More

    Idriz ef. Bešić, 42 godine imamske službe: Najstariji hrvatski imam, prve munare u Hrvatskoj/FOTO

    - Advertisement -

    Bošnjaci u Gunji, gradić u Hrvatskoj na samoj granici s BiH, u mnogo čemu su prvi. Osim što su prvi, tada na prostoru još uvijek Jugoslavije uveli islamski vjeronauk u osnovnu školu, imaju i prvu i najstariju džamiju s munarom u Hrvatskoj. Iz Gunje je i prvi učenik iz Hrvatske u Gazi Husrev-begovoj medresi, Uzeir ef. Haskić, sada umirovljenik, potom je Mustafa Korajac bio prvi hadžija iz ovog dijela Hrvatske. Islamski vjeronauk, pored katoličkog i pravoslavnog, bez problema funkcionira u gunjanskoj školi. Od 180 učenika, 70 je Bošnjaka muslimana i skoro svi pohađaju islamski vjeronauk. Velike zasluge za sve što se protekle 42 godine dešavalo u Gunji ima imam Idriz ef. Bešić, piše Stav.

    “Nismo mi ni svjesni što imamo u Gunji. Mi smo dio povijesti Islamske zajednice, ne samo Hrvatske nego i Europe, pa i svijeta. U svakoj ozbiljnoj priči o islamu u Europi u kojima se spominje Hrvatska Džamija u Gunji je nezaobilazna. Ja sam reagirao na Almanah povodom 100 godina islama u Hrvatskoj, a koji je izdala Islamska zajednica u RH, u kojem se spominjem ja kao glavni imam, ali je izostavljena, kažu ‘zaboravljena’, džamija u Gunji. Takvih publikacija i knjiga je bilo još i ja sam uvijek reagirao ako se pri spominjanju islama u Hrvatskoj i islamske arhitekture u RH ne spomene džamija u Gunji. Izgradnja džamije je bio odgovor na jaku potrebu vjernika kojih je bilo ne samo u Gunji nego i u okolnim mjestima. Ona je prva i najstarija džamija u Hrvatskoj, ali isto tako i jedinstvena džamija po tome što ju je gradio narod. Kako ovdje u Slavoniji kažu ‘u svom ruhu – o svom kruhu’, koju je doslovno izgradio narod; što svojim darovima u novcu i materijalu, što svojim radom”, kaže efendija Bešić.

    Idriz ef. Bešić, nakon 42 godine imamske službe u Gunji, simbolično, na Dan Bošnjaka, 28. septembra, odlazi u imamsku mirovinu, ali će još dvije godine raditi kao vjeroučitelj u lokalnoj školi. Dakle, ne odlazi iz Gunje, jer njemu je, kako kaže, Gunja u srcu, on pripada Gunji – tu je kupio i kuću i grobno mjesto.

    Idriz ef. Bešić rođen je 1959. godine u Sokolu kod Gračanice. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a 1974. upisao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu.

    Odrastanje u gradu opterećenom „ratnim zaslugama“

    Govoreći o svom rodnom Sokolu, ef. Bešić kaže: “Do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća to je bio veoma pasivan kraj u koji se zbog ‘ratnih zasluga’ u Drugom svjetskom ratu nije mnogo ili skoro ništa ulagalo. Moj Soko je pao više od mjesec dana poslije Berlina, i kod nas se u narodu nije rabio termin ‘oslobođenje’, nego pad Gračanice. Otvaranjem granica mnogi moji susjedi, među njima i moj otac, otišli su, kako se kaže, ‘trbuhom za kruhom’ i tako je i moj otac punih trideset godina proveo radeći u Berlinu. Nije bilo kuće da iz nje nije bio netko u inozemstvu, što je uveliko utjecalo na životni standard. Mnogi moji Sokoljani su radili u Zagrebu, tako da je i po pet autobusa petkom uvečer dovozilo, a nedjeljom odvozilo radnike u Zagreb sve do početka Domovinskog rata u Hrvatskoj, a kasnije, nažalost, i agresije na Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na to da imam samo sestru, ja sam, kako u Bosni kažu, ‘jedinac’, a dugo sam bio i jedino muško unuče, na meni se nije štedjelo, ali se od mene kao ‘bistrog djeteta’ nešto i očekivalo. I tada kao četrnaestogodišnjak sam znao, da bi nešto napravio i postigao, moram ‘u svijet’. Nisam se zadovoljio tadašnjom ŠUP školom, Gimnazija me nije privlačila, istina, davala je znanje, ali nije zvanje, i zbog tradicionalno religiozne obitelji s obje strane odlučio sam se za Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Tako sam 20. oktobra 1974. definitivno napustio moj rodni i nikad zaboravljeni Soko”.

    Nakon odsluženja JNA u jesen 1981. godine, došao je u Gunju u zimu 1981. pred Novu godinu, radni staž mu se broji od 1. 1. 1982. godine.

    “Ja sam tražio jednu heterogenu multikonfesionalnu sredinu i, kažu, Gunja je bila k’o stvorena za mene, mada kod nas, kad nekoga kunu, kažu: ‘Dabogda mašio Gunju’, a moj rahmetli djed koji je radio kao imam u ovom kraju moj odabir Gunje je prokomentirao: ‘Uh! Sine Mujo, opaši se kruto.’ Pripadam generaciji koja u Islamskoj zajednici nije vidila poduzeće, niti službu, mi smo ovo vidjeli kao poziv, napuštanje ovoga smatralo se izdajom. Svaki se smatrao pozvanim i prozvanim da ‘mijenja svijet’. Ja sam završio Medresu 1980. godine, ako imamo u vidu da se 1979. godine dogodila tzv. Islamska revolucija u Iranu, islam je u ekspanziji, nema školovanog kadra na terenu, mi smo žrtvovali redovni studij, zaposjedali džemate po cijeloj tadašnjoj državi, kasnije i dijaspori. Bili smo, takvi kakvi jesmo, nositelji, najblaže rečeno, promjena, što je u jednoj konzervativnoj sredini vrlo teško išlo.

    Nismo imali potporu niotkuda, nismo se snalazili, imali smo najiskrenije namjere, možda nismo imali stila jer se često improviziralo i stvari rješavale u hodu. Svi smo to (ne)iskustvo skupo platili. Bilo je nerazumijevanja uglavnom od starijih ljudi, a takvi su većinom dolazili u džamiju, to je bio tzv. sukob generacija. Narod zaostao i svake novine su teško prolazile, bilo je mnogo ljudi dobronamjernih koji su željeli i mislili da rade najbolje, ali zbog uskih, ograničenih i primitivnih shvaćanja bili veliki kočničari. Bilo je tragikomičnih scena, neke je npr. trebalo ubjeđivati da li se smije koristiti mikrofon i pojačalo u džamiji prilikom obreda ili šta će klupe u mektebu, to prije nije bilo. Štogod bi radio, slijedio je komentar: ne možeš ti to, ti si hodža. Tako su ‘smrtni grijesi’ bili nogomet, uske pantalone, duga kosa, solufi, brkovi, brada, igranka, glazba, šah itd. To je izgledalo kao sukob generacija, mada je kasnije postalo tjeranje principa. To je tako bilo jedno vrijeme, dok ja nisam ‘progledao’ i zaključio da ti starci u biti na meni, nezaštićenom, jer smo bili pravno vaninstitucionalni, liječe kompleks. Ono što ne mogu kući i svojim najbližim reći meni ‘istresaju’, tada sam i ja ‘okrenuo ploču’, okupio i angažirao mlađe osobe”, opisuje ef. Bešić svoje rane imamske početke.

    Kaže da su oni bili potpuno drugačija generacija, imali su neke ideale. Možda s ove vremenske distance pogrešne, ali su bili ideali.

    “Bili smo veći patriote, jer tada se patriotizam nije bio isto što i nacionalizam i nije se mjerio na ‘nacionalistički kantar’. Nitko nije zamišljao da ide daleko od svog sela, a osobito ne iz države, bilo je ideja i raznih kombinacija, ali se uvijek ukalkulirao i lokalpatriotizam. Naša generacija nije znala što je to viza. Ja radim u školi i pratim tu djecu i nisam optimista. Ne bih dao moju mladost i moje momkovanje i ašikovanje, izlaske i igranke, udvaranje, pa to je bio merak, tu je bilo romantike, to su bili doživljaji. Ne bih dao opanke za Najke. Ova mladež je izgubljena, traži se, uglavnom vidi sebe negdje u inozemstvu. Nisu motivirani za studij, svi bi da nešto urade i zarade nabrzinu, izlaz vide u inozemstvu”, kaže ef. Bešić.

    Iako njegova generacija nije imala vremena za studij, ef. Bešić je ipak završio Pravni fakultet, a na postdiplomskom studiju odbranio magistarski rad na temu Pravni položaj nacionalnih manjina u Europskoj uniji i zemljama u integraciji, na primjeru Hrvatske i Srbije komparativno. S nedavno preminulom suprugom rahmetli Hajrijom ima četvero djece. Ima i petero unučadi, a ovih dana očekuje i šesto.

    Politika je sunet

    Njegov rad u zajednici, ne samo zajednici muslimana nego njegov rad za sve građane Gunje i cijele regije, itekako je prepoznat. Vukovarsko-srijemska županija, povodom jubileja 50 godina džamije u Gunji, dodijelila mu je Nagradu za životno djelo kao najvišu nagrada koju županija dodjeljuje.

    “Posebno me dotaknulo da su sve reakcije na moju nagradu bile izuzetno povoljne i da sam dobio zaista veliki pljesak i ovacije, a posebno priznanje da se zahvalim i obratim svim okupljenim na Danu županije. S druge strane, boli me to da službenu čestitku Islamske zajednice u Hrvatskoj za dobiveno visoko priznanje nisam dobio. Ovo nije nagrada za nešto jednokratno na nivou godine ili nekog događaja. Ovo je dugoročna analiza rada i važan segment i čast je imati u svojoj biografiji podatak da si dobitnik nagrade za životno djelo. Raduju mnoge čestitke kao i činjenica da se nije pojavio niti jedan negativan komentar na društvenim mrežama niti bilo gdje. Nagrada je odgovornost, treba ju zaslužiti, zaraditi i opravdati i odraditi i sačuvati”, kaže ef. Bešić.

    Njegov rad u zajednici nije podrazumijevao samo imamski poziv. Jedno vrijeme bio je zamjenik načelnika Općine Gunja iz redova bošnjačke nacionalne manjine, a bio je i član Poglavarstva Općine Gunja te općinski vijećnik u nekoliko mandata. Njegovo mišljenje je da teza kako vjera i politika ne idu zajedno ne stoji i to je „obična floskula, stereotip i najobičnija prodaja magle narodu“.

    „Ne postoji segment života iz kojeg treba isključiti vjeru. Ali se ne smije manipulirati vjerom. Treba politiku oplemeniti vjerom –  ne laži, ne ukradi, zatim afirmirati instituciju emaneta. Nama muslimanima je politika sunnet, Muhammed, a. s., je bio i državnik. Bio sam u više mandata član, potpredsjednik i predsjednik Vijeća Općine Gunja, te član Poglavarstva Općine Gunja. Bio sam i zamjenik načelnika Općine Gunja. Bio sam sve osim načelnik Općine. Sve te funkcije sam odrađivao iskreno, korektno, kooperativno i konstruktivno. Sve što sam radio i radim je transparentno, govorio sam tamo gdje treba i kome treba jer, po meni, problem se rješava tamo gdje je nastao. Mi smo akteri i svjedoci turbulentnih vremena. Mijenjale su se strukture lokalne i regionalne vlasti, mi smo to sve ‘izbalansirali’, sve promjene amortizirali i postavili profesionalne, direktne, korektne, konkretne, ljudske, vjerničke i susjedske standarde rada i (su)života. Znali smo da će sve to proći, sve će to jednom biti jučer, treba živjeti dalje i dostojanstveno ići ulicom uzdignute glave, a ne gledati podase. Strahovali smo od sa strane ‘naručenih’ i nametnutih problema, eventualne subverzije i bili smo oprezni. Povijesna odgovornost je na nas nekoliko javno eksponiranih osoba, prvenstveno načelnik, župnik, moja malenkost. Policija je radila profesionalno, osobito uprava, a vojni zapovjednici su bili naši domaći i lokalni ljudi i tako je rizik eventualnih problema maksimalno smanjen.

    Moram spomenuti da moju suradnju i učešće u vlasti neki bošnjački ‘dušebrižnici’ su smatrali izdajom, jer su u tom slučaju oni kao ‘heroji’. Činjenica je da se kod nas herojstvo mjeri mrtvima, da bih ja bio heroj, trebalo bi biti mrtvih ili na jednoj ili na drugoj strani. Ja hvala Bogu nisam heroj. Ja nisam ni ušao u politiku da se bavim komunalijama tipa gdje je pukla cijev ili ko kosi travu u parku, to nije moja razina.

    I bez ikakve lažne skromnosti, gunjanski muslimani Bošnjaci sve što imaju sa mnom su dobili. Ovo što ja radim je misija, poziv, ovo nije estrada i onaj ko hoće da radi s narodom mora da bude pripravan i ukalkulira sve spinove, uvrede, pljuvanja, stigmatiziranja, omalovažavanja, podrivanja, razne oblike subverzije i treba ga pozdravljati rudarski, ‘sretno’. Narod je veoma često nezahvalan, skeptičan i sumnjičav, ne zna što hoće, stalno nešto neće, a ne zna ni što neće.

    Istina i ja sam nametnuo jedan tempo, došao sam mlad, s dvadeset dvije godine, pun elana, jer sam pripadao generaciji koja je imala ideale, koja se smatrala pozvanom i prozvanom da mijenja svijet, koja vjeru islam nije smatrala kao skup sakralnih obreda ili pogrebno društvo, nego kao sustav života. U Gunji sam zatekao tradicionalne, većinom staromodne, nepismene i neemancipirane muslimane, takvi su bili oni koji su tada išli u džamiju, mada ni oni drugi, uz nekoliko časnih izuzetaka, nisu bili mnogo drugačiji. Imali smo jedan ‘sušni period’ kada za petnaest godina niti jedan musliman nije ni upisao, a kamoli završio fakultet. Muslimane bez jake nacionalne svijesti o sebi, muslimane u krizi identiteta i autoriteta. Ništa čudno, jer mi smo narod koji nema, uvjetno rečeno niti ‘oca nit starijeg brata’, bili smo nemoćni i sustavno zbunjivani. Nama su drugi bez našega znanja i pitanja za pedeset godina pet puta mijenjali ime nacije. Da vam neko pet puta mijenja ime ulice, ne biste znali kazati gdje stanujete. Nas se nije pitalo što ste po nacionalnosti, nego kako ćete se pisati. Mada smo mi uvijek znali i ko smo i što smo, pa i oni koji kao nisu znali ko su ili što su, znali su sigurno ko i što nisu. Vukli smo tursku hipoteku, sustavno i planski nam je nabijen kompleks potomaka okupatora, konvertita na Islam, mada su na ovom prostoru svi konvertiti, ali to treba znati i prihvatiti ali biti spreman i kazati tamo gdje i kada treba”, govori ef. Bešić.

    Imam mora biti lider

    O imamskom pozivu ef. Bešić kaže: “Biti imam za čovjeka neradnika nema bolje ‘ladovine’ na zemlji, a za osobu s idejom, vizionara, kreativca nema veće ‘bauštele’. Mene se nije moglo omesti, ja sam znao što hoću. Osjetio sam i uvjerio se da je Bog sa mnom, da me prati, što god sam iskreno poželio, rekao ‘da mi je’ i bilo je.”

    Efendija Bešić imamski poziv doživljava kao liderstvo, a lider je nešto što se nastane, o tome se na glasuje, to se stvara.

    “Imam i jeste i znači vođa – lider, znači vođa, a ne predvodnik u obredu. Islam nije džamijska vjera, islam u biti i nije (samo) vjera, to je kompletan sustav života. Po meni Islam počinje tek kada izađemo iz džamije, mi smo Islam iznijeli iz džamija, što znači da ni mi nismo ostali u džamijama. Jednom riječju treba netko preuzeti odgovornost personalno, institucionalno i funkcionalno za sudbinu Bošnjaka i muslimana u Gunji. I da parafraziram rahmetli Aliju Izetbegovića, kada je rekao da je Islam suviše ozbiljna stvar da bi ga povjerili (samo) hodžama, čitano u kondicionalu Islamskoj zajednici, drugim riječima, da li možemo uraditi posao samo mi hodže i samo kroz Islamsku zajednicu s ovim kapacitetom i potencijalom. Smatram da neke stvari treba ‘prepakovati’ u nacionalne, kulturne, humanitarne, dobne, sportske, staleške i druge udruge, svakako ‘uz duhovnu pratnju’ Islamske zajednice. Treba djelovati alternativno. Neki to već imaju i rade, treba samo prepisivati, ja to imam u glavi i na papiru, ali nemam tim, nemam igrača za dupli pas“, kaže ef. Bešić.

    Međunacionalni odnosi u Gunji su dobri, ljudi žive zajedno i najvažnije je da su i međuljudski odnosi dobri. Time svako može biti zadovoljan, ističe ef. Bešić uz napomenu da se ima još mnogo toga što treba popraviti.

    „Moramo raščistiti sa sobom, sve hatere ustranu, pravilno se pozicionirati, okrenuti sebi. Biti narod sastavom, Kaba orijentacija, džemat organizacija, saf formacija, obitelj, država i nacija su dobitna kombinacija. Država se stvara, nacija se formulira i definira, uključiti sve raspoloživo, pored ovoliko problema ne treba nam nikakvih podjela, okupiti i angažirati i sekularnu i klerikalnu inteligenciju, i partiju i mantiju i aristokraciju, definirati listu naših prednosti i kvalitet, listu nedostataka i potreba, napraviti listu prioriteta i početi rješavati jedan po jedan”, preporučuje ef. Bešić.

    Otisak.ba

    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    × one = six