More

    Internet u regiji: ‘Druga liga’ savremenog svijeta

    Zemlje zapadnog Balkana, izuzev Slovenije, nalaze se od 40. mjesta nadolje po brzini fiksnog interneta na ljestvici 189 zemalja.

    - Advertisement -

    Zemlje u regiji po mnogim pitanjima nikako da se maknu iz “druge” ili čak “treće” lige, pa tako ni po pitanju brzine fiksnog interneta. Prema mjerenju britanskog servisa Cable, Hrvatska je među posljednjima u Europskoj uniji – na ljestvici 189 zemalja, nalazi se na 40. mjestu. U EU lošiji su samo Italija, Malta i Grčka. Istovremeno, Slovenija se nalazi na 25. mjestu.

    Ostatak zemalja regije još je niže plasiran. Srbija se nalazi odmah iza Hrvatske, na 41. mjestu. Makedonija je 59, Bosna i Hercegovina je na 61. mjestu, a Crna Gora 10 mjesta niže.

    Slaba infrastruktura

    A radi se o sustavu na kojem se danas baziraju, uz ostalo, čitava gospodarstva zemalja – o njemu su ovisni brojni sustavi poput bankarskog, sustava kartičnog plaćanja, informatiziranih državnih sustava, IT sektor, trgovina i brojni drugi segmenti poslovanja. Interneta relativno brzog ima, ali svima u regiji zajednički je problem za poboljšanje infrastruktura u koju privatni telekomi – ali i država – slabo ulažu jer im ne isplati.

    U Hrvatskoj struka ukazuje da je stanje u urbanim središtima relativno zadovoljavajuće, no u ruralnim područjima situacija je vrlo loša.

    “Zašto bi neki privatni telekom uložio, primjerice, 10 milijuna kuna [1,3 milijuna eura] da dovede optiku do nekakvog malog mjesta gdje će imati tri korisnika – to se nikad neće isplatiti. Jedino ako dobije neke fondove od EU-a, ili da država to potiče, a država bi trebala poticati”, kaže Alen Delić, hrvatski konzultant za informacijsku sigurnost.

    Prema njegovom mišljenju, radi se, s jedne strane, o inertnosti, a s druge, o neprepoznavanju važnosti brzog interneta.

    “Inertnost definitivno – kao i u svemu drugome, donijeti odluku kod nas traje mjeseci. Iako mi trebamo pratiti strategije EU-a da dođemo do određene prosječne brzine interneta i to će država biti prisiljena od EU-a napraviti. Vjerujem da će država morati u jednom trenutku nešto sufinancirati, ali ne vjerujem da će netko od većih privatnih igrača – ni HT, ni Vipnet – ulagati tamo gdje se ne isplati. Možda malo zbog marketinga, ali previše ne.”

    Golema ovisnost o internetu

    Problem je, po njegovom mišljenju, i nedostatak pritiska javnosti – osim vrlo dobrog “developmenta”, informatička pismenost, iako raste, općenito je, kaže, niska te ne postoji dovoljno razvijena predodžba o važnosti ovog pitanja. A ovisnost državnog sustava te pogotovo kompanija o brzini interneta je golema i može nositi velike rizike po gospodarstvo.

    “Kada je jedan od naših većih telekoma imao pad sustava, tada su bile odsječene Dalmacija i Istra. Imao sam korisnika koji je u roku od sat vremena izgubio 150.000 eura zato što fizički nije mogao imati redundanciju. Imao je jedan telekom, bio je prisiljen raditi s njim, a oni su pali. Taj gubitak mu nikad nitko neće nadoknaditi.”

    No, istovremeno dok je ovisnost golema, alternativa, kaže Delić, zapravo i nema – svi telekomi dijele najvećim dijelom istu infrastrukturu, koja u jednom trenutku može postati “zagušena”, pa može biti više-manje svejedno s kojim “providerom” surađuješ.

    “Brzina, naravno, utječe na to – ti ne možeš neki posao raditi, ne možeš opteretiti resurse jer nemaš dovoljno brzine i onda ne možeš centralizirati neke stvari, a to je nešto što mnogi mnogi sektori moraju činiti.”

    Iako nema monopola, čini mu se da nekoliko postojećih telekoma diktira pravila – EU će utjecati da se stvar promijeni, no smatra da Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti ima instrumente da već sada izvrši na njih veći pritisak. U Hrvatskoj ima 1.078.000 priključaka širokopojasnog pristupa fiksnom internetu, a od toga svaki peti korisnik pristupa s minimalno 30 megabajta u sekundi, što je, kažu u HAKOM-u, značajno više prije.

    Oslanjanje na EU fondove

    Stvoreni su, navode, uvjeti koji omogućavaju snažan rast priključaka minimalnih brzina od 30 Mbit/s, pa su optimistični što se tiče porasta u narednim razdobljima. A za rezulatate mjerenja kažu da ono ne pruža podatke kojim serverima se pristupalo i gdje su bili smješteni, odnosno nije usmjereno na pristupnu brzinu pa može biti problematično u tumačenju.

    “Ovo mjerenje više pokazuje kakvo će iskustvo imati hrvatski korisnik ako skida sadržaj s nekog nepoznatog servera smještenog negdje, nego koliku mu brzinu isporučuje njegov operator. Primjerice, Južna Koreja je ovim istraživanjem tek 16. na svijetu, s manjom prosječnom brzinom nego onom izmjerenom krajem prošle godine, a u svim ostalim istraživanjima je uvijek pri vrhu po razvoju i brzinama interneta”, kažu u HAKOM-u.

    Stanje se, kažu, mijenja – operatori su počeli značajnije ulagati, ali prvenstveno u većim sredinama. Zbog neisplativosti ulaganja u mreže koje osiguravaju brzine pristupa iznad 30 Mbit/s (NGA mreže) u gušće naseljenim područjima, čekaju se natječaji za gradnju mreža bespovratnim sredstvima EU-a – Hrvatskoj je na raspolaganju 203 milijuna eura i to je trenutačno najvažniji instrument. Što se tiče cijena kao problema, napominju da su veće od prosjeka EU-a samo ako ih se promatra prema kupovnoj moći.

    “Kao što je operatorima problem manjak potražnje uzrokovan nedovoljnom digitalnom pismenošću određenog dijela stanovništva u odnosu na većinu ostalih država članica.”

    U Srbiji fiksni internet koristi blizu 60 posto korisnika, najviše njih koristi ADSL, kabelski operatori nude brzi internet, tu je i brza mobilna mreža, ali se suočavaju s istim problemom neisplativosti ulaganja u infrastrukturu, kaže informatički stručnjak Slobodan Marković.

    HAKOM: Pritisci ne mogu završiti dobro

    Prema ciljevima iz europske Digitalne Agende, kažu u HAKOM-u, do 2020. godine za 100 posto građana treba osigurati dostupnost brzinama od najmanje 30 Mbit/s, a najmanje 50 posto kućanstava bi trebalo koristiti brzine od 100 Mbit/s i više.

    Kako bi to dostigla, Hrvatska je donijela Strategiju razvoja širokopojasnog interneta te projekte za povlačenje sredstava iz EU fondova s ciljem izgradnje NGA mreža u područjima u kojima ne postoji dostatan komercijalni interes.

    ‘Hrvatska, kao članica EU-a, koristi se svim raspoloživim sredstvima koje joj pruža regulatorni okvir kako bi potaknula ulaganja u NGA mreže. U tom smislu, puno očekujemo od novog regulatornog okvira, koji je upravo u procesu izmjena na EU razini i kojim se žele potaknuti zajednička ulaganja u NGA mreže. Nikakvi pritisci na slobodnom tržištu ne mogu završiti dobro. Hrvatska mora napraviti okružje takvim da se isplati ulagati, a HAKOM-ova je zadaća da tržišno natjecanje djeluje, a da su pri tome korisnici zaštićeni.’

    HT: Nameti smanjuju ulaganja

    U Hrvatskom telekomu kažu da je po pitanju brzina fiksnog pristupa internetu Hrvatska jedna od zemalja koja je u posljednjih godinu dana imala najveći skok, što je posljedica intenzivnih ulaganja telekom operatora.

    Iako, kažu, ulažu značajna sredstva u razvoj i dostupnost infrastrukture – u posljednjih pet godina uložili su 6,5 milijardi kuna (873 milijuna eura) – dio tih investicija odlazi na namete koje druge države nemaju.

    Ulaganja bi, navode, bila i veća kada bi se uklonila značajna neporezna davanja, posebno u vidu naknada za pravo puta koja su najveća u Europi te u jednom velikom dijelu zemalja EU-u ne postoje.

    Davanja na godišnjoj razini za pravo puta, ističu, omogućila bi izgradnju 60.000 optičkih priključaka.

    ‘HT nastavlja s intenzivnim ulaganjem u optičku pristupnu mrežu i na taj način daje značajan doprinos ostvarenju strateških ciljeva EU-a koje Hrvatska mora ostvariti do 2020. godine U Hrvatskoj ima 1.500.000 kućanstava, a HT će do kraja 2017. godine omogućiti NGA brzine za 876.000 kućanstava [58 posto]. Optički pristup do kraja 2017. godine omogućiti ćemo za 378.000 korisnika. Takvim ulaganjima do kraja 2020. godine HT Grupa planira samostalno ostvariti 70 posto ukupnih ciljeva DA2020. Kada je riječ o mobilnim mrežama, Hrvatska se nalazi u samom vrhu EU zemalja [srednja korisnička brzina iznosi 40 mbit/s]’.

    Srbija: Osigurati više izvora

    “Tu na scenu stupa optička tehnologija, ali u nju treba da se ulaže. Do sada se samo Telekom Srbija pojavio kao veći investitoru optičke tehnologije – potpisan je sporazum, recimo, s Huaweijem, najavljeno je i ulaganje u visini u 150 miliona evra tokom narednih godina, tako da se nadam da će sve više i više da bude optičkih vlakana koja se dovode do prostorija korisnika – što građana, što firmi”, kaže Marković.

    Situacija se neće bitno promijeniti dok se ne izgradi infrastruktura, za što će trebati nekoliko godina. Država može financirati izgradnju tamo gdje nema veće ekonomske isplativosti, no ističe da su tu u lošijoj poziciji od Hrvatske i Slovenije.

    “Zato što kao punopravne članice EU-a mogu da koriste fondove koji Srbiji nisu na raspolaganju. Pošto je ministarstvo najavilo izradu neke nacionalne strategije izgradnje optičkih mreža, biće moguće uzeti neki novac iz pretpristupnih fondova, ali to u ovom trenutku nisu sredstva koja su dovoljna da bi se nešto pokrenulo.”

    Do tada, kaže, treba ne ovisiti samo o jednoj internetskoj vezi i osigurati više izvora.

    I u Bosni i Hercegovini problem su nedovoljna ulaganja telekomunikacijskih tvrtki, ali i, kaže Hadžib Salkić s Fakulteta informacijskih tehnologija Vitez, monopol povezan s politikom.

    BiH: Monopol političke prirode

    “Možda bolje reći BH Telecoma, HT Eroneta i M:Tel-a, koji imaju monopol u ovoj oblasti. Posljedica ovakvog odnosa jeste političke prirode. Monopol je u smislu da svaka od ovih kompanija ima svoj ‘nacionalni prostor’ i tako da svaka suvjereno vlada na takvom prostoru. Ovakav balans su napravile političke partije, kojima odgovara ovakav odnos. Ovo su ‘zlatne koke’ i dok je njih na ovakav način raspoređene, bit će dovoljno glasova nacionalnih stranaka na izborima”, kaže Salkić.

    Telekomunikacijske tvrtke, kaže, imaju jedini zadatak da održavaju sustave, a da ekstra profit koji bi trebali ulagati u razvoj, ide u projekte koji nemaju veze s razvojem telekomunikacijskih sustava – najčešće, tvrdi, zapošljavanje stranačkih osoba i zadovoljenje političkih interesa.

    “Drugi razlog jeste da i ono što možemo reći ‘održavanje sistema’ su nabavke jako loših uređaja, koji, umjesto da poboljšavaju sistem protoka informacija, vrlo često budu van funkcije. Postoje strategije razvoja svih ovih kompanija kao i politike razvoja države Bosne i Hercegovine i Regulatorne agnecije za komunikacije Bosne i Hercegovine, no to ili se ne provodi, ili djelimično na tome radi”, zaključuje Salkić.

    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    ÷ 5 = one