinskim službama, a 3 liječnika radila su samo kao privatni liječnici. Kraj austrougarske vladavine u BiH karakterizira povećan broj zdravstvenog osoblja, tako da je ukupan broj liječnika u BiH iznosio 168.

    Kada su ovdašnje hastahane u pitanju, ne smije se zaboraviti jedno vrlo važno ime. Joseph Koetschet (1830–1898) radio je u Mostaru i Sarajevu kao lični liječnik Omer-paše Latasa, a kasnije Šerifa Osman-paše Topala, osmanskog namjesnika Bosne od 1861. do 1869. godine. Rođen je 14. februara 1830. u Delémontu u Švicarskoj. Studije završio u Bernu, Beču i Parizu. Nakon završene medicinske škole odlazi u Tursku, gdje radi kao turski vojni liječnik u Krimskom ratu (1853–1856). U pratnji Omer-paše Latasa Koetschet je došao u Bosnu, gdje je jedno vrijeme radio kao turski vojni liječnik i kao lični liječnik Šerifa Osman-paše. Zna se da se i on kao austrougarski časnik trudio baviti diplomatijom, te da su mu bile ponuđene usluge osobnog liječnika crnogorskog kneza, što je on uz veliku dozu diplomatije odbio. U pratnji Omer-paše Latas se vraća u Tursku, a nakon smrti Omer-paše 1871. godine Koetschet dolazi u sukob s određenim krugovima u Istanbulu i vraća se u Bosnu i Hercegovinu, u grad Mostar, gdje je svojevremeno radio kao gradski liječnik.

    Nakon nekoliko godina napušta Mostar, a 1875. godine radi u Sarajevu kao gradski liječnik. Umro je 22. jula 1898. u Sarajevu i pokopan je na groblju Kovači. Imao je dva sina, Aleksandra i Theophila Koetscheta, koji je diplomirao medicinu u Beču. Ovako su tadašnje novine četvrtog februara 1892. godine izvijestile o tom velikom, važnom događaju: “Iz Beča nam javljaju da je na tamošnjoj univerziji promoviran doktorom medicine g. Teofil Koetschet, sin ovdašnjeg gradskog fizika dra g. J. Koetscheta, a rodom Mostarac. To je prvi sin Hercegovine, koji je u Beču pomoviran doktorom. Čestitamo!”

    Ubrzo potom objavljen je još jedan članak o mladom Hercegovcu: “Dne 30. januara o. g. promoviran je na bečkom sveučilištu prvi Bošnjak na čast doktora sveukupne medicine. Jest to sin ovdašnjega obće poznatoga liječnika g. Kečeta. G. Kečet istina nije starinom Bošnjak, već se je on doselio u Sarajevo iz Belgije, ali je mladi doktor Theophii Kečet rogjen već u Sarajevu, pa on ima potpuno pravo zvati Bosnu svojom domovinom, kao što ga i ona smije smatrati svojim sinom. Ta pojedini članovi te obitelji dokazali su već, da su dobri rodoljubi Bošnjaci. Radujemo se s toga, što možemo prvome Bošnjaku čestitati kao doktoru medicine, a tim draže nam je to, što znamo g. Theophila Kečeta kao vrlo inteligentna i naobražena, te lijepim duševnim svojstvima obdarena muža, koji će bez dvojbe sve svoje umne sile uložiti u to, da koristi čovječanstvu i na pose narodu, u kojemu će biti pozvan da djeluje.”

    Zdravlje i medicina bili su svakodnevna tema pisanja tadašnjih novinara. U novembru 1891. godine objavljuju da je “Zemaljska vlada uvidjela, da dosadanja zgrada Gazi Husrev begova vakufa, koja je prije 20-25 godina sagrađena za bolnicu, i koja i dan danas za to služi, ne odgovara onim zahtjevima, koji se na bolnicu staviti smiju i moraju. Zato je i odlučila, da se u proljeće započme graditi nova bolnica u Koševi. Što je za bolnicu izabrano mjesto u Koševi, tumači se time, što je ondje vrlo mirno, te je i vazduh razmjerno najčišći, a to je vrlo važno za bolestnike.” Dodaju i kako će “nova bolnica biti uređena po svim pravilima, koja znanost za bolnicu traži. Zato naša vlada ne će žaliti ni troška, te je u tu svrhu odredila svotu od 400.000 for. Ako se pokaže potreba, to će se do nove bolnice u Koševi sagraditi također tramwayska pruga. Time će naše Sarajevo učiniti u zdravstvenom pogledu velik korak naprijed po uzoru inih modernih gradova, koji danas svi nastoje, da svoje bolnice isključe iz sredine kuća, gdje ljudi stanuju.” Posebno je naglašeno kako se nova bolnica sastoji od više zgrada, odnosno, odjeljenja “tako da svaka bolest imade svoju posebnu zgradu, a naročito da budu bolesnici, koji boluju od raznih zaraznih bolesti, sa svijem međusobno, a i od drugih bolesnika odijeljeni”.

    List Bošnjak u junu 1894. godine detaljno izvještava iz nove bolnice na Koševu. “Više od deset zgrada niže se tuđe jedna uz drugu, a svaka je uređena najvećom udobnošću. U njoj je sve, što bolesniku treba: i vješti liječnici, i vrsni ljekovi i tačna podvorba. Nova bolnica i njezino uzdržavanje košta odista lijepu svotu novaca i neki upravo misle, da je previše u tu svrhu potrošeno. No ako se uzme, da zdravlje vrijedi više od srebra i zlata, onda i ona svota za taku korisnu stvar potrošena sa svijem je neznatna. Dalje se mora promisliti, da je bilo skrajnje vrijeme, da se gradi nova bolnica, jer stara nije ni izdaleka odgovarala svojoj svrsi, a osim toga bila je u potonje doba prepuna od bolesnika. Morala se dakle graditi bolnica, pa kad je to već moralo biti, onda je sa svijem u redu, da se sagradi bolnica ne od danas do sutra, već za mnoge i mnoge godine unaprijed. Najzad nam je spomenuti, da je bolnica u glavnome sagrađena za srednje imućne i za fukaru, koja kod kuće ne može imati ni dobre podvorbe, ni čestite hrane, ni liječnika, ni čistoće, uopće ništa, što u bolesti upravo glavnu ulogu igra…”

    Kada se govori o historiji medicine u Bosni i Hercegovini, ime Hamdije Karamehmedovića ne smije se zaobići. Bio je jedan od najobrazovanijih liječnika u Bosni i Hercegovini. Rođen je u Trebinju 1883. godine, gimnaziju je završio u Sarajevu 1903, a Medicinski fakultet u Beču 1909. godine. Godine 1910. izabran je za sekundarnog liječnika u Državnoj bolnici u Sarajevu i našao se na listi poslanika u Parlamentu BiH. Za ministra zdravlja Kraljevine Jugoslavije izabran je 1921. godine, a razriješen godinu kasnije. Od 1924. ponovno je direktor Zavoda za zarazne bolesti Državne bolnice, a od 1931. radi kao direktor Državne bolnice.

    Penzioniran je 1932. i od tada je obavljao niz funkcija u Društvu liječnika BiH. S profesorom perzijskog jezika Sakirom Sikirićem preveo je oko 50 knjiga s arapskog, turskog i perzijskog jezika. Njegova je ideja bila osnivanje prvog Medicinskog fakulteta u Bosni i Hercegovini još 1914. godine, ali je Prvi svjetski rat osujetio realizaciju tog projekta. Od tog dana pa do osnivanja Medicinskog fakulteta proći će još trideset godina.

    Stav.ba/Otisak

    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    5 + one =