Prvi zvanični podaci o Arapima u Argentini spominju ’17 Osmanlija’ koji su stigli u luku Buenos Aires 1887. godine. U prvim popisima muslimani se ne pojavljuju ni u registrima, jer su samo Jevreji i kršćani bili kategorije unesene u popisni materijal. Muslimani su smatrani ‘drugima’ i stoga njihova brojnost ostaje nejasna.
Priredio: Faris Marukić
Danas Republika Argentina ima malu muslimansku zajednicu, a stvaranje jasne slike o islamskoj zajednici je još uvijek donekle problem, iako nacionalni popis danas nudi islam kao jasan izbor. Prema Imamu Mahmudu Husainu, trenutno u Argentini ima oko 450.000 muslimana, dok samo 40.000 sebe smatra vjernicima. Prema Mudžamadu Hayeru, direktoru Ureda za kulturu i islamsku difuziju, muslimana ima između 650.000 i 700.000.
Arapska imigracija u Argentinu bila je prilično značajna krajem 19. stoljeća, nakon Prvog svjetskog rata i do sredine 20. stoljeća, postavši njen treći najvažniji talas imigracije. Od ovih imigranata, procjenjuje se da su 40% bili muslimani ili djeca ili unuci muslimana.
Sirijsko-libanonski imigranti krajem 19. stoljeća u Argentini su stvorili institucije koje su označavale njihovo kulturno-geografsko, više nego religijsko porijeklo. Zaista, muslimani, Jevreji i kršćani su činili ove institucije, spojene njihovim ‘arapskim’ identitetom. Međutim, postojale su odgovarajuće islamske institucije. Oni su osnovani kako bi se očuvalo vjersko naslijeđe (uključujući arapski jezik) koje se gubilo kako su godine prolazile: većina djece sirijsko-libanskih imigranata više nije govorila arapski kod kuće i nije bila zainteresirana za učenje. Oni su jasno ispoljili sve veću težnju ka usvajanju kulture i običaja zemlje domaćina.
Hronike iz 1940-ih spominju da je rijedak slučaj da Arap musliman ne pije vino. I dok se tendencija ‘melting pot’ izražavala na mnogo načina, svaka grupa imigranata (čak i do danas) tvrdila je svoj specifični dio nacionalnog mitologija. Na primjer, gaučo, farmera čija simbolična slika uključuje konja, koplje i njegove konjičke vještine, neki muslimani smatraju svojim vlastitim, jer vide sličnosti između gauča i beduina. Neki čak tvrde da nejasno porijeklo riječi ‘gaucho’ ima korijene u arapskom jeziku.
Vladavina Carlosa Saula Menema
Difuzija muslimanske zajednice kao takve započela je tek 1973. godine, osnivanjem Centra za islamske studije na čijem je čelu bio imam Mahmud Hussain, a poslužila je i za privlačenje Argentinaca nemuslimanskog porijekla u islam. Ali sve do izbora 1989. godine muslimani u Argentini su bili gotovo neprimijećeni. Njihove institucije bile su poznate samo u kvartovima u kojima su funkcionirale, ili od strane članova zajednice koji su posjećivali male arapski ili islamske centre.
Međutim, to se promijenilo kada je Carlos Saul Menem postao predsjednik Argentine. Sirijskog porijekla, njegov otac, Saul Menehem, i njegova majka, Mohibe Akil, stigli su iz dalekog Yabruda početkom stoljeća i nastanili se u La Rioji, maloj, prilično siromašnoj, pokrajini blizu Čilea. Menemov ulazak na vlast, mimo bilo kakvih ideoloških pitanja, revolucionirao je zemlju.
Argentina je sada imala predsjednika muslimanskih korijena. Iako je Menem prihvatio katoličanstvo, što je ponavljao kad god mu se pružila prilika, ljudima je i dalje bio musliman. Da stvar bude jasnija, do 1994. godine, čovjek koji se izjašnjava kao musliman po ustavu zemlje nije mogao biti predsjednik. Njegova supruga, koja nikada nije napustila islam, otvoreno je ispovijedala svoju vjeru, a njegov sin, koji je umro 1995. godine, sahranjen je na islamskom groblju. To je navelo druge Argentince d vjeruju da ni on nikada nije prestao biti muslima, iako je javno tvrdio drugačije.
‘Arapsko-muslimanski’ aspekt predsjednikovog porijekla i bliskog okruženja također je počeo da dobija odjek u javnosti. Menem je obećao da će posjetiti Siriju nakon što postane predsjednik, a jedan od njegovih pomoćnika priznao je da je pukovnik Muammar Ghadafi dao 4 miliona dolara u predizbornu kampanju.
Kontroverzna vlada Carlosa Menema dovela je do toga da su je odbacili određeni sektori argentinskog društva. On je u vladine institucije zaposlio brojne članove porodice, ali to što je on „možda tajno još bio musliman“ bio je za argentinsko društvo tog vremena nešto veći problem. To je također potaklo prezrivo skandiranje o njegovim muslimanskim korijenima na uličnim demonstracijama opozicije.
Ipak, tek nakon napada na izraelsku ambasadu i centralnu zgradu jevrejske zajednice muslimani dobijaju medijsku pažnju. Bomba je 17. marta 1992. godine uništila izraelsku ambasadu u Buenos Airesu, ubivši 29 ljudi. Otprilike dvije godine kasnije, 18. jula 1994., napad je prouzročio smrt skoro 100 ljudi u zgradi krovne institucije jevrejskih organizacija u zemlji. Iran je od samog početka smatran odgovornim. Govorilo se o međunarodnoj vezi i ‘lokalnoj’ vezi koja bi nužno podrazumijevala učešće pripadnika zajednice muslimana u Argentini, iako ta veza nikada nije pronađena.
S ciljem da po svaku cijenu pronađu informacije o ‘fundamentalističkim islamskim’ ćelijama, argentinski novinari su masovno putovali u Ciudad del Este, paragvajski grad u blizini granice, budući da se vjerovalo da se tamo nalazi utočište terorista. Ali niko nije našao ništa i nikoga osim trgovaca libanskog porijekla.
Muslimani u argentinskim medijima
Islamska zajednica koju su mediji do tada ignorirali kao i riječi suniti i šije počele su se skoro svakodnevno pojavljivati u argentinskim medijima. Određeni lideri zajednice bili su pozvani da se pojave u glavnim televizijskim programima kako bi objasnili navodnu vezu islama s terorizmom. Termin ‘fundamentalizam’ počeo se koristiti kao sinonim za musliman, a islamska zajednica je postala stigmatizirana zbog svoje navodne veze s napadima. U prvih šest mjeseci 1996. godine, Diario Clarin, najvažnije novine u Argentini, spominje riječ fundamentalizam u 104 članka kao sinonim za fanatizam, ekstremizam i, općenito, vjerski muslimanski ekstremizam. U tih 6 mjeseci, samo 3 članka nisu povezivali fundamentalizam s islamom, što je označilo tendenciju u pogledu povezivanja jednog fenomena sa zajednicom u cjelini.
Islam danas
Broj muslimana u Argentini dugo se smanjivao, za šta postoji nekoliko faktora. Prvo, u porodicama muslimanskog porijekla gubili su se običaji, od arapskog jezika do hrane i pića. Drugo, relativno je malo materijala za čitanje o islamu bilo dostupno na španskom jeziku. Postojalo je premalo centara za učenje o islamu.
To bi se, međutim, moglo promijeniti u budućnosti izgradnjom novog Islamskog kulturnog centra Kralj Fahd, koji finansira saudijska vlada, a koji uključuje školu i džamiju s munarom u srcu Buenos Airesa. Smatra se najvećim centrom te vrste u Latinskoj Americi.
Devedesete su obilježile ‘javno’ pojavljivanje muslimana u Argentini, ali su, zbog napada i stvorenih stereotipa, muslimani bili više zabrinuti za dokazivanje svoje nevinosti nego za širenje svoje vjere.
Ali uprkos svemu tome, posljednjih nekoliko godina svjedočimo potpuno novom fenomenu: islam se ugradio u argentinsko društvo kao nešto prirodno i prihvatljivo. Više nema elementa iznenađenja kada neko javno kaže da je musliman. Osim toga, djeca, a posebno unuci muslimana počinju tražiti svoje korijene i pokušavaju da se približe vlastitoj historiji i historiji svojih predaka, što je pojava uobičajena i za sjever i jug Amerike.
Politicki.ba//Otisak.ba
