Heroji jednog vremena: Natalija Tomić

Autor: Željko Lazarević

Idoli današnjih generacija imaju čudne vrijednosti. Slavni, poznati i popularni su postali oni čiji je sistem vrijednosti odavno poremećen, kao uostalom i sistem vrijednosti samog društva.

Ali šta je sa pravim vrlinama? Kako to da nezapaženo odlaze u zaborav ličnosti koje su zadužile generacije ljudi?

Kao odgovor na ovo pitanje nastaje tekst koji posvećujem pokojnoj nastavnici srpskog jezika i književnosti iz Brčkog- Nataliji Tomić.

Biografija: Natalija (rođ. Hadži – Ristić) Tomić

Rođena je 27. marta 1950. godine u Brčkom, kao treće dijete u porodici Milana i Zorke, Hadži – Ristić.

Osnovnu školu i gimnaziju je završila u Brčkom. Studirala je u Tuzli, gdje je 1973. godine diplomirala na Višoj Pedagoškoj akademiji i stekla zvanje nastavnika srpsko-hrvatskog jezika i književnosti jugoslovenskih naroda.

Ubrzo nakon diplomiranja se zapošljava u OŠ “Jelenka Voćkić” na: određeno vrijeme.

Nakon toga prelazi da radi u OŠ “Zaim Mušanović”, a zatim u novootvorenu školu OŠ “Đuro Pucar – Stari”, gdje radi do početka rata 1992. godine.

U toku rata je radila u Prvoj osnovnoj školi, a zatim prelazi u Drugu osnovnu školu, gdje radi do kraja novembra 2012. godine, kada je ustanovljeno da boluje od raka na plućima, te odlazi na bolovanje.

Još od omladinskih dana je bila veoma aktivna u društvenom životu, te je učestvovala na nekoliko omladinskih radnih akcija.

Bila je veoma aktivna u struci i često su njeni učenici, koji su pohađali lingvističku sekciju, osvajali nagrade na takmičenjima.

U toku poslednjeg rata, zajedno sa nekolicinom kolega, učestvovala u osnivanju i obnovi rada SPKD “Prosvjeta” u Brčkom, gdje je bila veoma aktivna do samog kraja.

Njena uloga u organizaciji godišnjih Svetosavskih akademija je bila veoma značajana.

Iza sebe je ostavila supruga Stanka i dva sina s porodicama, te neizbrisiv trag u odrastanju, formiranju ličnosti i životima brojnih generacija učenika.

Riječi prijateljice i koleginice: Milijana Radović

Moja draga Nata…pripadala je onim rijetkim ljudima koji su rođeni na sreću drugima. Sve je u njenom životu bilo na mjestu i kako treba.

Prijateljstvo sa njom doživljavala sam kao privilegiju višeg reda. Imala je dušu, široku i toplu kao ravnica posavska.

Besprekorna kao supruga, majka, nastavnik i prijatelj.

Kako su nevolje u mom životu bile čest „gost“, slomile bi me, da nije bilo sigurne ruke koju mi je Nata bezrezervno pružala.

Sad nosim njen sat i mjerim vrijeme koje me plaši, bez nje.

Nedostaju mi naši razgovori, njena lakoća življenja, njene prijateljski nasmijane oči.

A tek u školi…u njene razrede ulazim s tugom, u zbornici ne gledam u stolicu na kojoj je sjedila, ne otključavam njen ormar. Na njemu je još njeno ime.

Svi smo je voljeli. Čekalo se Natino mišljenje. Njena se riječ respektovala.

Kažu da veliki ljudi ne umiru jer nastavljaju da žive u našem sjećanju.

Možda, ali ostaje realna stvarnost u kome ih nema više, otišli su zauvijek, otišli.

Bivši učenici

Svi koji su imali tu čast i sreću da im predaje profesorica Natalija Tomić sigurno nisu zaboravili njene časove srpskog jezika i književnosti.

„U vrijeme rata nismo bili svjesni da ljudi poput nje sa entuzijazmom obavljaju svoj posao. Tek posle mnogi će shvati da su to bili heroji jednog vremena…odrastanja. Ljudi koji su nas obilježili za cijeli život i ostavili neizbrisiv trag…a koji su radili za platu od koje se u to vrijeme nije mogao kupiti ni kilogram voća. To su bili entuzijasti, ljudi sa vizijom boljeg sutra, ljudi za koje se sa ponosom može reći da su uzori“, riječi su bivših učenika.

Upečatljive su bile sve njene poruke o duhovnim vrijednostima i nematerijalnom bogatstvu koje se ogleda u znanju.

Na tim prelijepim časovima srpskog i najnemirni su bili disciplinovani i fokusirani na predavanje, iako nastavnica Natalija nije važila za strogog predavača.

Učenici su je doživljavali kao prijatelja, roditelja i nastavnika koji plijeni svojom inteligencijom.

Predstavljala je jednu posebnu generaciju pedagoga.

Časovi na kojima se obrađivala lektira često su se pretvarali u prava mala pozorišta sa isprepletanim žanrovima iz kojih su mnogi izvukli pouke koje i danas primjenjuju.

Bivši učenik: Željko Lazarević

Bodrila nas je da javno govorimo o svojim problemima i strahovima…bila je daleko ispred svog vremena.

Posebno ću zapamtiti njen zaštitnički stav koji je zauzimala prema svima nama kada nam je to bilo potrebno.

Na jednom od časova naš školski drug nam je kroz smijeh saopštio da mu je umrla baba.

I dok smo ga svi mi začuđeno posmatrali, pitajući se šta je tu smješno… ona je ustala, prišla mu i zagrlila ga… a onda se obratila nama sa riječima:

„Djeco, njegova reakcija je potpuno normalna, jer posle pogibije njegovog oca i strica, smrt se prvi put događa prirodno u njegovoj porodici. Možda to i jeste stvar kojoj treba da se nasmije“.

Kažu da veliki ljudi ne umiru jer nastavljaju da žive u našem sjećanju.

Natalija Tomić, preminula je 12. novembra 2013. godine u Brčkom.